"Prestani me buditi usred noći!" - promrmljala je Kalina kada je začula rzanje konja. To joj je već postalo navika jer je vranac često njištao ili rzao tokom noći, kada bi primjetio neku životinjicu ili kada bi mu nešto jednostavno ometalo miran san.

Samo što ovaj put konj nije prestao rzati, a njen je san u potpunosti prekinut kada ju je neko ščepao za ramena. Na njenu sreću, pred sobom je ugledala nekoga koga je se i nadala ugledati:

"Hej, probudi se! Idemo u avanturu!"

Vranac je skočio na noge, kada je Kalina ciknula od sreće, prigrlivši momka kuštrave kose uz sebe.

"I meni je drago što sam vas našao."

Goražd se ni u ovakvom osjećajnom trenutku nije mogao suzdržati od zezanja svojih prijatelja.

***

"Za ime Svaroga, stvarno ste se dobro sakrili! Stvarno vas je bilo teško pronaći." - zanovijetao je Goražd punih usta. To jutro su obilato doručkovali jer je on došao spreman, a to u Goraždovom slučaju znači sa punom prtljagom hrane.

"Čak vas ni Alalila nije mogla upratiti. Trag vam je se gubio nedaleko odavde, ali dovoljno daleko da neko ne posumnja da ste tu." - zastao je da udahne i obriše rukom masne usne - "Sve dok jedne noći nisam primjetio dim. Sreća da sam letio u tom smjeru i da sam ga uspio namirisati. Baš ste štedjeli na tim drvima."

"To je sve Istanova zasluga. Ja sam većinu vremena prespavala." - dodala je Kalina o osmijehom, gurnuvši Istana laktom.

"I, šta, tražio si nas samo zbog mojih riječi onog dana?" - Istan je skrenuo pažnju sa sebe, blago postiđen Kalininim gestom, posjetivši ga na jedan od trenutaka za kojih su obojica mislila da je posljednji njihov zajednički. "Pronaći ćeš me u svom alovitom obliku." - kada je Goraždu uputio te riječi, sam sebe je uvjerio da laže. Sada mu je srce bilo mirno jer je, ipak, nesvjesno rekao istinu.

"Hej! Očekivao sam da to ostane među nama kada sam ti to sinoć rekao!" - zamahnuo je Goražd ljutito skoro dokrajčenim komadom batka prema njemu - "A i nisam samo zbog toga."

"Naravno da nije, Istane. Ima i on osjećaje. Falili smo mu." - iako je to u potpunosti smatrala, sada je Kalini u cilju bilo da zeza proždrljivog mladića.

"Ha-ha, nisam mislio na to!" - sada je zamhnuo prema njoj, ali samo koščicom batka - "Nana mi je sve ispričala." - ni on, a ni Kalina nisu primjetili blagi Istanov trzaj na te riječi, iako mu ih je Goražd i sinoć pojasnio - "Rekla mi je da je saznala šta je Milijas i da je Istan odlučio da te spasi. Spomenula je i da pazim na tebe jer ne očekuje da ćeš se vratiti i da ti želi sreću."

Goražd nikada posebno nije bio dobar s riječima i prenošenjem tako osjećajne poruke. Unatoč tome, Kalina ju je shvatila na istinski način i zatomila ju u svoje srce. Sve što bi voljela podijeliti sa svojom Nanom, njenu promjenu svijesti i želju za novim početkom i zahvalom za sve što je starica činila za nju ove godine, stopila je u kratko pitanje:
"Kako je ona?" - upitala je Goražda, koji u njenim očima nije spazio suze.

"Ma ne da se ona. Već je se vratila na staro kod Bude."

Kalini je to bilo dovoljno.

"Nego, kada mi krećemo? Nisam baš nešto spavao jučer, čak sam malo i na konju zadrijemao." - okrenuo se ka konjima, pogledavši u svoju Blatnjavu - "Nju nisam mogao ostaviti bilo kome. Morala je poći sa mnom."

"Pa kome će sada konjušarnica pripasti?" - zanimalo je Kalinu.

"To sam ostavio Strahinji da odluči. Mene ionako niko ništa nije pitao, samo su me ispratili i mogao sam primjetiti da im je bilo drago što me više neće morati gledati."- da spriječi tugu i bijes koji su se probudili u njemu, skrenuo je s priče o tome - "Rekao bih i da Istan nije spavao. Sinoć je tumarao kao da me je čekao. Makar me je dočekao, ne žalim se."

"Da, stvarno. Što nisi spavao?" - nadovezala je se Kalina na tu Goraždovu opasku.

"Nisam mogao." - odgovorio im je mirno, a kada je iz njihovih upitnih pogleda shvatio da traže malo bolje pojašnjenje, dodao je - "Bio sam uzbuđen zbog početka puta."

"Eh, ja jedva čekam!" - uzviknuo je Goražd, skočivši na noge.

"Znači, Istan ti je sve objasnio?" - upitala ga je Kalina, razveseljena njegovim veseljem.

"Da. Imali smo vremena dok si ti spavala jer mi nije dao da te odmah budim pa smo se raspričali."

"A sada je dosta priče. Sunce je već u cjelosti izašlo. Vrijeme je da krenemo." - opet u svom starom društvu, Istan je povratio i svoj stari autoritet. Na njegove riječi, svi su počeli s pakovanjem i spremanjem. Naravno, Goražd ne bez kojeg pretjeranog uzdaha i dobacivanja Istanu.

Konji su uskoro bili natovareni, samo čekajući da ih zajašu.

"Prvo ću nas odvesti do označene staze i onda idemo do najbližeg naselja. Ako nam se prije ne posreći da sretnemo koga i pitamo za pravac." - objasnio im je Istan, na šta je Goražd dodao:

"Pa i ja samo pravac i znam, ali ne znam skretanja i puteljke."

"Ti nam onda to možeš potvrditi, a u malo iskusnije putnike se možemo uzdati da nas upute ka skretanjima i puteljcima." - uzvratio mu je Istan, pa su zajahali.

Kalina je tada željela praviti društvo Goraždu i Blatnjavoj, pa joj je Istan pomogao da se smjesti ispred Goražda, njega dobro upozorivši da pazi kako jaše.

Goražd je pratio Istana, a Istan je se uzdao u svoga vranca. Biće je znalo kuda ide.

Lagani cvrukt ptica je se prelijevao u tankim sunčevim zrakama koje bi se uspjele probiti kroz krošnje, na mjestima gdje lišće još uvijek nije odraslo. Dva konja su osjetila rosu dok bi im ponegdje viša trava milovala noge. Nisu se žurili, niti su ih njihovi jahači gonili. Kobila je s poštovanjem pratila crnog vranca. Ponekada bi koji veći grm zadrhtao. Tada bi malene životinje provirile, mislivši da to nailazi gospodar šume, ali brzo se sakrivši ugledavši nepoznate posjetitelje.

Tu, u šumi, sve je bilo spokojno. Sve je imalo svoj red i poredak, a naši prijatelji su se trudili da ih ne naruše. Kalina je posmatrala svo to drveće. Njihovu veličinu i snagu, ali tajne koje su čuvali među sobom u tmini šume. Lahko bi se izgubila u tom mraku koji je virio iz pukotina gustine šume.

Oni su boravili u čistijem i prostranijem dijelu središta te šume, ali nisu se zaputili u njene puteve, spremne da vas namame nekome za večeru ili zauvijek zalutaju.

Možda je i tamo negdje neko naselje kao Šumsko. - maštala je djevojka - Možda je na kraju ovog dijela rijeke neka druga vodenica kao Vojinova. Ili i tamo negdje neki talason čuva neku napuštenu ruševinu. Možda bismo sreli još nekoga poput Goražda, alovitog i odbačenog. Možda bismo se odlučili vratiti kada ne bismo pronašli ništa.

Kalinino maštanje, isprepleteno sa opadajućim uzbuđenjem zbog početka puta, ubrzo je prekinuo Goražd kada je se obratio Istanu sa pitanjem: "A odakle tebi taj pastuh?"

Istan je naglo povukao uzde, zaustavivši konja, tako dozvolivši da im se Blatnjava približi, koja je do tada išla malo iza njega.

"Ja sam mislila da ga je uzeo od tebe." - nadovezala je se Kalina, razbudivši se iz sanjarenja, zainteresirana da čuje Istanov odgovor.

"Uzeo sam ga u Milom." - Istan im je kratko odgovorio, onim svojim tonom kojim označava da mu je dosta ispitivanja.

"Kako si onda tako brzo stigao tamo? Nema šanse da si pješice." - nastavio je Goražd.

"Pomogli su mi neki putnici. Oni su se žurili da prođu tim putem, ali su bolje poznavali šumu pa su jahali prečicama. Naporan i opasan put, ali nisam imao izbora." - Istanovo lice je bilo ozbiljno i gledao je ravno naprijed, ali ne želeći da njegovi prijatelji pomisle da je ljut na njih, okrenuo se prema njima i sa veselijim izrazom lica dodao - "U Milom sam uzeo i ovaj mač!" - pokazavši na korice mača koje su visile sa sedla.

"Ti si im, izgleda, dobro naplatio?"

Iako je se Goražd samo htio našaliti, Kalininim licem je prošla sjena njene prijašnje tuge. Istan je to primjetio i stoga je presjekao daljnji razgovor riječima:
"Samo sam htio da izvučemo žive glave."

Ubrzo je petero prijatelja zašlo u predjel šume, jače obasjan sunčevim zrakama, gdje su stabla postajala uža i prostori među njima prohodniji. Bližili su se izlasku iz šume.

Nakon par trenutaka, pozdravljeni od posljednjih šumova i cvrkuta šume, ugledali su zeleni proplanak ispod kojeg je se nalazila staza do koje su i trebali doći. Ali prije nego što su se spustili do nje, Istanov vranac je se osvrnuo ka šumi i lagano naklonio glavu.

Bila je to zahvala.

Za zaštitu i pomoć.

Kome?

Cijeloj šumi.

I onome ko ju je štitio.

Sunce je već prošlo i više od pola puta do svog zalaska, kada su se prijatelji našli daleko na stazi, još uvijek ne sretnuvši nikoga i osamljeni u prirodi.

"Moramo doći do sljedećeg naselja ili kakvog skrivenog mjesta da se odmorimo i prespavamo."

"Mislim da neko već spava." - uzvratila je Kalina Istanu. Kada je se Istan okrenuo prema njima, njih dvoje su se osmijehnuli jedno drugome jer je Goražd zadrijemao naslonjen na njeno rame.

Nisu morali dugo tražiti. Uskoro su jahali pored livade na kojoj je maleni pastir pasao koze. Igrao je se s malenim jarićem u trenutku kada ga je Istan pozvao:
"Hej, dječače!" - mahnuo mu je rukom, dodavši - "Gdje je najbliže naselje?"

Pastir dječak je skinuo svoju kapicu i mahnuo mu nazad - "Dolje niz put! Samo nastavite!"

"Hvala!" - ovaj put je Kalina mahnula, odgurnuvši Goražda koji je pokušao ponovno zaspati, probuđen ovim susretom.

Kao što je pastir dječak i rekao, prije nego što su i znali, njihova staza je polovila veliko naselje, protežući se između tržnice svega i svačega. Posuđa, totema, izrezbarenih bogova, odjeće, oružja, voća, povrća, životinja, mesa i krzna.

Prijatelji su sjahali s konja, prije ulaska u naselje. Kalina je jedva čekala sve pogledati, ali ju je Istan upozorio da su ovdje samo da upitaju za prenoćište i smjernice. To djevojku nije zasmetalo jer je već pregledala sve prelijepe izrezbarene tvorevine.

Za to vrijeme, Goražd i Istan su od jednog trgovca saznali kuda trebaju nastaviti da bi došli do prolaska između Vjenačnih planina. Za noćenje im je ponudio svoju kuću, ali mladići su odbili. Htjeli su što prije nastaviti dalje jer je svjetlosti bilo dovoljno da pređu još dobar dio puta.

"Onda samo nastavite ovako. Nać' ćete još kuća koje su naše, ovaj naš komšiluk je pravo raširen po ovim poljima." - rekao im je čovjek - "Nać' ćete već nekoga da vas primi."

Upućeni tim riječima, prijatelji su, odvrativši Kalinu od previše napadnih trgovaca, nastavili svoj put ravno naprijed.

"Ja mislim da je ovo trgovačko naselje, ako se ne varam." - zaključio je Goražd.

"Zašto to misliš?" - upitala ga je Kalina, koja nije bila tako iskusna da primjeti određena obilježja.

"Pa, sve su ovo radionice. Nisam vidio ni jednu običnu kuću. Mislim ima ih, ali su dosta iza. I ljudi su takvi. A i dovoljno ti otkriva to što im glavni dio naselja čini tržnica smještena na putnoj stazi."

"Onda su tamo naprijed domovi." - dodao je Istan.

Prije samog zalaska sunca, prijatelji su se približili drugom dijelu tog naselja okruženog rijetkim krugom drveća poput malene šumice, kao da stanovnici žele skrenuti pažnju sa sebe putnicima namjernicima.

"Da li da tražimo prenoćište? Ja bih radije da se smjestimo ovdje tokom noći. Vrijeme je lijepo, ne treba nam zaklon za večeras." - govorivši, Goražd je rukom pokazao na tu šumicu.

"Što da ne?" - odvratila je Kalina.

"Može." - složio se Istan.

Goraždu je bilo i više nego drago. Stvarno ih ne bih htio dovoditi u probleme ako se preobrazim. Još mi samo treba da me i odavdje progone. - iskreno je razmišljao on.

Brzo se smjestivši, na samom obodu šumice, ušuškani u dekice – umorni i puni svako svojih razmišljanja, prijatelji su brzo utonuli u san.