Tamna, topla krv je kapala po čistobijelom snijegu iz prerezanog vrata životinje kovrdžava krzna. Njeni rogovi, koji su se završavali ispod njenih ušiju, joj nisu dozvoljavali da se udobno smjesti na svojoj posljednjoj, hladnoj postelji. Kratke noge čvrstih kopita je prestala ritati od vala slabosti koji ju je stezao sve jače, a dvonožne životinje oko nje su stvarale zvukove lijepe za slušati kretajući se oko nje. Iz sivakstog dugog nosa sve je rjeđe izlazio oblačić vazduha otkako je isplazila jezik i podignula svoj pogled prema nebu, zbog čega su njene duge trepavice svjetlucale pod božijom svjetlošću. Kojeg bi boga ona dozivala da ima glasa?

Ledene pahulje su započele svoj ples iz oblaka, nježno se spuštajući na njeno krzno.

Kome njen život odlazi?

Zaspala je ne skrenuvši pogled i ne spustivši svjetlucave trepavice, a krv je nastavila teći u bijeli snijeg.

„Goražde, molim te, ostavi taj krčag!"-nervozno je govorio Istan pokušavajući da preko dugog stola istrgne Goraždu krčag iz ruke, ali ovaj je pobjedonosno poskočio kada se na vrijeme izmaknuo iz njegovog domašaja.

„Ali ne želim."-mazno mu je uzvratio imitirajući ženski izraz lica.

„Ma, ti mali..."-zarežao je Istan bijesno skupivši šake u pesnice. Goražd se samo nasmijao ženstvenim tonom grleći krčag, ne vidjevši da je Istan obišao sto i prišuljao mu se iza leđa. Brzo mu je istrgao krčag iz zagrljaja na što se Goražd prestrašeno osvrnuo da dočeka Istanov zadovoljni osmijeh. Kada je niski momčić pokušao da vrati svoje blago Istan je podigao krčag iznad vlastite glave natjeravši ga da skače, ne skidajući osmijeh sa lica.

„Vrati mi to!"-cvilio je. Uspio ga je udariti u stomak na što se Istan samo nasmijao i počeo bježati od njega gazeći napadali snijeg. Goražd je s veseljem potrčao za njim, a njihov radosni smijeh je odjekivao naseljem.

Vitka plavokosa djevojka je sjedila pored prozora. Njena inače niska pojava se prikazivala još manjom zbog njenih pogrbljenih leđa, a niz rumene obraze hodale su suze po već utabanom putu ka njenom krilu. U još zamotanoj ruci držala je vučji totem među prstima, pokrivši ih zdravom rukom jako ga pritiskajući na prsa, na srce. Oteo joj se jecaj izobličivši njene usne i lice u bolnu grimasu. Vatra se rasplamsala u kaminu, a prozor je bio zatvoren, ali ona je drhtala. I jecala. Da spriječi zube od cvokotanja zdravu nadlanicu je naslonila na pune usne spustivši totem u krilo. Od suza nije mogla da razazna svaki, poznati obris izrezbarenog drveta, ali ga je milovala nježnim prstima kao da ga želi utješiti.

I plakala je.

Sama.

Škripa vrata nije utihnula njeno jecanje. Kuštrava, smeđa kosa je provirila i mladićeve smeđe oči su veselje zamijenile brigom. Kada je primjetio da se djevojka ne obazire na njega u svojim jecajima polako se povukao i nečujno zatvorio vrata.

„Plače."-rekao je tužno momku na kosini uzbrdice kome pas nije dao da priđe kući-„Šta da radim?"

„Pa idi, utješi je."-uzvratio je drugi brzo, smrknutog lica pokušavajući zaobići psa. Oči su mu odavale da mu ovaj zaštitnički pas nije toliko smetao, a i razdragana životinja je razigrano mahao repom.

„A kako misliš da uradim to?"-zbunjeno je nakrivio glavu naprijed i ispravio ruke.

„Možeš početi sa zagrljajima."-visoki momak se obgrlio rukama zatvorivši oči u zadovoljnoj grimasi što je krupni pas iskoristio i skočio na njega oborivši ga na zemlju.

„Sa čime?!"-zgađeno se skupio, ali drugar mu je bio previše zauzet napadačem koji ga je nemilosrdno lizao tako da je smeđokosi morao da se s djevojčinom tugom nosi sam.

Ovaj put je ušao u kuću i sjeo ispred kamina, a djevojka kao da se malo pribrala. Prestala je jecati, ali su joj ramena još bila preteška da ih ispravi od suza koje su neprekidno kapale sa njenih obraza.

„Volio bih da ti se pridružim u prepoznavanju poteškoća u tvome životu."-promrljao je sebi u bradu sklopljenih šaka oko izdignutih koljena.

Nije se ni pomaknula.

„Kalina, želim te utješiti."-izdahnuo je nervozno okrenuvši glavu ka vratima u želji da se makne iz ove neugodne situacije u kojoj se našao-„Pripomozi mi malo."

„Bit' ću dobro. Je l' to što hoćeš da kažem?"-tiho je progovorila djevojka, bez ikakvog osjećaja u glasu, a slane suze su skrenule svoj puteljak preko njenih usana.

„Hoću."-hitro je skočio i uhvatio bravu kao da je čekao samo da se nešto promijeni u njenom stanju pa da mu to bude spas.

„Ti si najgori u tješenju."-još tiše je izgovorila djevojka prije nego što je izašao, ali njemu to nije promaklo. Pogledao je njenu zgrčenu masu, a njegove su ga oči odale. Znao je on kako je njoj. Ali nije znao kako joj pomoći.

Ni njega niko nikada nije utješio.

Goražd je nijemo prošao pored Istana koji je pokušao da ga zaustavi, ali povukao je ruku kada je shvatio da nije uredu. Momčić je koračao ne obazirući se na visinu snijega u koji se zaplitao bez osvrtaja silazeći niz nizbrdicu.

Pošto se Lovac zavukao u svoju kućicu, Istan se sa smrknutim licem i odlučnim pogledom zaputio u kuću. Ka Kalini.

Nema većeg užasa od promatranja nečega što voliš kako se raspada u paramparčad tačno ispred tebe.

Šta je to nešto?

Zapravo, bolje je pitanje, ko je taj neko?

·

Kalina.

Njen pogled nikada nije toliko drhtao. Uperen u taj totem kao da je željela ugledati nešto drugo, kao da je pokušavala dozvati nekoga.

Ni sama, gola Čuma je ne bi tako potresla. Možda bi se i obradovala da je vidi. Da je odvede onima s kojima želi biti.

Trznula se kada sam sjeo ispred nje prekriživši noge. Zatreptala je i uputila mi jedan pogled u kome sam vidio da je život napustio njene prelijepe oči, iako nije mrtva...

„I ti me hoćeš utješiti?"-upitala me ne skrenuvši pogled. Ni ja nisam skrenuo pogled.

Nisam znao šta da joj odgovorim, pa sam šutio. Neka u mojim očima pronađe ono što joj treba.

S blagim osmijehom je isphunula nosem spustivši pogled.

Spustio sam ruku na njeno koljeno koje je bilo vlažno od suza. Razmak između mojih prstiju i njenih je bio toliko malen da sam osjetio hladnoću koja je izvirala iz njene kože. Nadam se da ona osjeti toplotu iz moje.

Počela je jecati i drhtati. Vatreno srce mi je zadrhtalo i kao da se skupilo u mojim prsima. Teško sam sklopio oči da se smirim i ne razbijem šta od boli koju sam osjećao.

Njeno tijelo me nije uspjelo pomaknuti s mjesta kada je pala na koljena i zagrlila me oko vrata, svoje suze premjestivši na moje rame.

Moje srce je zapalilo novo plamenje i, ne otvorivši oči, milovao sam joj ruku od nadlaktice do podlaktice uz jedini zvuk koji sam mogao proizvesti bez gubitka samokontrole.

„Ššš"

Mirno sam disao, osjećajući svaki svoj, a i njen dah tokom ovog vremena koji je provela u mome naručju.

Goražd je sigurno otišao popiti nešto kod nekoga. Mislio sam da će je razveseliti svojim šalama, ali izgleda da je ona njega rastužila svojim suzama.

Premjestila je svoju glavu na moja prsa i iznenadila me kada je vrhom prstiju počela da prelazi preko sredine mojih prsa. Trudio sam se da se ne pomaknem, ali osjetio sam kako mi se vatra nastanjuje u obraze.

Stara kao da je znala da će se ovo desiti, pustila ju je da ode sa žrtvovanja ranije bez riječi.

Da li plače samo na ovaj dan?

Ili samo ovoliko plače na ovaj dan?
„Istane."-izgovorila je tiho spustivši cijeli dlan na moje plamteće srce-„Pusti me."

Stisak oko nje nisam mogao da otpustim, ali ona se istrgnula i uspravivši se otišla i sjela ispred kamina. Plave oči su joj se isticale u moru crvenila među njenim dugim trepavicama. Sva se rumenila, natečena od plača.

„Na slavlju si izgledala sretno."-morao sam to reći, ali sam govoreći to morao i skrenuti pogled u stranu.

„Takva sam ja danas. Iznova se nazor smijem i glumim osmijehe."-rekla je odlučno. Vratio sam pogled na nju, a ona je već gledala u mene. Nisam progovarao, a ona je spustila totem pored sebe i ispravila se, oslonivši se na ruke iza leđa-„Moram da plačem. Lakše mi je tako. To je jedino što im mogu ostaviti sada. Tako im pokažem koliko ih volim i koliko im nedostaju."

Osjetio sam kako mi toplota vatre odlazi u oči i uputio sam taj topli pogled. Ona kao da je to primjetila osmijehnula mi se i vidio sam iskrenost u tome osmijehu.

„Ne smijem ljudima pokazati kako se zapravo osjećam. Ne prihvate to dobro, znaju i reći da sam to zaslužila."-pričala mi je pomijerajući glavu prema desnom pa lijevom ramenu-„Ali, najviše bježe od mene. Nikome se ne umire, znaš."

Nasmijao sam se na to i ispravio se kao i ona. Znao sam o smrti i previše, ali nisam imao brigu oko umiranja.

Nasmijala se i ona.

„Sreća izgleda prelijepo na tebi."-napokon sam joj rekao, a usne su mi same oblikovale osmijeh.

·

Mogla sam da vidim iskrenost u njegovim očima poluprekrivenim njegovom garavom kosom, a njegov sramežljivi osmijeh probudio je tu sreću u meni o kojoj je govorio.

„A kako da budem češće sretna?"-pitala sam ga potpuno ozbiljna. Prošao je rukom kroz dugu kosu i polako ustao okrenuvši mi leđa.

„Pusti da te život iznenadi!"-okrenuo se naglo prema meni sa podignutim rukama-„Samo jednom živiš ovaj život i zato radi ono što te čini sretnom i budi s ljudima koji te čine sretnom."

Njegov široki osmijeh kao da mi je govorio da je presretan što mi ovo može napokon reći. Morala sam mu uzvratiti taj zarazni, blistavi osmijeh.

„Samo se pazi zlih ljudi."-dodao je smračivši svoje lice. Sjeo je do mene prekriživši noge i gledajući mi duboko u oči.

Osmijehnula sam mu se: „Ne smetaju meni zli ljudi – oni koji mi smetaju su ti koji se predstavljaju kao dobri."

Klimnuo je glavom, kao da je zadovoljan mojim odgovorom.

Mislim da je ovo najotvoreniji, najiskreniji razgovor koji smo ikada vodili. Uštipnula sam se za svoje goruće obraze s nadom da nisu crveni i obrisala sam orošene oči.

„Istane, a odakle si ti?"-pitanje je napustilo moja usta prije nego li sam uspjela promisliti o njegovom postavljanju. Ugrizla sam se za usnu nervozno iščekujući njegov odgovor, a on nije skrenuo svoj pogled s mene niti jednom.

Posprdno je otpuhnuo i skrenuo pogled prema vatri: „Gospođica poput tebe se ne bi trebala zamarati onima poput mene."

„Zašto da ne? Mom životu je potrebno nepredvidivosti i ti bi mogao da budeš baš ono što mi treba."-uzvratila sam još otrovnije i zajedljivije, dižući obrve i pućeći usta.

Dugo je šutio promatrajući vatru, a i ja sam se postidila svoje reakcije i odgovora. Gdje li je Goražd zalutao?
„Kada bi samo mogla zamisliti odakle ja dolazim,"-iznenadio me svojim prodornim pogledom tako da sam raširila oči. Mislim da mi je gledao dušu-„bila bi užasnuta sa mnom."

Iskrenost u njegovom glasu mi nije promaknula, kao ni bol u njegovim očima.

Ali, s tom boli se miješala i neka toplija emocija koju se nisam trudila prepoznati jer sam znala da je ovo samo njegova gluma.

Veselo sam se nasmijala jer me je uspio razveseliti i utješiti, a on je skrenuo svoj pogled spustivši glavu i oči mu je prekrila kosa, opet. Podigao je pogled sa osmijehom na usnama čime mi je pokazao da mu je drago što me uspio oraspoložiti.

„Znaš li gdje ćeš dalje?"-usudila sam se da još jednom okušam svoju sreću i otvoreno ga pitam-„Kada ti mi dosadimo?"

Pogledao me ispod oka na to posljednje govoreći mi da je to nepotrebno: „Možda te povedem sa sobom da mi dosađuješ putem."

„Istane, ozbiljno te pitam."-rekla sam zabavljeno.

„Ozbiljno?"-ponovio je, ponovno pogledavši u vatru, a u svijetlim očima mu je gorio plamen-„Ako će moja ostavština biti da se bacim ispred tebe da ti spasim život, neka bude tako."