Te noći zvijezde nisu sijale na nebu.

Čak se i mjesec sakrio u strahu od smrti.

Tama koja je prekrivala Zemlju pronašla je svoj izvor kod vijenca planina. Stare planine, davno zaboravivši zašto i kada su se izdignule na tome mjestu, škrto su čuvale svoje tajne i prolaze. Ali, te noći, i one su strepile.

Usamljena kola, jedna ili dvoja, prošavši pored divovskog kamenja bi ubrzala pod panikom konja koja se prenosila i na njihove kočijaše. Znali su ljudi da se čudovišta i mračne sjene kriju u tim visinama, ali te noći čak su se i bakače povukle duboko u utrobu zemlje i u svoje proklete jame.

Prisustvo, koje su ljudi osjećali, nije se te noći pojavilo bez razloga. Međutim, čak i kada bi pogledali u visinu kamenih divova, ljudi ne bi mogli da razaznaju ono što ih je promatralo. A, ionako im nije bilo do zadržavanja jer prazno nebo je grmljelo i, po njihovom iskustvu, najavljivalo nevrijeme s kišom.

Samo što – nije grmljelo, a planina nije bila prijetnja.

Nevidljivi golim i smrtnim okom, dva zmaja su ležala na zaravnjenom vrhu planina stopljeni sa neravnim obrisom prirode. Čineći veličanstvenu sliku za bogove, smrtnicima su bili potpuno neprepoznatljivi. Ipak, koliko god se oni činili slični obavijeni tamom – jedan nije bio zmaj... Ni blizu.

„Ponekada smo mi samo nebitna šteta u nečijem tuđem ratu protiv samog sebe."-progovorio je nezmaj, a njegov glas iz ognjenog grla i ubojite vilice, smrtničke uši su čule kao grom. Razgovor koji su živi divovi vodili, bio je potaknut zmajem. Stari poziv u pomoć, nagnao je zmaja strane zemlje da ponovo pozove prokletog poznanika čije postojanje još uvijek nije u potpunosti razumio.

„Uništavaju nam sve."-bio je jedini odgovor koji je zmaj izgovorio. Volio je jasne i kratke izjave, ne gubeći dragocjeno vrijeme i vatreni glas.

„A ja tu ništa ne mogu."-odvratilo je čudovište, naslonivši svoju umornu glavu na prednje noge ispružene na kamenu. Spavalo mu se i kajao se što je zaboravio popiti svoj napitak. Nije mu se ni razgovaralo sa prirodnim neprijateljem koji je tražio nemoguće stvari od njega. A nije mogao ni da se otarasi nemirnog osjećaja u kostima koji ga je podsjećao na njegovu ukletu dušu. Iako je njegovo prirodno obličije budilo snagu i želju za životom u njemu, nije se mogao pomiriti sa činjenicom da je čudovište. Zmajoubojica. Krajičkom oka je pogledao u Li Yua, čiji je izraz lica oslikavao brigu, a tijelo mu je bilo toliko napeto da su mu se spuštena krila svakomalo trzala.
„Ja sam samo čudovište rođeno da bi ubijalo zmajeve. Ali...to ne znači da ja to želim."

„Ne razumiješ. Zato mi je i potrebna tvoja pomoć. Moji bogovi su me poslali tebi. Vidio sam tebe u predskazanjima. Ti si spas."-zmaj, plemićke duše, je uspravio svoje zmijoliko tijelo na rep, ispruživši široka krila. I žuta boja njegovih krljušti je te noći izgledala crno.

„To nema smisla, Li."-nezmajeva dječačka duša nije skrivala svoj nestašluk u davanju nadimka kosookom caru-„Kakav sam ti ja spasitelj? Nemam ja nikakvu namjeru da se borim. I ratujem protiv nekih tamo zmajeva u daleko udaljenoj zemlji od moje. Da ti ne lažem, drago mi je što su mene pustili na miru. A...imam ja i svojih briga..."-spustio je glavu na stranu izdignuvši pogled prema naselju Milo na koje su planine davale savršen pogled odozgo ne znajući da su ljudi u njemu već bili sigurni da će kiša padati zbog grmljavine njegovih riječi.

„Ja te molim..."-to je zainteresiralo čudovišnu pažnju koji je podigao glavu i okrenuo se ka zmijolikom zmaju koji je gledao ispred sebe, jer mu je ponos zabranjivao da ponizno moli-„Molim te...da se barem češće susrećeš sa mnom. Obećajem ti da ćeš shvatiti."

Nezmaj je nezadovoljno zarikao na molbu. Urođena dobrota mu nije dozvoljavala da odbije takvu molbu, ali je želio sve samo ne da provodi vrijeme u proždrljivom prokletstvu.

U trenutku kada je htio da odbije i kaže zmaju da negdje drugdje potraži pomoć i razumijevanje, ugledao je malenu leteću svjetlost koja se skrivala iza kamenog uzvišenja. Neko bi je lahko zamijenio sa krijesnicom. Ali, baš suprotno:
„Alalia, opet te vidim."

Čim je to izgovorio, žuti zmaj se nakostriješio:
„Ti dovodiš izdajice!"-zarikavši bijesno na crnu alu i zagrmivši duboko iz grla pustio je plameni mlaz prema stijeni iza koje se krhka vila skrivala.

Srećom, ala je bila brža i, zamahnuvši krilima, svojim tijelom je zaštitila stijenu i užasnutu vilu iza nje.

Urliknuo je od boli kada ga je vatra opržila, ali ta ozlijeda je bila ništa naspram onih kojih je znao steći.

„I ti hoćeš da ti pomognem?!"-savio je prednje noge, izdigavši zadnje, da bi stao u napadački položaj, raširivši ogromna krila-„Ti si izdajica!"-rika mu je poprimila životinjsko bjesnilo.

Žuti zmaj, sa nakostriješenim krilima, zažarenim nosnicama i iskešenim zubima, našao se zbunjen. Sav njegov ljudski razum se izgubio u nagonu da ubije osobu koja ga je izdala.

Ali nije mogao.

Znao je da mu je ukleto stvorenje jedini spas.

Zbog toga je, iznenadivši razbiješnjenu alu, samo zamahnuo krilima i nestao u tami noći.

Dišući duboko i kratko, u pokušaju da pojmi sve što se dogodilo u sitnom trenutku vremena i kako se miran razgovor izobličio u ugaslu vatrenu ranu na njegovom lijevom boku, Goražd je stajao skamenjen poput skulpture.

Napokon došavši sebi i okrenuvši se da provjeri kako je njegova vila, iza stijene nije ugledao nikoga.

Nestala je.

Šokiranog izraza lica i još uvijek kratkih uzdaha, oprezno se spustio na kamenu podlogu, želeći dati vremena rani da se smiri. Nadao se da će moći zacijeliti bez ožiljka.

Ovo je bilo neplanirano, bilo je sve što je njegov podivljali um mogao stvoriti prije negoli je ugledao leširane ljudskog oblika kako izlaze iz Granične šume.

Srce mu je stalo.

Osjetio je miris koji se širio iz njihovih razjapljenih čeljusti.

Miris krvi.

Miris očeve krvi.

Urlik boli rasjekao je nebo u treptaju oka da su hladne suze u mlazovima napale zemlju.

Stogodišnja zmija je zamahnula krilima, pridruživši se vjetru.

·

Sprovod je bio spokojan, a život nije stao.
Svi su se okupili oko tijela da predaju zadnje želje, a vlastite su nedugo zatim nastavili ostvarivati.
Dim se dugo izdizao i mirisao, a ptice su cvrkutale vesele melodije.
Pepeo sam teško prenosio do livade gdje konji pasu, a ždrijebad me je razdoznalo promatrala.
Dugo nisam mogao obrisati suze, a Sunce me je bez prestanka grijalo.

Iako sam znao da me samo šuma dijeli od ljudi koje sam volio, ostao sam sam, a bol je živjela u samoći.

Nisam se bunio kada konjušareva stara kuća nije pripala meni.

Mirno sam napustio posao kada mi je rečeno da će ga drugi preuzeti.

Dobrovoljno sam se maknuo od zajednice koja me je ionako odbacivala.

Žalovao sam sam. I sam sam čekao Vojinov povratak iz Milog.

Pošto sam se samo vrtio oko Kalinine kuće, nisam imao priliku da vidim Alaliu. Možda ju je Yu Li dovoljno preplašio da se više ne vraća. Nisam ni spavao. Ionako sam i na javi promatrao krvoločne scene očeve smrti da mi san nije bio potreban.

Samo sam...čekao.

Dani koje sam proveo u čekanju i plakanju su brzo bili izbrisani zvukom okretanja drvenih kotača na kolima uz lupkanje kopita. Drvene zidove kućice zamijenilo je pravo drveće, a osjećaj samoće zamijenilo je uzbuđenje i iščekivanje.

Ali, tuga me nije napuštala.

Moje srce je još patilo.

·

Nepuna sedmica dana provedena u Milom za Kalinu je bila sve samo ne obična.

Iako je još čuvana na pristojnoj udaljenosti od ostalih stanovnika, Kalina je dobila priliku da se dobro upozna sa članovima svoje buduće porodice. Sa svima osim sa Milijasom koji je često izbivao iz kuće. Milić joj je objašnjavao da je to zato što se sve spremalo za slavlje, ali Kalini je to i dalje bilo čudno. Naravno, nije joj smetao i budući muž joj sigurno nije falio. Kako joj može faliti neko koga i ne poznaje?
Još i bitnije – kako joj može faliti neko pored Istana?

S njim je, dovoljno često da se mogu ispričati i dovoljno rijetko da Miliki ne zasmeta, šetala oko Medvjeđe barice – kako su zvali dio Medvjeđe rijeke koji je proticao kroz Milo i u zaštiti šume.

Većinom su pričali o Goraždu i radovali se što će uskoro i on doći s Vojinom, ali ponekada bi Kalina znala sjetno otvoriti svoju dušu Istanu – onako kako prije nije željela.

Pričala mu je o tome kako bi voljela otići daleko, ostaviti tužnu prošlost iza sebe i upoznati nove ljude. Već je slušala o momcima i djevojkama koji su odlazili u gradove da bi se obučili u dalekom svijetu. Ali, to je bilo strano za ljude iz Šumskog, a kako čuje i iz Milog. Oni su voljeli svoje zajednice, svoju povezanost i svoju sigurnost koju im je priroda pružala.

Istana je zanimalo kako je ona, djevojka toliko zaštićena od svijeta zbog toga što je tako rano ostala sama, mogla nadoći sa takvom idejom.

Iskreno ga je začudilo kada mu je priznala da je on u njoj probudio te želje. Stranac, došao iz daleka, u neviđenoj odjeći s neobičnim ponašanjem koji nema ni najmanju namjeru otkriti išta o sebi.

Nije izostavila da joj je Goražd samo još više potakao tu nadu dok im je pričao o svemu što je on proživio zbog...sudbine koja mu je dodijeljena.

Složili su se da su već vidjeli mnogo čuda i u granicama Granične šume. Šta li bi sve onda mogli vidjeti ako bi prešli Divovske planine?, pitali bi se.

Nažalost, brzo bi zatvarali i trudili se zaboraviti takav razgovor.
Kalina se udaje, a Istanu će biti neprimjereno da je posjećuje.

Zašto bi se onda nadali?

Da, zato što ih je nada pokretala.

Na dan kada je Goražd trebao da stigne, dvoje prijatelja se ranom zorom iskralo iz kuća. Nani je Kalina unaprijed rekla da će njih dvoje otići tako rano jer žele da ga iznenade i dočekaju, a ne mogu znati sa sigurnošću kada će stići. Nana nije mogla odbiti svoju unuku, pogotovo zato što ju je tako fino slušala pred svojtom.

Zašli su dublje u šumu, ne želeći da ih itko pronađe, slijedeći kolsku stazu.

„Šta misliš, je l' se ijednom preobrazio otkad nas nije bilo?"-Kalina je upitala vidljivo sretnog Istana. On to još nije znao, ali naprosto je uživao u tome što ona vrijeme provodi s njim umjesto sa svojim zaručnikom.

„Ne vjerujem. Znaš koliko to ne želi."-dok je govorio uživao je u plavoj boji njene haljine koja je lepršala oko njenih nogu dok je hodala malo ispred njega.

„Pa i ti znaš da je došao da nas posjeti prvu noć."-okrenula se da ga samozadovoljno pogleda jer ga je ispravila. Nesvjesno ga je uspoređivala s Milijasom. Koliko god Milijas bio snažan, Istan je imao opasan stav i osjećaj snage koji je izbijao iz njega kao da bi bio u mogućnosti da sastavi sa zemljom onoga koji mu se nađe na putu samo s jednim trzajem oka. Čudan je on, mislila je. Ali je on Istan. Moj gost. I moj prijatelj.
A, po riječima drugih – i njena sjena.

„Kalina"-na njegovo izgovarenje njenog imena, iznova se okrenula prema njemu s osmijehom na usnama-„mislim da čujem kako kola dolaze."

Djevojka je zastala i utihnula, smrknuvši obrve dok je čulila uši da čuje neki zvuk koji bi potvrdio Istanove riječi.

„Ja ne čujem ništa!"-na kraju je priznala, nezadovoljno odmahnuvši rukama s nezadovoljstvom naslikanim na licu.

„Dolaze."-mirno joj je uzvratio s njegovim dobro poznatim tonom u dubokom glasu, dopustivši šiškama da mu padnu preko očiju. Sada su mu šiške prekrivale više od polovine lica.

„Ne, ne dolaze."-proturiječila je djevojka nakon što je još jednom pokušala nešto čuti.

Sastavivši ruke iza leđa, unio joj se u lice i mirno izgovorio: „Da, dolaze."

„Ne dolaze."-glas joj se pooštrio zbog ljutnje koja se probudila u njoj nakon što je vidjela njegov zlobni smiješak.

„Dolaze."-još staloženije je rekao okrenuvši joj leđa.

„Ne!"-ljutito je viknula, razdražena poput djeteta, udarivši ga po leđima.

„Daaaa"-rekao je, namjerno je želeći još više naljutiti, okrenuvši dio lica prema njoj.

Kada je ponovno zamahnula da ga udari, potrčao je u šumu, zabavljeno se smijući.

Kalina je prvo čekala, prevrčući očima, da se smiri pa je onda pošla za njim da ga potraži, pazeći da se ne udaljava od staze.

Ne razmišljajući previše, sada već potpuno zaboravivši bezveznu ljutnju, u šali je viknula: „Neee"

Ono što nije očekivala jeste da joj horda glasova oko nje odgovori: „Daaaaa".

Zabezeknuto se zaustavivši, oprezno, veoma oprezno se osvrnula oko sebe. I dalje vidjela stazu, ali je shvatila da je isuviše duboko zagazila u nepoznati dio šume.

„I molila se za sve zemno, za sve zemno i pod zemljom."-odjeknula je pjesma iste horde glasova.

Prije nego što je Kalina uspjela reagovati i pokrenuti se da pobjegne, iz trave ispred nje počeo se izdizati neki oblik. Da djevojka nije bila toliko preplašena, mogla bi vidjeti da je iz zemlje izlazio ženin obris tako da je prolazio kroz zemlju kao da je ta zemlja čisti zrak.

Žena, koja je izašla iz zemlje, imala je veliku glavu prekrivenu crnom kosom koja je sezala sve do poda prekrivajući je u potpunosti. Obrisi njenog tijela nisu se mogli razaznati, oku je bila vidljiva samo njena crna, gusta, ravna kosa u zvonkolikom obliku.

Kalina je pala na koljena i spustila čelo na pod ugledavši drevnu boginju.

„Nemoj drhtati."-boginja je progovorila svojim blagim glasom koji je zvučao kao predenje mačke.

Ali, Kalina nije mogla prestati drhtati. Bojala se Mokoše. Ona je nagrađivala prelje i vrijedne žene, ali je donosila i muke i nevolje. Znajući to, Kalina je strahovala.

„Neću ti ništa."-iako nije gledala u nju, Kalina je osjetila boginjino prisustvo-„Došla sam da te spasim."

Nastao je muk, a nakon tih riječi Kalina je zbunjena, ali potaknuta nevjericom i zanimanjem nesigurno podignula glavu, uspravivši leđa. Boginja je i dalje stojala na istom mjestu, korak udaljena od nje, a sada su joj lisice i zečevi provirivali iz kose. Raznobojni leptirovi su joj rasršeno visjeli na kosi poput ukrasa.

„Voljela sam tvoju majku, Kalina."-djevojčino srce je zaigralo od sjete-„I zato ne mogu dozvoliti da nastradaš."

Djevojka ju je samo nijemo promatrala i nije shvatala na šta je boginja mislila.

Ali, prije nego što je boginja nastavila, zavijanje vuka ju je prekinulo. Po pokretima njene kose, Kalina je shvatala da boginja okreće glavu da pogleda iza sebe, a kako joj se kosa razmaknula otkrila je nečovječije dugu lijevu ruku.

U zaprepaštenju skrenuvši pogled u smijeru u kojem se i boginja okrenula, Kalina je ugledala sivog vuka.

Opet su se sreli.

U trenutku kada je vuk ukrstio svoj pogled s njenim, boginja se okrenula i zaklonila ga.

„Bježi!"-bilo je sve što je boginja rekla prije nego što je nestala u vrtlogu leptirova.

Još u šoku, Kalina se jako trznula kada je čula njištanje konja iza sebe. Brzo je ustala i, okrenuvši se prema stazi, ugledala je poznata kola.

Potrčala je prema njima da im prepriječi put, kada se sudarila s Istanom. Nisu ništa progovorili i, samo se pogledavši, zajedno su požurili da zaustave kola.

Goraždu se lice ozarilo kada ih je ugledao, a Vojin je odmah zaustavio konje. Ali, dok im je Goražd žurno potrčao u susret, Kalina je ponovno začula zavijanje.

Bježi!, podsjetile su je njene misli.

„Hej, pa zar nisi ti nisam falio?"-poželjeni glas koji je sada glumio uvrijeđenost, natjerao je da se osmijehne Goraždu, ali misli su joj odzvanjale upozorenjem.

Bježi!