♧Chapter 35 - Cup Of Coffee And A Good Friend
⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇⬇

Brzo sam hodala dok mi je kroz glavu strujalo milion osjećaja. Sranje. Sranje. Sranje. Prolazila sam kroz grmlje koje je odvajalo moju i Zaynovu kuću te ugledala svoj mobitel kako leži na podu. Odmah sam ga podigla i provjerila da li radi. Odahnula sam ugledavši da je sasvim u redu te da je jedino staklo pretrpilo težu ozljedu.

Hvala Bogu.

Nema šanse da više ikada pijem. Zašto mi se ova rečenica čini toliko poznata?

Brzo sam ušetala u kuću u nadi da mi majka nije doma, no prevarila sam se.

"Oh, sjetila si se gdje živiš?"- mama je stala naslonjena na zid pored kuhinje.

Šutila sam ne znajući kako uopće da reagiram. U glavi mi se još uvijek odvijala slika Zayna milimetrima udaljenog od mene i njegovih ruku na mojoj koži.

"Gdje si bila?"- upitala je neutralnim tonom.

"Uh.."- prošla sam rukom kroz kosu i shvatila da je u potpunosti raščupana. Ko zna na šta ličim.

"Imali smo razgovor o ovome, zar ne? Jesi li poslala prijavnicu?"- nastavila je sa pitanjima očito ne shvaćajući da je moja glava trenutno svugdje osim u ovoj prostoriji.

"Gdje je Eric?"-upitala sam.

"Jesi li poslala prijavnicu za Yale?"- nastavila je uporno.

Ugrizla sam se za usnu odbijajući je pogledati u oči.

"Arabella?"- povisila je ton i počela mi se polako približavati.

"Nisam."-odgovorila sam buljeći u pod.

"Molim?"- ton njena glasa natjerao me da podignem pogled i pogledam je.

Izgledala je kao da će me zadaviti.

"Ne želim na Yale."- duboko sam udahnula pomalo strepeći od njezine reakcije. Kroz glavu su mi strujali svi oni trenutci kada smo razgovarali o fakultetu. Svi oni očevi uporni govori o tome kako je Yale stvoren za mene i koliko odlaskom na taj faks mogu da pridonesem svojoj budućnosti. No problem tih mojih prisjećanja je bio to što u nijednim od tih sjećanja ja ne pokazujem zainteresiranost za taj fakultet. A s obzirom na okolnosti koje su nas zahvatile sada, Yale mi više zvuči kao pakao nego raj.

"Kako to misliš ne želiš na Yale? Odbacuješ svoju budućnost? Znaš li što ovo znači? ZABOGA PONOVO ISTA SCENA KAO I S ERICOM!"- majka me gledala kao da sam svinja, a ona je farmer koji me planira odvesti u klaonicu za par minuta.

"Majko, to što ne želim na Yale ne znači da ne želim na faks uopće."- htjela sam ju utješiti, no izraz na njezinom licu govorio je da bi je jedino mogla utješiti tako da prasnem u smijeh i kažem joj da sam se šalila.

"Arabella. Odkud sada ovo? Zašto mi sve govoriš u zadnji tren? Kunem se, ako ovo radiš zbog oca.."-

"Majko."-prekinula sam ju. "Nikad nisam ni bila toliko zagrijana za Yale. Stanford, dakako je mnogo bolja opcij-"

"Stanford? Želiš ići u Stanford?"- prekinula me izgledajući pomalo smirenije.

Par trenutaka sam oklijevala prije nego što sam klimnula. Iskreno nisam znala mnogo o Stanfordu. Znam da je dobar faks, privatan, i većinom kruže dobre glasine o njemu. Također znam da je na Stanford išao Sam Winchester, i recimo da je to jedna od najvažnijih činjenica koja mi je u glavi povezana za tu ustanovu.

"Jesi li sigurna? Yale-"

"Sigurna sam. Uostalom, Stanford je niti sedam sata odavde. A i sigurna sam da je San Francisco kul grad. Uostalom radije bih da sam bliže Los Angelesu nego da mi treba cijeli dan da stignem do njega."- već sam bila pomalo umorna od svog tog prepiranja, a u glavi sam mogla da čujem svoj puls.

Majka me je još jednom pogledala pomalo zbunjeno prije nego što me upitala nešto potpuno neočekivano.

"Ima li to veze sa Zaynom?"

°•○●☆●○•°

I tako, sjedila sam sama u starbucksu buljeći u vruću čokoladu koju sam gotovo cijelu popila. Pogled mi je poletio na sat u kutku prostorije koji je pokazivao sedam popodne.

Stala sam i razmišljala o razgovoru koji se desio između mene i mame prije više od 6 sati. Nije da brojim, ali imam osjećaj kao da se desio prije par trenutaka.

Misli su mi ponovo odletjele u Zaynovu kuću i današnja zbivanja. Što to ja radim? Sviđa li mi se Zayn? Naravno da mi se sviđa. Sviđam li se ja njemu? Po svoj prilici, tako izgleda. Ne izgleda mi baš kao tip koji bi me prilijepio za šank samo radi dosade.

A tu su i drugi znakovi. Također je tu i Justin. I naravno također je tu i sve što me snašlo u posljednijh 8 mjeseci.
Također tu je i maturalna zabava koja se približava ne normalnom brzinom.

I eto, samo tako, misli su mi ponovo pobjegle sa maturalne na Zayna. To je kao nekakav psihički poremećaj, ne mogu da se usredotočim na ništa više od dvije minute, a da mi misli ne odu na njegove smeđe oči ili roze usne ili pak njegove tetovaže.

Bih li bila toliko uživljena u njega da nema toliko tetovaža? Je li ovo prolazno? Ima li lijeka? Da li je ovo isto kao ono kada gledaš seriju i uživiš se u glavnog lika pa razmišljaš o njegovom savršenstvu narednih pet godina? Dali će ovo toliko trajati? Da li mi Zayn predstavlja isto što i Alec iz Shadowhuntersa, Michael iz Prison Breaka, Stiles iz Teen Wolfa, Dean iz Supernaturala? Može li uopće da mi predstavlja išta više s obzirom na to da sam ja totalni luđak? Zašto ima toliko pitanja na koje ne znam odgovor? Zaš-

"Izvoli."- začula sam poznati glas i podignula glavu prema njemu.

Osjetila sam nešto kao toplinu oko srca i maleni déjà vu.

"Finn."- nasmijala sam se primajući veliku kavu sa šlagom i mrvicama čokolade koju mi je pružao.

"Izgledaš izgubljeno."- sjeo je ispred mene držeći istu kavu u rukama.

Nasmijala sam se toliko da zvuči sarkastično.

"Popio sam barem deset kava danas. Prestao sam brojati nakon sedme."- ponovo je srknuo i naslonio lice na dlanove davajući mi pogled "pričaj".

"Hoću na Stanford."- promrmljala sam stajući u istu pozu kao on.

"Stanford?"- lice mu se ozarili kao što se meni ozari kada gledam vatromet.

"Da. Ti si rekao da ćeš tamo. I ja bih tamo. Neću na Yale i toliko me boli glava od svega."- izbrbljala sam znajući da uopće nemam smisla.

"Smiri se. Reci mi prvo šta je najveći problem."- pogledao me zabrinuto, onako kako je to radio preko Skypea dok sam još živila u New Yorku.

"Zayn. Ne znam. Zbunjuje me. I to me frustrira. Ne želim da mi se sviđa jer me nervira. Toliko me nervira. Ali ne mogu da prestanem razmišljati o njemu. Konstantno mi je u glavi."- udarila sam se rukom po čelu da mu dočaram svoju frustraciju.

"Kako bih trebala znati da mi se sviđa ako ne znam kako je to kad ti se neko baš onako sviđa! Imam nekakav poremećaj i ne mogu se nositi s njime. Živcira me mnogo, ali tako se dobro ljubi i hoću da prestane da se igra samnom ne mogu ja ovo."- zabila sam lice u dlanove sakrivajući se od Finna i od čitavog svijeta.

"Ari."- rekao je tiho i polako.

"Prestani toliko da se premišljaš u vezi Zayna. Znam da imate glupu prošlost i da se zadirkujete otkad znate jedno za drugu, k vragu sjećam se čak kako si pisala svakog Božića Djedu Mrazu da želiš da Zayna za Božić odved Krampus. I znam da je Zayn katkad naporan, ali nije on jedini koji igra igrice."- Finnov glas bio je tih i umirujuć.

"Šta bi to trebalo značiti?"- upitala sam mršteći se.

"Svi jako dobro znamo koliko si tvrdoglava i koliko se lako udaljiš, i Zayn je jedina osoba koja ti se približava na način koji ti je nepoznat. S toga ga odbacuješ. Cijela škola zna da je on lud za tobom. A zna i da se on tebi sviđa. Kvragu, svi znaju da se sviđate jedno drugome osim vas samih. Stoga vas molim, u ime cijele škole, prohodajte više."- smoreno me pogledao kao da je očekivao da istrčim odmah iz Starbucksa i idem pjevati serenadu Zaynu ispod prozora.

"Nije toliko jednostavno."- namršteno sam ga gledala osjećajući se umorno.
"Ja čak ni ne znam šta bih s njim. Ja i on ne možemo biti skupa, poklali bi smo se."- nadovezala sam se da utvrdim svoju izjavu.

"Dobro, drugi problem?"- Finn je zakolutao očima.

"Mama. Rekla sam joj za Stanford i misli da želim tamo zbog Zayna."-

"Želiš li tamo zbog Zayna?"

"Naravno da ne. Kakve veze ima Zayn sa Stanfordom? Uostalom sigurno neću da planiram sebi budućnost na osnovu malene zaljubljenosti koja će me vjerovatno proći čim počne ljeto. Stanford izgleda kao dobar izbor, ti ćeš biti tu, neću biti daleko od Los Angelesa i čini mi se kao najprivlačniji izbor. Samo je pitanje hoću li upasti."- sklonila sam kosu s lica i čekala da Finn prestane spominjati Zayna.

"Dobro onda, treće?"- naslonio se uzimajući još jedan gutljaj kave.

"Maturalna! Nemam haljinu. Tek sam sinoć shvatila koliko je matura blizu, Emma je kupila i već odredila šta će nositi, a ja ne znam ni trebam li ići. Koji bi blam bio doći bez pratnje?"- upitala sam pokušavajući smiriti tok svojih misli.

Zamislila sam si kako u glavi imam malo sef i spremam sve svoje misli unutra jednu po jednu. A većinom su sve povezane uz Zayna. I većinom kada ih nakupim u rukama i krenem da spremim u sef one mi ispadnu i prospu se svugdje.

Mrzim ovo.

"Prestani i smiri se. Naći ćeš haljinu. Mogu ja ići s tobom ako ne ništa."- Finn se nakesio i povukao me za ruku.

"Pročitao sam jedno milion časopisa o modi kada sam "bio gej"."- namignuo mi je stavljajući onaj blistavi osmijeh na svoje lice.

"Može, samo nemojmo danas nigdje. Ni sutra. Treba mi odmor. Odmor od Zayna, odmor od majke, odmor od života."- popila sam zadnji gutljaj kave i zabuljila se u dvije Starbucks čaše ispred sebe.

"No problemos. Dođi prespavati kod mene. Slušat ćemo Bon Jovija, gledat neku od tvojih serija-"

"Može, taman sam počela gledati Prison Break, i OMG Michael je savršen ima tetovaže kao-" no tu sam se zaustavila.

Ima tetovaže kao Zayn. Htjela sam udariti glavom od zid.

"Vidi, nema problema u redu? Preživjet ćeš ova dva i pol tjedna sa Zaynom i gotovo je u redu?"-

"Kako misliš gotovo? Čak i ako upadnem u Stanford selimo se tek na jesen, što znači da ću provesti cijelo ljeto s njim pod nosom."- namrštila sam se dok mi se u glavi pojavljivala slika Zayna na plaži i bez majice.

"Ne, nećeš. Zayn i Emma se vraćaju u Englesku tjedan dana nakon što završi škola."-

"Na ljetovanje?"

"Za stalno. Idu na Oxford. Tamo će studirati."

A/n

Stvarno bi trebala stat sa gifobima lol.
Ugl bija je pozar kod mne, skoro mi kucu zapalilo but it's ohkay now i guess. Neman vode ni struje ni wifia, tako fa i nie bas ohkay but whateva.
Sta ima kod vas?
Stay sassy as fuuuuuck 💫💛