"Mia..." - na zvuk njegovog glasa poželim zapresti poput mačke. Nevoljko dignem glavu sa njegovih grudi, gdje je ležala proteklih pola sata. Slušala sam otkucaje njegova srca i to je za mene bio najljepši zvuk na svijetu.

"Znaš da mi možeš sve reći? Bez obzira na što to bilo?" - podigne moju ruku i poljubi mi prste, a onda me pomazi po obrazu, a ja zadrhtim.

Oči su mu bile tako zelene... Spustim pogled na njegove usne, pune i rumene i u sebi donesem odluku. Reći ću mu. Sve o sebi. O tami. Sad. Ali prije toga, prije nego što se makne od mene, učiniti ću nešto što nikada nisam.

Sjedili smo na pijesku, na skrovitom dijelu plaže. Sunce je bilo na zalasku, zrak je bio ispunjen mirisom soli i svježinom, boje su bile prekrasne.

Svuda oko nas je bilo ljepote, a ja sam samo gledala u njegove usne. Tama je šutjela, dok sam bila s Lucasom, nije imala moć nada mnom. I zato sam se nagnula i polako spustila usne na njegove.

Odmaknula sam se nakon nekoliko sekundi i prestala disati. Što sam to napravila? Podigla sam pogled prema njemu, a njegova duša me je gledala kroz svoje prozračne, zelene prozore.

Uzeo je moje lice u svoje ruke i gledao
me nekoliko trenutaka, a onda spustio usne na moje i vrijeme je stalo.

Sunce je prešlo preko nas u trenutku dok je zalazilo u more, bili smo okupani zlatnim sjajem, a meni se tada činilo da sam začarana. Je li ovakav osjećaj biti u svjetlu?

Usne su mu meke poput najfinije svile, tako savršeno pristaju uz moje dok plešu taj ples, zajedno se krećući u savršenom skladu.

Kad se odvojio od mene, osjetila sam hladnoću. Kao da se dio mene odvojio i nestao. Ali to je trajalo samo trenutak, jer me je odmah zagrlio.

"Mia, moja prekrasna Mia..." - šaputao mi je u uho, a ja osjetim suze kako se skupljaju u očima. Ali to nisu bile suze tuge, po prvi put u životu. Plakala sam jer sam bila sretna, jer sam doživjela trenutak savršene sreće. Prvi put u životu.

U sumrak, na toj plaži, prvi put u životu sam shvatila što znači biti voljena. I sretna. Što znači biti Svjetlo.