Bilo je već blizu 2 ujutro kad su konačno prestali. Glasovi su im utihnuli i ja sam ponovno počela disati. San nije dolazio u obzir, pa sam se okrenula prema zidu, privukla Roberta bliže sebi i poljubila ga u čelo. Bogu hvala, zaspao je rano u mom krevetu i nije se budio, tako da nije  čuo najnoviju svađu naših roditelja.

Tata je ponovno došao kući pijan, nije platio račune, novac je potrošio u krčmi i to jutro je poštar donio  opomene pred isključenje u plavim kuvertama. Mama je podivljala, cijelo jutro je hodala po kući i ponavljala kako joj je dosta svega, da više ne može, da je cijeli život posvetila kući, djeci i mužu koji je ne cijene, da bi najradije otišla negdje i nikad se više ne vratila. Srećom, Roberta sam odvela kod susjede da ne sluša njene ispade, odlučila sam taj dan ne ići na predavanja jer sam se bojala što bi se moglo dogoditi dok me nema.

Posvetila sam se kućanskim poslovima, nastojala što manje obraćati pažnju na nju, ali u sebi sam drhtala .

Njene riječi su pogađale u srce, pogotovo o njenom promašenom životu i žrtvi. Zar smo Robert i ja pogreške? Zar mi nismo vrijedni žrtve?

Duboko u sebi sam znala koliko pati i nastojala sam je svim srcem razumjeti. Znala sam da joj nije lako.Znala sam i da voli mene i Roberta. Ali jedan dio mene je bio ogorčen na nju i tatu.

Jedan dio mene, koji sam svim srcem nastojala potisnuti,ih je mrzio.

Tama u meni je zadovoljno trljala ruke. Ona je obožavala kad sam ja bila u ovom raspoloženju. Onda je ona ponosno sjedila na tronu u mojoj duši,a otrov s njene krune je kapao ravno u moje srce.

Otrov. Tama. Tata je navečer stigao kući, ja sam otišla po Roberta i odmah ga odvela u sobu i uspavala u svom krevetu, čitajući mu iz omiljene knjige bajki. Kad je zaspao, ustala sam iz kreveta i zaključala vrata sobe, a onda se vratila i čvrsto zagrlila brata, zatvorila oči i počela se moliti.

Molim te Bože, ne dozvoli da je udari.Ne dozvoli da razbijaju stvari po kući. Ne dozvoli da se Robert probudi i čuje ih. Ne dozvoli da susjedi pozovu policiju, kao prošlog puta. Molim te smiri ih. Molim te. Pomozi mi.

Tama se smijala okrutnim, zlobnim smiješkom. Tko će ti pomoći? Nemaš nikoga. Nitko te ne voli. Nikom nisi bitna. Ti si moja. Meni pripadaš. Ti si Tama.

Kad su glasovi utihnuli, osjetim da brane u meni popuštaju i pustim suze da mi klize niz obraze. Tiho sam, bezglasno plakala. Tijekom godina djetinjstva i tinejdžerskih godina sam postala prilično vješta u tome, tihom plakanju.

Lucas....-moje su usne bezglasno oblikovale njegovo ime. Osjetim oštro probadanje u srcu. Otrov je pekao poput paklenih vatri, a tama je siktala poput zmije otrovnice.

Svaki dan sam odlazila na stijene od našeg prvog susreta prije nekih dva tjedna. Vikendom smo imali nekoliko sati vremena, dok sam radnih dana uspijevala ukrasti manje od sat vremena da ga vidim. Nismo puno razgovarali, uglavnom bi sjedili zagrljeni i promatrali more. Ja bi položila glavu na njegovo rame, jednom bi me rukom grlio oko struka, a drugu držao isprepletenu s mojom.

Kad bi razgovarali, uglavnom mi je on pričao o svojoj obitelji, prijateljima, planovima za budućnost. Ja njemu nisam govorila o sebi, samo bi sakrila lice u njegov vrat i udahnula njegov miris, tako opojan.

Nije me ispitivao, nije tražio od mene ništa, dodirivao me je samo onoliko koliko sam ja htjela.

Ali znala sam da tako neće ići dalje. Da će početi postavljati pitanja. Danas sam mu poslala poruku da ne mogu doći, da ćemo se vidjeti sutra. Odgovorio mi je da mu je žao, da ću mu nedostajati. Otrov počne peći još jače, a ja osjetim potrebu da vrisnem.Uskoro će me pitati. A ja ću mu reći istinu.

A onda... Kad mu kažem tko sam, gdje s kim živim... Okrenuti će se i otići.

Jer... Tko bi mene htio ovakvu? Odakle dolazim? Čija sam? Kakva sam?

Ja sam Tama. Moje ime je Otrov. Uništiti ću ga, zaprljati.

Tama i Svjetlo ne idu zajedno.

On predstavlja sve ono najbolje u životu. Toplinu, nadu, sreću, smijeh. Ljubav. On je Svjetlo.

Ja sam sve ono najgore. Hladnoća strah, tuga, sram, suze. Ja sam Tama.

Tama i Svjetlo ne idu zajedno.