Ne znam koliko je vremena prošlo. Nisam bila svjesna ničega, osim svojih jecaja,Lucasovih ruku na mojim leđima, mirisa njegove kože. Topline koja je isijavala iz njega. Njegovog svjetla pred kojom je moja tama morala priznati poraz.

Kad sam prestala plakati i umirila se, podignuo je jednu ruku i pomazio me po kosi. Bože, kakav divan osjećaj. Njegov dodir.

"Jesi li bolje? Smirila si se?" - kimnem glavom i još jednom udahnem duboko njegov miris a onda se odmaknem od njega. Odmah mi postane hladno, pa zadrhtim.

"Jesam, bolje sam. Hvala ti... Moram sada ići. Hvala ti, zaista." - pružim mu ruku i on je je uhvati u obje svoje, a mene zapljusne val topline. Njegov dodir je nešto najljepše što sam osjetila nakon dugo vremena. Ili ikad u životu.

"Bit ću sutra ovdje. U isto vrijeme? Hoćeš li doći?" - upita me nježnim glasom, a ja osjećam da moj svjesni um koji mi nalaže da pobjegnem glavom bez obzira, gubi bitku sa mojim srcem koje želi ostati ovdje, s njim.

"Doći ću. Hvala ti." - izvučem ruku iz njegovih i okrenem se, počnem hodati zapravo se penjati po stijenama, svakim korakom se odupirući porivu da se vratim u njegov zagrljaj. Da osjetim njegov dodir.

Na mjestu gdje su završavale stijene, ipak se okrenem. On još stoji na istom mjestu, a kad nam se pogledi sretnu, nasmiješi se i podigne ruku u znak pozdrava. Čak i iz daljine, vidim toplinu u njegovu pogledu. Svjetlo u tim zelenim očima. Mahnem mu i okrenem se brzo i počnem hodati.

Kasnim. Jako. Znam što će me dočekati doma. Ali po prvi put u životu, ne bojim se.

Kad sam stigla u svoju ulicu, ubrzala sam korak. Poluotvoreni kapci na prozorima su škripali. Dežurni špijuni su bili na svojim pozicijama. Ispred moje kuće, začujem slabi vrisak i krv mi se sledi u žilama.

Toplina kojom me je Lucas grlio isti trenutak pobjegne od mene, kao i sjećanje na njegov dodir. Svjetlo koje je upalio u mojoj nutrini se ugasi, a njeno veličanstvo tama se zadovoljno naceri. Kraljica se vratila na svoj tron.

Drhtavim rukama otvorim vrata i uđem u kuću. Imala sam osjećaj da ulazim u zatvor iz kojeg nikad nisam ni zapravo izašla. Kako sam mogla biti toliko glupa da pomislim da će biti drugačije? Da može biti drugačije?

Trgnem se na zvuk koji je dolazio iza mojih leđa. A onda se ukipim. Ruke koje me grabe i grubo okreću prema sebi, a zatim pljuska koja slijeće na moj obraz, učine da u meni nestane i posljednji komadić svjetla. Ovo je dodir koji mi je poznat. Ovo je osjećaj koji poznajem. Bol. Tama. To sam ja.