„Ja odo'. Hoćeš li ti sutra dolaziti na doručak kod nas ili?" - odgurnuo sam se od prozorske klupice i okrenuo se prema Goraždu koji mi je postavio pitanje.

„Hoću, ispratit' ću je do Budislave pa ću kod vas." - pratio sam njegove ožiljke dok su nestajali ispod bijele košulje koju je navukao na sebe.

„Može." - promrmljao je za sebe dok je zatezao kajš.

Bezvoljno sam se bacio na svoju postelju pod prozorom, osjetivši se iznenada veoma hladno. Ledeni trnci su potrčali mojim tijelom od mojih stopala sve do moga stomaka. Nemir u meni je rastao i koliko god sam se trudio da izgledam miran, moje cijelo biće nije odustajalo od pokušaja da me raspori u želji da divljački pobjegnem i raščetvorim sve što mi se nađe na putu.

„Za ime Svaroga, baš je dosadno bez one."- ovaj put su trnci izbockali moje srce kada sam sastavio pogled s njegovim. Stajao je s rukama na bokovima, kao kakva nezadovoljna žena, izraza lica koji je odavao više gađenje nego žaljenje zbog istinitosti njegove izjave.

Nisam ništa odgovorio, dugo uzadhnuvši da bi ublažio bol u prsima i samo sam vratio pogled na drveni strop. Još kratko sam čuo njegove tihe korake po kući dok je kupio stvari koje su mu bile potrebne.

„Laku noć. Nadam se da će ti Morana podariti ugodne snove." - nisam stigao odgovoriti kada je izašao iz kuće. Nedugo zatim, više nisam mogao čuti njegovo trčanje niz nizbrdicu.

Morana? Ona meni nikada ne dariva snove.

Misao o hladnoj boginji, prekrila je moje tijelo novim valom hladnoće. Tresao sam u odjeći i pod pokrivačem, a ovo je bila topla noć proljeća u odlasku.

Nisam mogao pronaći razlog zbog kojeg je se vatra moje duše tako lahko ugasila dopustivši mi ovu patnju koja traje već danima, jer su se moje misli iznova i iznova vraćale na selo izvan naše šume i prijateljicu koju sam tamo ostavio.

Hladno mi je. Koliko god da se utoplim, hladno mi je.

Iako se nerijetko ne mogu složiti sa Goraždovim djetinjim zaključcima i sam sam osjetio bolnu tišinu koja se uvukla među nas nakon što smo se vratili kući. Znao sam da sve troje pokušavamo to prikriti i ne obazirati se na to, ali otkako je Nana ozdravila i Goražd spava u Rusimirovoj kući, moje noći postaju nepodnošljive. Jedino mi se stara čini da je zadovoljna svadbom, kako kaže, sada može mirno umrijeti.

Ja ne bih da umrem jer osjećam da još nisam obavio zadatak zbog kojeg sam se zaputio ovamo. Ali, možda i jesam. Sve bi trebalo da upućuje na to da jesam.

Ali, meni mira ne daju tiha došaptavanja i upozorenja koja se provlače mračnim ćoškovima naselja između uskih prolaza kuća, prenose se šuštanjem lišća i komešanjem grmlja. Ljudski životi se nastavljaju, sretniji i veseliji pod nasmijanim suncem, ali Dajbogova napetost je neizrečena poruka svih bogova. Opasnost. Prijetnja. Nešto se nadvilo nad njihovim nebom poput zmaja koji se nadvije nad selo.

A Kalinina poruka meni je ono što mi zadaje najhladnije otkucaje srca. Želi da se pomirim sa svojom prošlošću. Želi da izgradim vlastitu sudbinu.

Želi da je ne zaboravim.

Zastenjao sam, kada mi je se srce stegnulo, uhvativši se za bolna prsa. Okrenuvši se prema zidu na lijevi bok u pokušaju da umanjim bol, usmjerio sam pogled na crvenu narukvicu oko svoga zapešća.

Priznala je da nije spretna u šivenju pa mi je samo splela pletenicu od vune svezavši je da je mogu nositi kao narukvicu. Za sreću, rekla je.

Nismo mogli predvidjeti da će i moja sreća ostati tamo sa njom.

Te večeri sam donio odluku. Dovoljno sam vremena mučio sam sebe. Ovdje više nisam imao šta tražiti.

Sljedeće jutro odlazim.

Dočekao sam prvo kukurikanje širom otvorenih očiju. Nisam se imao namjeru duže zadržavati i čim sam začuo Nanine pokrete u drugom dijelu kućice - napustio sam je.

Prije nego što sam sišao niz brdo, zadnji put, okrenuo sam se ka Lovcu. Promatrao me je. Tužno. Ali nije zalajo. Samo me je promatrao.

Dugo mi je trebalo da se odlučim i ipak svratim do Goražda. Nisam znao šta mu reći.

"Idem i ja s tobom!" - nakon tih njegovih riječi, pogotovo nisam znao šta mu reći - "Idem stvarno! Ako ti odeš, ništa mi ne ostaje ovdje!" - ali sam sebi morao priznati da je čak i meni srce oživjelo zbog jačine odlučnosti u njegovim riječima - "Šta mi ostaje? Sjećanja? Strahovi? Traume? Samoća?"

Njegov odlučni pogled je klonuo, pa je, spustivši glavu, tiho prošaptao: "Molim te, povedi me sa sobom..."

U tom trenutku sam to i želio! Želio sam mu to i priznati!
Ali, ja sam pošao na ovaj put sam, tako ga moram i završiti.

Baš zbog ovakve Goraždove reakcije nisam htio da se oprostim s njim.
Ali, vjerujem, da bi mu reakcija, da sam otišao bez pozdrava i objašnjenja, bila još i gora. I dugotrajnija.

"Goražde. Šta bi sada Rusimir mislio da te vidi takvog?"

Nije podizao glavu.

"Šta bi mislio da samo tako napustiš njegove konje?"

"Poglavar bi već odlučio kome bi konjušara pripala. Ionako smatraju da ja nisam sposoban da brinem o njoj." - prkosno me je pogledao, vjerovatno tako kako bi volio pogledati sve te koji sumnjaju u njega.

"A šta je s Alalie?" - ponovno je spustio pogled, ali primjetio sam da mu je lice promijenilo izgled - "Šta je s lesnika? S svega na šta si navikao?"

"A Kalina?" - prozborio je.

"Kalina je sada u sigurnim rukama!" - brzo sam izgovorio osjetivši mač boli u utrobi, a još brže sam nastavio, ne želeći mu dati priliku da se zaokupimo tom temom - "Goražde, dosta je bježanja."

"Zašto onda ti bježiš?" - iako mu je pitanje bilo napadno, pogled koji je podigao, kao i glas, su mu bili blaži. Strogo me je pogledao.

"Ne bježim." - izgovorio sam kroz zube - "Vraćam se kući."

Kasnije sam dugo razmišljao o riječima koje sam uputio Goraždu: "Pronaći ćeš me u svom alovitom obliku." znajući da nisam bio iskren. Toplota njegovog zagrljaja me nije napuštala čak ni u hladnoći Granične šume. Osjećao sam se nelagodno dok sam hodio istim putem kojim sam i prvi put ušao u Kalinin život.

Kako sam se bližio četveropuću, koža mi je se sve više ježila. Nisam bio sam i drveće je šaputalo upozorenje sila koje su mi se približavale.

Nedugo zatim su mi presjekle put.