Ovako su prijatelji putovali i narednu sedmicu dana. Na svojoj koži su osjetili blagu promjenu vremena. Vazduh je svakim danom postajao sve topliji i nježniji, a sa sobom je nosio Vesnine mirise. Trudili su se koristiti svaki tračak sunca, koje je sve duže i duže obasjavalo zemlju. Uskoro se Vjenačne planine nisu činile kao nedostižan cilj. Svakim novim naseljem, koje bi ostavili za sobom, prorez između masivnih stijena je bio jasniji. Međutim, to je bio samo dio puta. Nakon što bi prošli njih, čekala su ih drugačija naselja, drugačiji ljudi i drugačija priroda. Sve to sa sobom je nosilo njima nepoznate običaje. I, po svoj prilici, opasnost.

Zbog toga je Istan želio da naprave pauzu, da dobro isplaniraju taj posljednji dio puta. Već je se jednom uvjerio u gostoprimstvo ovog naroda, pa ga je želio još jednom iskoristiti.

Goražd i Kalina su se složili s njim, vjerujući u njegovu procjenu. Nakon svega, ipak su ga oboje prvo upoznali kao putnika namjernika i oboje nisu imali razloga da sumnjaju u njegovu sposobnost sigurnog i odgovornog putovanja.

Svoj put su odlučili zaustaviti na samom koncu, kada su se Vjenačne planine ukazale pred njima u svom punom liku. Naime, u udolini tog veličanstvenog prizora, većinom sjenom sakriveno, ležalo je maleno naselje. Ugledavši ga, i Kalina i Goražd su se mogli složiti da ih je podsjećalo na Šumsko. Jedina razlika je bila u tome što su ubrzo shvatili da je ovo naselje, za razliku od skrivenog i zatvorenog Šumskog, baš uređeno tako da dočekuje putnike. One koji dolaze kroz Vjenačne planine, ali i one koji se tek spremaju na taj put.

Ušli su u naselje u njegovom punom jeku. Žamor je bio prošaran smijehom, vikom, dozivanjem, pjesmom i muzikom. Kao da su se svi izašli napolje da uživaju u toplom danu. Kao i uvijek, prijatelji su se prvo zaputili na tržnicu, ustaljeno smještenu pored puta.

Kalina je odšetala malo dalje, pustivši momke koji su držali konje za uzde, da se pozabave pronalaskom dobrih ljudi i smještaja. Pregledala je životinjske toteme, u gužvi drugih ljudi, uspoređujući ih sa svojim malenim vukom i koliko god ovi izgledali primamljivo i novo – ne bi ih nikada zamijenila za svog starog, vjernog vuka, zaključila je. Ali to ne znači da ne mogu pogledati!

Međutim, začudila je se kada joj se ubrzo i Goražd pridružio.

"Gdje je Istan?" - odmah ga je upitala.

"Eno tamo." - pokazao je prema jednoj tezgi, oko koje je sjedilo više ljudi, a Kalina je ugledala Istana, sa širokim osmjehom, kako razgovara s njima - "Izgleda da on ima više sreće od mene u razgovoru s ljudima."

"Što? Tebi nije išlo?" - dok su razgovarali, polako su se izmicali iz grupe, zauzevši prazno mjesto između dvije tezge, dovoljno blizu da ih Istan spazi, a i oni njega.

"Ma da. Pokušao sam se obratiti onom tamo čovjeku." - Goražd je opet pokazao, ali sada prema drugoj tezgi, nedaleko od one za kojom je Istan stajao, gdje je sjedio čovjek, kratkih brkova, ali zato dugih i to ljutito stisnutih obrva - "Nisam ni progovorio kako treba, ali čim je shvatio da neću ništa kupiti odmah me je otjerao mrmljajući nešto kao: Mrzim putnike namjernike." - izjadao se Goražd, izvadivši iz rukava blistavo crvenu jabuku.

Dok ju je on slasno grizao, Kalina je opet pogledala prema čovjeku o kojem je Goražd pričao i uvjerila se da je stvarno dobro vidjela i prvi put. Čovjek je, između ostalog voća i povrća, prodavao i jabuke.

Smrknuto je pogledala u Goražda, prekriživši ruke u prsima.

"Šta je?" - uzvratio joj je on punih usta, dobro isprativši njene pokrete - "Ja nisam kradljivac. Samo sam jako dobar u prikupljanju stvari koje nisu moje." - kada je Kalina raširila oči i bijesno bacila ruke niz sebe, spremna da mu odbrusi, dodao je, progutavši - "Ionako je to zaslužio. A i neće mu faliti."

Baš kada je se spremala da mu očita bukvicu, Kalinu je neko dotaknuo po ramenu. Okrenula je se da ugleda muškarca, crne guste kose i rumenog lica. Usne su mu se crvenile poput ruža, a poluosmijehom su otkrivale su bijele zube.

"Vi sigurno niste iz ovih krajeva, zar ne?" - upitao ju je dubokim glasom, približivši joj se još malo.

Kalina je se izmaknula, a Blatnjava je iznenada počela glasno njištati i vući Goražda nazad. Ovaj je upitno pogledao u Kalinu, ali mu je ona očima pokazala da je u redu, pa je Goražd pustio kobilu da ga odvuče nazad kod Istana.

"Zar se vidi?" - odgovorila je Kalina muškarcu, sada ga dobro odmjerivši. Crno bijela odjeća mu je bila besprijekorna i na njemu je stajala kao salivena. Ruke je držao iza leđa, potpuno ležerno stajavši ispred nje i zaklanjajući joj pogled prema tržnici. Morala je podignuti glavu kako bi mu pogledala u oči, tamne boje, skrivene blagom sjenkom čela. Tek tada je primjetila da mu je kosa svezana u rep iza leđa, čiju dužinu nije mogla odrediti jer je nije vidjela.

"Takva ljepota se ne sreće često, a ja bih bio siguran da sam je ranije ugledao." - jače joj je se osmijehnuo, opet se približivši.

Kalina je se opet izmaknula, uzvrativši mu osmijeh, ali više iz ljubaznosti nego iskrenosti.

"Izvini, ovo je bilo stvarno napadno je l' da?" - muškarac je se brzo odmaknuo, primjetivši njeno izmicanje i zbunjen pogled. Njegov siguran stav je se iznenada pretvorio u skrušenost.

"Stvarno nisam znao kako drugačije da ti priđem. Jedva sam i ovo smislio." - nastavio je suzdržanijim tonom, a Kalini su njegov sadašnji sramežljivi izraz lica i rupice na njegovim obrazima dok je govorio ulili neku dozu sigurnosti.

"Nema veze. U redu je." - osmijehnula mu se i ovaj put je ona njemu prišla - "Ja sam Kalina. I da, stvarno sam prvi put ovdje."

"Ja sam Borna." - uzvratio joj je osmijehom, a rupice na njegovim obrazima su došle do punog izražaja.

"Mrzim ga!" - na sreću, ni Kalina, a ni Borna nisu mogli čuti te Istanove riječi, koji je zajedno s Goraždom promatrao njih dvoje. U trenutku kada je Blatnjava dovukla Goražda do njega, on je dobio ponudu za njihov smještaj u praznoj ostavi jedne porodice. Ta ostava je nekada bila malena kućica, a sada su je namijenili za ostavu, a i za uljudne putnike kojima zatreba prenoćište. Prizor koji ga je dočekao, iznenada mu je pokvario raspoloženje zbog pronalaska prenoćišta.

"Ne mrziš, to što osjećaš je ljubomora, a ne mržnja. Velika je tu razlika." - Goražd je se samo htio našaliti, ali sljedeće Istanove riječi su ga izbacile iz cipela:
"Zar je toliko očito?"

A shvatio je da jeste kada je podigao pogled prema svom prijatelju i ugledao oči pune suza. Bile su to suze olakšanja i, iako nisu otišle dalje od Istanovih trepuša, odnijele su sa sobom jedan od kamenja s Istanovog srca jer je sada - napokon – znao. Ta reakcija je bila tako spontana jer je Istan bio toliko nespreman na nju. Nije očekivao da će njegovo tijelo tako reagovati na iznenadni bliski kontakt Kaline s nekim drugim i da će jedva dočekati da s nekim, njemu bliskim, podijeli svoja zatomljena osjećanja.

"Za ime Svaroga!" - uzviknuo je Goražd, zbog čega je se nekoliko ljudi oko njih osvrnulo prema njima. Da izbjegne njihove znatiželjne poglede, Goražd je prošaputao Istanu - "Voliš je...zar ne?"

Istan je samo duboko udahnuo, sklopljenih očiju, bez odgovora.

Goražd, i sam zatečen svim tim, je nijemo stajao pored njega.

Ma ja ne vjerujem. Ovo je nemoguće.

Ili nije.

Ma znao sam ja to od samog početka. Bilo je očito.

Ili nije.

Zato su mu misli bile isuviše glasne, da ih je jednostavno, po navici - isključio i vratio se nazad u stvarnost gdje je Kalina i dalje s osmijehom razgovarala s tim nepoznatim muškarcem, a Istan ih bijesno promatrao. Tada ga je Goražd uhvatio za rame i prodrmao uz riječi:

"Idi više i ti pričaj s njom. Stojiš ovdje i buljiš u njih i to polahko postaje vrlo, vrlo jezivo."

"Šta, da ih samo tako prekinem?"

"Pa, da." - Goražd je uvijek lahko rješavao probleme.

Pruživši mu uzde crnog vranca, Istan je odlučio poslušati Goražda, pa je odšetao do Kaline i nepoznatog muškarca.

"Želiš li upoznati naše domaćine?" - ubacio je se u razgovor, samo nakratko klimnuvši čovjeku, zauzevši mjesto pored Kaline, uhvativši njen pogled.

"Hej, uspio si! Naravno!" - lice joj je se zasijalo na te vijesti i prihvativši Istanovu ispruženu ruku, mahnula je svom sagovorniku uz riječi - "Bilo te je lijepo upoznati Borna!"

I Borna ih je samo mogao promatrati kako, ruku pod ruku, idu niz gomilu do dječaka s konjima. Kalina mu je se svidjela. Otvoreno je razgovarala s njim. Ali nije mu spomenula ništa o tome da ima ovako dobre čuvare.