„A kako izgleda ta ala?"-upitao je po ko zna koji put crnokosi mladić hodajući pored pogrbljene starice prema naselju iz kojeg su dopirali glasni povici ljudi okupljenih i spremnih za slavlje.

„Najsličnija je zmiji, crna i strašna. Druguje s vjetrom koji je prikriva u demonisanju. Može porasti do neslućenih razmjera, toliko da joj je glava skrivena u oblacima, a rep se vuče po zemlji."-rado je odgovarala stara čije se lice ozarilo posjećajući na njenu mladalačku ljepotu. Voljela je što je mogla ispričati sve što su njeni njoj godinama pričali, a Istan je bio više nego i voljan slušati je.

Istan se osmijehnuo tome saznjanju, zadovoljno klimajući glavom.

Nosili su hranu koju je stara spremila da se postavi velika gozba da se praznuje ovaj dan kada se vukovi razilaze, rasturaju i raspuštaju do proljeća.

Upozorila je stara Istana da se tada ovim svijetom kreće mitski, sakati vuk, poznat i kao krivi vuk koji je najopasniji iako dolazi posljednji i da je taj dan posvećen njemu.

Istan je već znao da Dajbog, bog vatre i Sunca, ima otijelovljene hromog vuka u tom periodu zalazećeg Sunca jer zimi Sunce oslabi i Dajbogove moći se smanjuju.

Barem će ljudi napokon moći da zapale vatre i baklje u štalama nakon ovog dana i odvežu makaze, noževe i sve što podsjeća na vučje čeljusti.

Kalina ja zaostala u kući da nahrani Lovca i zatvori ga u kuću kako je naredila nana. Nije željela da vuk naleti na njega.

„Ako čovjek slučajno spazi alinu glavu u oblacima, od straha izgubi razum. A ako nekada ugledaš da je na nebu nestalo Sunca ili Mjeseca to ih ala zakloni ili pojede. Ali ne brini se, bogovi brzo vrate ono što je njihovo."-s tom poukom gruboga glasa stigli su do staroga hrasta kojeg je jučer Istan upoznao došavši za Kalinom.

Sve je vrvjelo ljudima koji su se gurali kao mravi. Istan je izgubio nanu koja je otišla za nekom svojom poznanicom istrgnuvši mu posude koje je nosio. Oči su mu caklile od niskih drvenih stolova poredanih svugdje oko hrasta obogaćeni plitkim, okruglim crepuljama sa vrelim hljebovima, amforama u kojima su donešene voda, medovina i vrhunsko vino koje su žene sada presipale u krčage da lakše sipaju u čaše.

Bilo je preteško razaznati mirise štruklji od piletine u umaku od korijena peršina, pohanih jabuka od jelena u črnoj juhi s valjušcima od kruha. Čak je i Istanu stomak zakrčao.

Smeten pokretima suknji i zvukom koraka odskočio je od zemlje mlatarajući rukama kada je osjetio da mu neko dira leđa.

„Ama, ja sam, šta ti je?"-pucekatala je Kalina usnama na njegovu reakciju dok je njemu srce luđački pumpalo.

„Ama, šta je tebi da mi se šuljaš s leđa nakon svega jučer?"-odgovorio je ljutito što zbog njenog ponašanja što zbog svoje kukavičke reakcije.

„Znaš, ovdje je bila moja kuća...nekada."-sa sjetom na licu plavokosa djevojka nije ni čula njegovo negodovanje.

Primjetio je Istan tu tugu u očima, a i to koliko se njena vunena haljina podudarala sa njenim plavim očima. Debeli smeđi kajš otkrivao je njen uski struk. Duga pletenica padala joj je preko leđa, a rukavi haljine bili su predugi pa su prekrivali njene bijele ruke.

Istan je šutio, nije znao šta da joj lijepo kaže na njeno priznanje.

Ipak, Kalini hladni vjetar novembra koji je donio bolne uspomene nije odnio svo veselje:
„Jesi l' ikada probao šuplje pečenje?"

Njenom iznenadnom promjenom u glasu Istan je samo zbunjeno odmahnuo glavom.

„To ti je ono tamo."-Istanu se sviđalo što je Kalina bestidno prstom pokazala u pečenu divlju svinju, kojoj su u glavi umjesto očiju bila dva tvrdo kuhana jaja s kružićima od tartufa, na jednom od stolova-„Iznutrice, meso i kosti se pažljivo izvade iz kože životinje tako da se ona ne ošteti i da ostane cijela. Meso se potom usitni te miješa s brašnom i jajima ta vraća u kožu. Nanovo oblikovana životinja potom se kuha ili peče te zatim u svojoj ljepoti vraća na sto."

„Kako ti to tako dobro znaš?"-upitao je nakon Kalininog veselog objašnjavanja.

„Često sam gledala kako se sprema."-učinilo mu se da se u tom njenom odgovoru zavuklo malo prijašnje tuge.

Naravno, mladi Istan sada ne vidi drvenu kućicu koju su Kalinine misli stvarale pred njenim očima. Niska jednokatnica je bila dosta manja od nanine kuće, ali imala je prozor na istome mjestu gdje bi se malena djevojčica popela na stolicu i gledala oca kako dolazi kući. Iz kuće je uvijek dopirala svjetlost jer domaćica nikada nije voljela mrak. Slama prosuta po krovu potamnjela je od zuba vremena. Veliko dvorište okruživala je drvena ograda koja se sastavljala sa hrastom učinivši ga dijelom nje.

Poput tog davnog prizora, Istan nije vido ni vuka koji je bježao od djevojke.

·

Oko usana mi je zaigrao veseli osmijeh kada sam zatvarajući vrata ugledala Lovca kako se zadovoljno smjestio ispred kamina.

Zaključala sam vrata i stegnula kajš oko struka. Poderana koljena sam morala omotati krpama da slučajno ponovo ne prokrvare. Istan se izbezumio kada je sinoć shvatio da sam se povrijedila, a nana je bila sretna što me ala nije pojela. Ionako se ne bi najela od mene. Samo se nadam da će nana uspjeti zakrpiti haljinu da izgleda lijepo kao i prije.

Ovo vrijeme je hladno skoro kao moje srce.

Sišavši na livadu i zaputivši se u šumu na putu mi se prepriječila šepajuća, siva životinja. Oči su joj sijale zaklonjene sjenama stabala.

„Vidi, vidi."-na duboko režanje iz njegovog grla koje je proizvelo riječi sam ustuknula i rukom prekrila širom otvorena usta-„Šta tako mlada curica traži sasvim sama na ovoj osami?"

Iz potrebe za hrabrošću i smirenošću uhvatila sam svoj totem vadeći ga iz džepa i pritiskajući ga duboko u dlan skrenuvši pogled sa režećeg vuka.

Kao da ga je to razljutilo brzo je došepao na korak od mene izbacivši svoje očnjake:
„Vuk koji priča je najmanja tvoja briga sada!"-zarežao je i pogledao me u oči kao da isčekuje moj odgovor.

Ali ja nisam mogla odgovoriti. Nisam smjela pozvati pomoć, a ako bih uspjela pokrenuti noge znam da bi me dograbio i prije nego bih zamakla u drveće.

Hladan vazduh mu je dizao krzno i činio da moja haljina napravi taj jedan korak do njegovih gubica.

Očima je prelazio po mome tijelu nezadovoljno trzajući bijelim repom zaustavljajući pogled na mome otvorenom vratu. I dalje keseći zube otpuhnuo je nosem i polako, šepajući počeo kružiti oko mene sa svakim novim korakom sužavajući razdaljinu od mene. Oblizivao je crne usnice čekajući da ih nakvasi mojom krvlju. Okretala sam se zajedno s njim u strahu pomjerajući stopala i u trenutku kada sam bila okrenuta leđima svojoj dragoj šumi hromi vuk je zatvorio gubice i kao štene pognuo glavu u stranu gledajući pored mene.

Drhtala sam i nisam smjela pogledati u šta on to gleda. Kada je naglo ispravio glavu i pognuo se raširila sam oči i prekrižila ruke ispred lica čekajući da osjetim njegove očnjake u svome mesu, ali moju kožu je grizao samo vjetar.

Vuk je pognut, poklonjene glave, šepao unazad dalje od mene da je na kraju postao tačkica na opustošenoj livadi.

Otrčala sam u sigurnost šume, ali kada sam se okrenula zaklonjena krupnim drvećem mogla bih se zakleti da sam na mjestu gdje je mene okruživao vuk vidjela starca kako hroma ka šumi.

·

Dok se mrak spuštao, a baklje i vatre palile, Istan i Kalina su se zavukli dublje u šumu u nakani da se maknu od nagomilanih ljudi. U njihov razgovor se povremeno umješa muzika i pjesma na koju se oni nisu obazirali.

„Misliš da ne primjetim kako me gledaju?"-Kalina je ljutito pričala o ljudima iz svoga kraja-„Osjetim kako me sažaljevaju i čujem kako došaptavaju da nemam nikoga. Još gori su mi oni koji se odmiču od mene iako me pozdravljaju jer misle da Čuma čeka da me ščepa."

„Prema meni su do sada svi bili uljudni."-mirno je odgovorio Istan gledajući u rasplesane djevojke i raspjevane muškarce.

„Nisi shvatio da smo mi svi takvi prema strancima? Zar ništa ne učiš? Ili ne želiš shvatiti?"-pogledala ga je s boli u očima. Mladić kao da nije shvatao koliko je djevojka željela da je on razumi.

„Kako se naziva onaj čopor sitnih stvorenja tamo?"-ignorišući njeno ljuto negodovanje, Istan je uperio prst ka grupici koja se igrala obasjana vatrom. Kalina je progutala svu svoju nervozu i povrijeđenost njegovim nemarenjem za njenim pokušajem otvaranja duše i kratko odgovorila na njegovo njoj glupo pitanje:

„To su djeca."

„Hm, a šta su to djeca?"-pogledao je sa šaljivim osmijehom na što mu je ona uzvratila zgrčenim šakama i blagim režanjem iz grla ustajući i zaputivši se ka graji i hrastu.

Približavajući se ogromnom drvetu primjetila je nekoga kako skupljeno sjedi naslonjen na stablo skriven od onih koji su slavili sa druge strane kore. U ruci je držao punu čašu vina koja se drmusala u njegovim rukama i prolijevala tečnost na njegove prste. Opijen pićem klatio je glavu naslonjenu na koljena kao da se pokušava nečega prisjetiti.

Bolje ga pogledavši plavooka djevojka ga je prepoznala. Bio je to mladi konjušar. Obično je mogao biti pronađen oko močvare ili iza zida dvorca sa njegovim prijateljima. Pričalo se da mu je majka razvratnica i da ga je ostavila tek rođenog u nečijoj konjušnici. Bogati domaćin ga je uzeo pod svoje i, kada je dovoljno stasao, zaposlio ga.

Pjani konjušar je podigao tešku glavu i zabuljio se u Kalinu.

„Hej, pa mi smo se jučer vidjeli!"-ciknuo je štucajući sa širokim osmijehom i poluzatvorenih očiju pokazavši u Kalininom smijeru čašom iz koje se prolilo još vina.

„Jučer?"-Kalina je mahnula rukom ispred nosa da bi otjerala miris opijata koji se širio od konjušara. Krugovi crnji od uglja oko njegovih očiju povukli su mu oči da je izgledalo kao da ih nema.

„Daa..."-nageo je čašu zalijevajući si bradu koju je obrisao rukom-„...ganjao sam te baš ovim putem."

I tada je Kalina vrisnula.

·

Uvijek se sjetim da zaspim sa obavezom i probudim s nadom da ću se jednom napokon odmoriti.

Predivno je provoditi dane čisteći konjski izmet i timareći konje. Da mogu ne bih nikada zaspao i do posljednjeg daha bih ostao budan u njihovom društvu jer me u snu vrebaju drugi četveronožni prijatelji. Velika i moćna krilata bića crvena poput plamena koji bljuju prekriveni su ljuspastim krljuštima, glava ukrašenih rogovima, a dugi rep se prostire za njima. Vječno me progone njihove velike oči, crvene poput rubina.

Kada god zaspim i moja duša napusti moje tijelo odvija se neprekidna borba visoko na nebu praćena olujama i najvećim nepogodama koje donesem sa sobom.

Kao dječak mislio sam da su to samo snovi, da je moj čudovišni lik samo moja izmišljotina. Sve dok me oni slični meni nisu počeli napadati.

A kako uništiti čudovište bez da postaneš čudovište?

Moje tijelo je primilo sve rane koje sam zadobio, a roditelji mojih prijatelja su im objasnili da sam sigurno alovit. „Ti si zao."-rekli su mi. Pitao sam: „Zašto?"
„Niko ti ne smije vjerovati. Sve nas želiš prevariti svojim preobražavanjem u koga hoćeš. Ubijaš zmajeve koji nas štite!"-odgovorili su-„Zato što ne trebaš nikoga."

Kiselo sam se osmjehnuo na to. To je laž.

Doduše, razumio sam ih. Ni majka me nije htjela.

Razumio sam i sve ostale iz naselja koji su svoje konje zabrinuto dovodili meni.

Nikada se o tome kakav sam nije pričalo glasno. Ljudi nisu htjeli da izvan naših granica dospije da hranimo demona pa da se zaustavi sva trgovina i prevoz ovdje.

„I zmajevo kolo pod pazuhom"-pjesma mi je zaprala uši oživljene vinom-„iz usta mu modar plamen bije."

Dosta je više zmajeva!

Tresnuo sam čašu o zemlju, a njeni komadići i tamno vino dali su novu boju korijenju hrasta.

„Jesi li čula taj vrisak?"-podigao sam glavu da ugledam kako je djevojci, koje se sjećam vrlo lijepe ali mi sada njena slika postaje mutna, pritrčalo neko muško.

„Jesam, Istane, pa ja sam vrisnula."-imala je jako umirujući glas. Bolje nego ova glupa pjesma koju su gospoda pjevala-„Ti-Ti si..."

„Prelijep, pametan, nemjerljivo nadaren..."-prekinuo sam njeno mucanje mašući rukama da dočaram svoju porugu.

„Opasan."-završila je mučno.

„Ja sam alovit. Zar nije došlo do tebe kada se pročulo?"-razvukao sam osmijeh od uha do uha-„Niko ne zna koliko sam plakao taj dan."-osjetio sam tople suze kako mi se slijevaju niz hladne, nasmijane obraze-„Koliko sam bio slab taj dan da je i moja čarobna duša oslabila."

Od parajuće boli u srcu zario sam glavu u koljena i počeo ridati.

„To je ono što se dešava,"-ne znam da li se obraćala meni ili muškarcu pored sebe-„dopustiš ljudima da te upoznaju i oni te unište."

„Kalina, šta se ovdje dešava?"-kroz šmrcanje sam čuo duboki muški glas.

„A, ništa. Pronašla sam onog stvora od koga smo bježali jučer."-brisao sam suze dok je djevojka odgovorila stajući ispred muškarca i stavljajući ruke na bokove.

„Iza mene je, nije li?"-iskreno me osmijehnulo njegovo prestrašeno lice dok sam trljao zamućene oči.

„Zapravo, tačno ispred tebe je."-s veseljem u glasu djevojka se okrenula ka meni.

„Zašto me se ne bojiš?"-zjevnuo sam i pogledao u muškarca do djevojke koji me odmjeravao mračnim pogledom-„Iskreno, izgledaš kao da bi ubio svakoga koga ugledaš."

„Ozbiljno? Imam gore noćne more od tebe."-rekao je prebacivši težinu s jedne noge na drugu. Djevojka ga je udarila po ramenu na šta ju je on zbunjeno pogledao.

„Nemam pojma kako se ponašati pri otkrivanju svog tajnog obličja, pa zdravo? Iznenađenje?"-govorivši ustao sam, ali me je potisnuto vino odmah sustiglo i pred očima mi se zamračilo.

*·*

Kišne kapi su letjele s vjetrom dok se četvero ljudi vraćalo kući sa slavlja čija je muzika još odjekivala šumom. Crnokosi mladić nosio je na leđima onesvještenog konjušara koji je previše zaudarao na vino i medovinu. U rukama niske djevojke zveckala je grnčarija sa hranom, a starica je hodala daleko ispred njih sa ključem u šaci.

Djevojku je obuzela nelagoda kada je bacila pogled ka livadi gdje je srela vuka. Okružena kućama i dalje se osjećala previše vidljivo i ranjivo.

Nije ni mogla naslutiti da je njena nelagoda bila potaknuta time što se na livadi, daleko od pogleda, vukao hromi vuk prateći svaki njihov korak. Nije ga uočila kao što ranije toga dana nije vidjela visokog, razjarenog čovjeka na rubu šume zbog kojeg ju taj isti vuk nije smio razderati.

Ali, ovaj put sakati vuk je odlučio biti oprezniji.

Starica je odlučila da povedu mladog alovitog konjušara sa sobom, jer nije željela da ga ostavi napolju po hladnoći, a znala je da ga drugi sigurno neće htjeti povesti.

Prostrla mu je deku ispred kamina dok je Istan ložio vatru. Ošamućeno momče se osmijehnulo kada su ga ušuškali u postelju kao da mu niko do tada nije pružio toliko dobrote.

Lovac nije imao namjeru da se odvoji od Istana, koji je htio da pazi na tek dovedenog mladića smjestivši se na drugi kraj sobe ispod prozora, pa je legao pored njega.

Kalina se vratila u svoju sobu koja je mirisala na Istana i taj miris se igrao s njenim nosnicama brzo je odnijevši u san.

·

Probudilo me kucanje od staklo. Zaključila sam da je do prozora i nisam otvarala oči, ali tada sam ponovno čula to isto kucanje

Dolazilo je iz ogledala.

U malenome ogledalu vidjela sam sjenku koja je crnim koštanim prstom kucala po prozirnom staklu. Čvrsto sam držala pokrivač do očiju, jedva dišući.

Kao da je bila zabavljena mojim razgoračenim očima osmijehnula se otkrivajući bijelu unutrašnjost svoga osmijeha.

Prst kojim je kucala izašao je kroz staklo provlačeći nju dio po dio. Poput crnog oblaka dima preletjela je sobom i doletjela do mojih nogu ne ispuštajući svoj bijeli osmijeh.

Stavila je šaku pored svojih usta otkrivajući tanke, crne kosti bez mesa i bijelinom svojih usta skupivši svoj osmijeh je počela zavijati.

Polako sam dohvatila svoj totem ispod jastuka i u tom kratkom trenutku u kome sam skrenula pogled sa sjenke ona je nestala, ali njeno zavijanje se nastavilo duboko u noć.

Ujutro smo pronašli duboke tragove zuba i kandža okolo i na našim vratima, a prozor je bio umrljan krvlju i pljuvačkom.