Naaakonn dugo vremena, vraćam se Mii i Lucasu. Vrijeme je da njihovu priču privedem kraju, nadam se da će vam se svidjeti.🖤🖤🖤🖤

No matter how dark the night is, the sun also rises tommorow.

Za moju Esmu dijeteJeseni

Tihim, nesigurnim koracima zaputila sam se za doktoricom Anjom prema izlazu iz samostana. Vidjet ću ih ponovno, njih dvoje, nakon skoro godinu dana. Njih dvoje koji su mi ostali, na ovom svijetu. Koje nisam izgubila.

Zapravo, oni su me posjećivali, redovito. Samo su meni prvi mjeseci u magli, ne sjećam se puno stvari. Nakon dolaska u samostan, otprilike dva tjedna nakon nesreće, časna majka Agnezija i kasnije doktorica Anja su nakon nekoliko puta zaključile da je bolje za mene da ne vidim njih dvoje, bar neko vrijeme. Tako su mi bar rekli, ja se toga ne sjećam.

Previše su me podsjećali na tragediju koja se dogodila i za koju sam ja krivila sebe. Tako su oni dolazili, ali nisu me vidjeli, bar ne dok sam bila budna. Časna majka mi je rekla da su nekoliko puta bili u mojoj sobi, zajedno s njom dok sam ja spavala.

Zadrhtim pred velikim, željeznim vratima, a časna majka mi uputi nježan pogled, pun topline, a doktorica me ohrabri laganim tapšanjem po leđima.

Umirim se u sebi. Vrijeme je.

Kad su se vrata otvorila, ugledala sam dvoje meni najbližih ljudi. Mama i Lucas stajali su sa druge strane uske ulice. U trenutku kada se moj pogled ukrstio s njihovim, pojavi se iza oblaka sunce i okupa nas sve svojim sjajem.

Bez obzira koliko mračna bila noć, sunce se ponovno rađa.