Vučji su dani.

Kako stiže jesen tako stiže i novembar i sada ne smijem napuštati kuću i moram izbjegavati svaki posao.

Sjedim pored prozora i gledam kako kiša pada po opalome lišću, bliži se vrijeme kada će crnokosa Morana pustiti sniježne mećave. U krilu držim drveni totem vuka koji mi je poklonio otac na rođenju da bi me štitio. Malenu izrezbarenu životinju u sjedećem položaju sa zabačenom glavom u vječnom zavijanju mogu sakriti u šaku. I to često radim, jer mi stara nana nalaže da je sakrijem dok je ovih dana.

Nedostaje mi otac i njegova snažna pojava na pragu kuće kada dolazi s posla prije mraka, njegov smijeh i priče. Nedostaje mi i majka koja je uvijek bila uz njega, vrijedna i spretna prelja kojoj je Mokoša bila naklona.

Ali oduzela mi ih je Čuma jedne ljetne noći dotaknuvši im čela svojim starim prstom, a kugu niko nikada nije preživio.

Od njihove smrti živim sa majkom moje majke i nabavile smo psa da se Čuma ne bi vratila i po mene. A i za Čumindan se pripremamo svake zime od te godine.

Naglo sam se okrenula na zvuk udarca posude o pod da vidim kako je tanjir ispao nani dok ga je stavljala pred ognjište. Skočila sam na noge skrivajući totem u džep haljine da joj pomognem.

„Nano, ne trebaš to raditi."-govorila sam joj dok sam kupila kriške hljeba i kriške jabuka sa poda vraćajući ih na tanjir.

„Pa da nam stari domovoj pretura po kući večeras?"-rekla je ljutito svojim hrapavim glasom gledajući me sitnim očima ispod smrknutih obrva.

„Mislim da mu ne bi naškodilo da jednu noć preskoči obrok."-odgovorila sam prevrčući očima, ali i dalje polažući tanjir pred ognjište.

„Ti ne poštuješ svoje pretke, nezrela djevojko!"-grubo je odvratila, sjedajući na deku na podu ispred ognjišta, blaže nastavivši: „Ali tako je kada si mlad, fali ti brige i pameti."

Kao da nije dovoljno što sam prenijela žar sa ognjišta iz svoje stare kuće da ga ne ostavljam, pomislila sam.

Ali nisam ništa rekla. Nisam imala snage za još jednu te istu prepirku o ovome. Gledala sam u nju i njeno sitno, pogrbljeno tijelo. Bila je za dvije glave niža od mene, ali me je svojim prijekornim glasom i pogledom uvijek mogla spustiti na puno veću nizinu. Ali njeno naborano lice i duga sijeda kosa spletena u pletenicu ispod marame i stare čukljave ruke su mi govorile da je proživjela mnogo i da neposlušnost nije zaslužila.

Pošla sam u prostoriju za kupanje, da se saperem prije spavanja kada je viknula:

„Požuri, da ne uznemiravaš banika, uskoro će zaći sunce!"

Ispustila sam dubok, nervozan izdah. Opet ona s kućnim duhovima...

***

Poslije kupanja ostavila sam baniku malo tople vode u kofi da se ne bi uznemirio i vratila se pred ognjište gdje je nana i dalje sjedila gledajući ples plamenih jezika.

Sjela sam na stolicu pored prozora, moje najdraže mjesto u kući, i počela češljati svoju dugu kosu. Davno bih je odsjekla da se ne sjećam koliko ju je majka voljela češljati.

„Dođi, da ti spletem te zlatne rune."-reče nana pokazujući rukama da sjednem ispred nje što sam i učinila.

„Sutra mi otiđi na vodenicu i zamoli Vojina za vrećicu brašna, ostavit' ću ti platnicu na stolu"

„i vrati se prije mraka"-prekinula sam je.

„i nikako"-pokušala je nastaviti, ali sam je opet prekinula: „se ne zadržavaj na raskršću."

Povukla mi je pletenice i rekla: „Nečista mjesta su s razlogom dobila taj naziv, nedokazno dijete."-svezala ih je i nastavila: „A sada na spavanje. Ne želiš ugledati domovoja."

„Neka ti Svarog usliši sve molitve, nano."-odgovorila sam, okrenuvši se da joj poljubim nježni obraz. Ustala sam i otišla u svoju sobu u krevet.

U san me uljuljao zvuk udaraca kišnih kapi i zvuk vjetra koji mrsi opalo lišće.