Tu je. Ona je tu. Nikad nije otišla. Samo je zašutjela, na kratko. Kratko razdoblje u kojem mi je dozvolila da pomislim da sam sretna. Da je gotovo.
Na neki način, to je bilo najokrutnije što je napravila. Dozvoliti da okusim sreću,ljubav, nadu, da bi mi je oduzela, na najgori mogući način.

Sjedim na krevetu, pogleda uprta u zid. Prazna iznutra, tupa pogleda. Ne osjećam ništa. Ne znam je li to blagoslov, ili prokletstvo.

Tama je u meni, oko mene, posvuda. Jača i snažnija nego ikad prije.

Bol? Ni njega više ne osjećam.

Koliko sam dugo ovdje? Nemam pojma.

Časna sestra Tereza kaže četiri mjeseca. Ja ne znam, ne osjećam, ne pamtim.

Ne mogu se natjerati da se vratim u onaj dan, kad se sve raspalo. Pokušala sam. Više puta, ali ne ide.

Doktorica koja mi dolazi nekoliko puta tjedno, ima puno strpljenja sa mnom. I časne sestre.

Ja... Ne postojim više. Mia, koja je bila nekada, ona koja je voljela i nadala se, umrla je onog dana. Ovo ovdje, samo je prazna ljuštura. Izvana tijelo, iznutra TAMA.