Nana je bila izrazito sretna što se napokon neko zanimao za njihove običaje. Mladić, čija je svijetla košulja unijela svjetlost u njihov dom, pokazivao je ogromnu želju da sazna što više o narodu u koji je došao. Postavio je brdo pitanja i sa svakim saznanim odgovorom lice mu je otkrivalo sve veće zadovoljstvo.

„Znači, nikada ne odvraćate goste jer vjerujete da vaša božanstva, prerušena, rado putuju po zemlji i prema tome kako ih vi primite, nagrađuju vas ili kažnjavaju?"

„Ne obilaze nas samo bogovi, ni demoni ne izbjegavaju da nam pokucaju na vrata."-odgovorila je stara dok je nogom gurala drvo u vatru sjedeći ispred kamina.

„A kako znate da ja nisam prerušeni demon?"-rekao je smiješeći se poluotvorenih usta i blago stisnutih očiju.

„Demon se pojavljuje kao sasvim neugledan čovjek, najčešće kao prosjak."-sigurno je odgovorila.

„Nisi ti daleko od toga."-mladić se naglo trgnuo kada je iza sebe čuo Kalinin glas.

Prošla je pored njega i sjela kod prozora gledajući u jutarnje sunce.

„Kalina!"-opomenula ju je nana, ali mladić to nije primjetio. Izgubio je svoje sljedeće pitanje u plavim očima koje su pod sunčevim zrakama sijale. Iznova se naglo trgnuo kada se djevojka iznenada okrenula prema njemu.

„A koje je tvoje ime?"-upitala ga je nakrivljujući glavu u jednu stranu.

„Zovem se Istan."-odgovorio je počešavši vrh nosa.

„A odakle dolaziš?"-brzo je dodala, stavljajući ruku u džep da obuhvati svoj totem.

Prije odgovora Istan se naslonio na drvenu stolicu sklapajući šake na stolu: „Iz jako dalekog mjesta, ne bi znala."

Prije nego što je išta uspjela dodati, nana se ubacila: „Vrijeme je da pođem kod Budislave. Donijet' ću nam večeru."

Već je otključavala vrata kada je dodala: „A tebi ću donijeti malo...prikladniju odjeću, Istane."

Odjek zatvorenih vrata i veselo lajanje Lovca odavali su atmosferu započetog dana. Kalina je gledala kako se nana polako gega niz drum silazeći niz njihovu nizbrdicu u naselje. Nije se željela okrenuti prema Istanu koji je skrivao puno više nego je odavao. Čak mu ni ime nije zvučalo iskreno.

„Kalina"-čuvši njegov glas jako je prevrnula očima prije nego se opet okrenula prema njemu: „da li bi mogla zatvoriti taj prozor? Neka se kuća bolje ugrije."

Njegov zategnuti glas ju je nervirao više nego činjenica da mora provesti čitav dan s njim. Nije mu htjela odgovoriti pa je samo skočila sa stolice i silno zatvorila prozor. Odlučnim korakom je pošla da izađe iz sobe u želji da se skolni iz njegova prisustva, ali prije nego je uspjela posegnuti za vratima on se našao ispred njih.

„A kuda ćeš?"-pitao je govoreći sebi u prsa spuštene brade dok mu je crna kosa padala preko lica i očiju.

„Makni se."-bilo je sve što je Kalina odgovorila gledajući ga ravno u lice.

„Dopusti da ti pomognem."-brzo je izgovorio rukom sklanjajući kosu i otvarajući oči da bi njegov prodorni pogled uhvatio njen. Pošto je odmahnula glavom brzo je dodao podižući obrve: „Molim te, potrudit' ću se da ti ne smetam."

Kada je primjetio da joj se izraz lica omekšao skolnio se sa vrata na što je ona izašla, ali prije nego je zamakla okrenula se i rukom mu mahnula da je slijedi.

Prvo što mu je naredila bilo je da nahrani Lovca. Imao je ogroman osjećaj da je to namjerno tražila. On i taj pas nikako nisu dobro počeli. U šupici iza kuće, kako mu je objasnila, pronašao je njegovu glinenu posudu u ćošku, a sa police je dohvatio stari hljeb i kosti sa osušenim mesom. I sam se sjetio da treba jesti. Prošlu noć je pojeo malo, jer mu je bilo nelagodno zbog cijele situacije.

Lovac je sjedio ispred vrata kuće čekajući. Polako mu je prišao dok ga je ovaj pratio sumnjičavim pogledom. Nesigurno je spustio posudu ispred njega bojeći se da mu je spusti tačno pred šape. Istan je očekivao da će pas odmah početi jesti, ali ga je pas i dalje samo promatrao. Zaključio je da ne voli jesti u društvu na što se počeo odmicati kada se ogromna životinja neočekivano ispravila i skočila mu na prsa. Pluća su mu ispustila zrak kada je leđima udario od zemlju.

Začuo je zvonki smijeh da bi se okrenuo lijevo i vidio Kalinu kako promatra tu zgodu sa širokim osmijehom. Da mu to poniženje ne bi bilo dosta, osjetio je vlažni jezik na svom desnom obrazu. Valjda je taj dugi, topli liz bio zahvala ili izvinjenje za sinošnji doček, jer se Lovac tada maknuo sa njega i počeo jesti.

Ustajući Istan je promatrao Kalinu kako se i dalje smije i veselo odmahujući glavom odlazi za drugi ćošak kuće. Povukavši svoju narandžastu košulju da pogleda leđa vidio je da prljava, a ni stražnja strana njegovih pantolona nije bolje prošla. Iznervirano se udario u čelo pomišljajući šta mu je ovo trebalo.

Ali, ipak, je otišao za njom.

Ostatak dana su proveli u poslu. Kalina je oprala i izribala svu odjeću koju je trebala, a Istan joj je donosio vodu iz šupe iz drvenih buradi, a Lovac je išao za njim. Kao da je pazio na Kalinu.

Nakon što su joj se ruke ohladile i haljine oprale, otišli su nazad u kuću ostavljajući Lovca da šeta dvorištem.

Kalina im je postavljala doručak dok je on ložio vatru, a mokra odjeća se sušila na stolici i podu ispred kamina.

Srećom pa je nana ostavila spremnu hranu od sinoć, jer se Kalina nije dobro snalazila u kuhinji. Majka je nikada nije stigla naučiti, a da ne bi opterećivala nanu pokušava sama naučiti. Nije oduševljena svojim pokušajima.

Gledala je kako Istan promatra hranu, kao da mu nije primamljiva. Tako je i jeo. Šturo i s daljinom.

Nije više mogla izdržati to napeto mljackanje kao ni zadržati svoju znatiželju pa je ne podižući pogled sa tanjira upitala:
„Zašto si htio otići sinoć?"

Osmjehnula se kada se Istan zgrcnuo i počeo kašljati na to pitanje.

„Samo...nisam mogao zaspati."-bio je njegov odgovor kada je došao sebi.

„Pa si zato htio otići?"-sada ga je pogledala sa vidljivom nevjericom u očima.

Odgurnuo je tanjir u stranu i pogledao je u oči što je nju natjeralo da ponovo spusti pogled i iznervirano odgovorio:
„Ne, htio sam prošetati da bi mi se prispavalo. Ne bi imao kamo otići, sjećaš se?"

„Ionako ne bi mogao izaći kroz zaključana vrata!"-ljuto je odgovorila još ljuće ga pogledavši.

Istan je na to samo podrugljivo odmahnuo glavom znajući da mu ta mala prepreka u vidu zaključane brave ne bi bila ništa u usporedbi sa onime za šta je sve sposoban. Naravno, Kalini je davno o tome odlučio ništa ne reći.

„I, gdje je to daleko mjesto?"-nakon nekog vremena Kalina je tiho progovorila.

„Koje?"-zbunjeno je upitao Istan. Podignula je pogled sa tanjira i mirno odgovorila:

„Ono odakle si došao. Znaš, od jutros."

„A, to..."-prošao je rukom kroz kosu, češući glavu u nadi da će mu to pokrenuti misli: „...čisto sumnjam da znaš gdje je. Ili da ste uopšte čuli za njega."

„I dalje bi mi mogao reći o njemu."-ostavila je dio svog doručka koji će dati Lovcu i nastavila sa zanimanjem u glasu: „Rijetko čujem šta novo. Bilo bi lijepo čuti o tom dalekome mjestu..."

„Neću ti pričati o tome!"-prekinuo ju je glasno zbog čega se djevojka cimnula od straha.

Ustala je i, uzevši svoj tanjir, izašla iz kuće ostavljajući Istana samog sa pucektanjem vatre.

Čak ni ta samoća na koju je navikao i koju je volio i želio nije mu mogla odvratiti pažnju od toga što je uspio otjerati Kalinu od sebe, opet. Nije se mogao natjerati ni da jede, iako je trebao. Od nervoze je ustao tako brzo da je oborio stolicu. Ne bi se ni obazirao da je podigne da nije mislio da će Kalina pomisliti da je nasilan, a to ionako ne bi bilo daleko od istine.

Trebalo mu je zraka. Nije volio zatvorene i tamne prostore. Otvorio je prozor i uživao u sunčevoj svjetlosti. Jeste da je sunce bilo prekriveno jesenjim oblacima, ali bilo je dovoljno da ga smiri i pročisti mu misli. Sve je to bilo previše.

U to naselje koje se pružalo pred njegovim pogledom nije pripadao, a trebao se uklopiti tu. Trebao bi.

Kalina je dala Lovcu hranu koju mu je ostavila, nasula mu i frišku vodu da bi na kraju i ostala da ga češka jer se nije htjela vratiti u kuću. Jedva je čekala da taj Istan ode. Ipak, svidjelo joj se imati društvo i to što je nana napokon imala kome pričati o svemu što je znala.

Dugo je sjedila naslonjena na mekano krzno pokušavajući ugrijati ruke da ne bi morala nazad u kuću. Ali Stribogovi unuci su nagovještavali zimu kada će sam Stribog donijeti Moranu i postajalo joj je sve hladnije. Morati će ući nazad u kuću.

Istanu je laknulo kada ju je vidio kako otvara vrata. Čim ga je ugledala kako gleda kroz prozor, ljutito mu se obratila:

„Zar se ono kuća nije trebala ugrijati?"

Na to se Istan samo osmijehnuo i polagano zatvorio prozor. Prišao joj je, a njegova visoka figura je bacala sjenu na nju.

„Kalina, oprosti."-rekao je polako izgovarajući svaki slog i gledajući je ravno u oči.

Nervozno je odmahnula rukom i odvratila: „Zagrijat' će se sada. Možemo preživjeti i gore stvari."

Istan se nasmijao i zagladio kosu: „Nisam na to mislio."

Kalina je prevrnula očima i prošla pored njega da sjedne na stolicu do prozora. Izvadila je svoj totem odlučujući da mu nema šta reći i da je nervira.

Shvativši da ovo neće proći lako, Istan se protegnuo i došavši do nje sjeo na pod ispred nje. Nije željela spustiti pogled na njega.

„Kalina, stvarno mi je žao što sam bio onako grub prema tebi za doručkom."

Tada je podigla pogled prema njemu, ali kada je na stolu ugledala da skoro nije ni taknuo hranu koja je bila iznesena za njega još više se naljutila.

Istan je bio uporan: „Nisam želio da te onako otjeram, ne želim da pomisliš da sam neki praznoglavac. Nemaš pojma koliko cijenim što me nisi ostavila jučer."

Njen podrugljivi pogled upućen njemu na te riječi odavao je to da ga je zapravo htjela ostaviti. Tako ga je on shvatio pa se nervozno promeškoljio i nastavio:

„Rekao bih ti sve o sebi, ali nema se ništa za reći. I želim sve od čega sam otišao ostaviti za sobom."-nadao se da će joj to objašnjenje biti dovoljno. Kalina je samo otpuhnula i okrenula se od njega zbog čega mu je srce počelo jače kucati u strahu. Skočio je na noge i uhvatio je za rame ne mogavši joj više gledati lice, ali ovaj put nastavljajući iskreno:

„Požalio sam mnogo stvari..."-bolno je izdahnuo: „Vođenje tog razgovora daleko je ispred svih njih."

Spustio je ruku s njenog ramena i sa kamenom na svojim ramenima pošao da izađe iz sobe kada je čuo kako se ona smije:
„Je l' to znači da si ti neki veliki grešnik?"

Okrenuo se da vidi nju kako gleda u njega pritiščući svoj totem na prsa sa velikim osmijehom.

„Pa, izgleda da ćeš saznati."-odgovorio je sa još većim osmijehom.

Ostatak dana do staričinog povratka su proveli na nogama, ali puno veseliji. Istan je unosio drva iz šupe da ih poreda pored kamina, dok je Kalina prala suđe da bi ponovo postavila sto za večeru. Taman je Istan završio sa metenjem sobe dok je Kalina davala Lovcu ono što je ostalo od Istanove hrane kada se nana uspela uz uzbrdicu.

Kalina je pritrčala da joj uzme hranu iz punih ruku na šta je nana rekla: „Hajde, dijete, u kuću da nas ne zatekne mrak."

A zaista jeste sunce zalazilo.

Dan je bivao sve kraći i kraći, a vjetrovi sve jači i jači.