Čarobno je!, ponavljalo su Kalinine misli otkako su zašli duboko u Šumu jagoda. Posmatrala je krošnje, uzdignute visoko prema oblacima. Uzdrmane vjetrom, prošarane Sunčevom svjetlošću, na tvrdoj površini planine s njihove desne strane, stvaraše raznorazne oblike. Čas je pratila ples malenih patuljaka, čaš su vukovi trčali zajedno s medvjedima. Pratio ih je razdragani cvrkut ptičica, koje su živo skakutale s grane na granu u ljubavnom plesu.

I nježne visibabe su pomolile bijele glavice, stidljivo prenoseći poruku proljeća: "Tu sam! Tu sam!"

Jedan smjeli ježić je odlučio poslijepodnevno prošetati oko Blatnjavinih kopita, pa je kobila morala da se osvrće i poginje da ga izbjegne. Goražd i Kalina su se nasmijali tom nespretnom susretu.

"Otkud' da vas dvoje šutite?" - upitao je on Kalinu, poginjući se na stranu kako bi ga ona bolje vidjela.

Istan se je zaustavio, da ga sustignu: "Nismo tebe htjeli razbuditi."

"Da, otkud' ti ne drijemaš?" - nadovezala je se i Kalina, odgurnuvši mu ispruženu glavu.

"Ovdje je toliko lijepo da mi je žao oka sklopiti. A i mira mi ne da miris jagoda."

Iako je u tome bilo istine, jer se Goražd stvarno teško borio sa svojom skoro pa neprestanom glađju, mučila su ga i druga pitanja: Istan nije progovorio s Kalinom na samo, ma ni preda mnom, još otkako smo stigli u Planine. Ako se nisam prevario onaj dan na tržnici, on je stvarno, stvarno voli. Ali nigdje neće dospjeti izbjegavajući je. A, za ime Svaroga, on stvarno nije zaslužio da mu ljubav ne bude uzvraćena. Trebao bih nešto poduzeti. Ali...šta?

Goražd je dovoljno poznavao Istana da nije bespotrebno toliko detaljno smišljao šta da učini po pitanju prijateljevih osjećanja. Znao je da Istan sve drži za sebe i da, još i više, voli sam donositi odluke i povući poteze nakon dubokoumnog razmatranja i promišljanja.

Sada je Goražd pokušavao učiniti to isto.

Namjera dobrodušnog momka jeste dobronamjerna, ali ono što obojici nije padalo na pamet jeste da se zaljubljenosti i, na koncu, ljubav ne mogu planirati i strateški doživjeti. Ljubav je spontana. Dolazi iz srca, živi u iskrenosti i opstaje zbog truda. Onaj zaljubljeni može samo iskazati svoju ljubav osobi koju voli, riječima ili djelima, a veza između njih je prepuštena njenom odgovoru. Nema mjesta stidljivosti i neodlučnosti jer tada... tada ljubav gubi nadu i preuzima oblik boli.

To Istana mori – da mu ljubav ne postane teret.

"Hej, pogledajte! Pećina!" - uzviknula je Kalina, hitro uperivši prst ka sjenovitoj rupi u stijenama.

"Ti ovo nazivaš pećinom?" - Goražd ju je opet pogledao nagnut na stranu s podignutom obrvom, kada su dojahali bliže tome što je ona nazvala pećinom.

"Pa dovoljno je za nas!" - udarivši ga laktom, zbog čega je zajaukao, pridignula je se da bolje pogleda.

"Da, ovdje zasigurno ne živi medo, ali mi bismo mogli prenoćiti." - složio se Istan, sjahavši sa konja.

"Šta, nećemo dalje? Još uvijek ima dana." - pitao ga je Goražd i sam sjahavši s konja. I njemu je bilo dosta jahanja, samo je se pravio željan puta.

"Bolje da ostanemo. Ne znamo da li ćemo naići na ovako dobro mjesto prije mraka." - odgovarajući mu, nesvjestan neiskrenosti u Goraždovom glasu, Istan je pomogao Kalini da sjaše.

Rupa od planinskih stijena, koju je Kalina nazvala pećinom, bila je dovoljna da se u njoj udobno smjesti njih troje i možda još dvoje ljudi, ali više od toga bi već bila gužva. Taj prazan prostor je nastao odronom stijena sa planine, a možda ga je još ko udubio u potrazi za sigurnim boravištem.

Pored tog odličnog mjesta za provesti noć, prijatelje je obradovala i poslastica pored njega. Malene crvene jagodice su se skrivale na tankim zelenim vlatima, ispod tamnozelenih liskica.

Goražd je pohitao da ih pobere, ali Istan ga je zaustavio uhvativši ga za lakat. Ovaj ga je pogledao s neodobravanjem, ali prije nego što je protestvovao, Istan mu je očima pokazao na Kalinu koja je oslobađala konje tereta i premiještala ga u njenu pećinu. Ona nije primjetila jagode koje je Goražd odmah namirisao.

"Aaaaaa, pametno, pametno!" - prošaptao je Goražd Istanu, shvativši. Izgleda da se ja, ipak, neću morati miješati, sretno je pomislio.

Dok je se on pobrinuo za konje, da budu sigurno svezani za stablo, koje mogu dobro vidjeti, a Kalina smjestila njihove stvari i skromne postelje, Istan je krišom nabrao jagodice, sakrivši ih u džep na koji je dobro pazio da ne bude zgnječen.

Nisu ni objedovali kako treba, grickavši par povrćki i voćki, jer ih je još uvijek držao jutrašnji obrok kod domaćina, a noć je se počela spuštati. Kada je Goražd bio u šumi, odnesen prirodnim potrebama, Istan je skupio hrabrosti, ugasivši svoje tjeskobne misli bar na kratko, sjeo je baš do Kaline, dozvolivši da im se tijela dodiruju.

Ali, zauzet unutrašnjom borbom, smetnuo je s uma gdje je ostavio jagode - čega je se odmah sjetio osjetivši njihovo gniječenje u džepu do Kalininog boka.

Odmah se je odmaknuo od nje, udarivši se rukom u čelo s ljutitim režanjem na samoga sebe.

Pošto je se sve odigralo tako brzo, Kalina ga je samo mogla zbunjeno pogledati i upitati: "Šta je bilo?"

"Ovo." - ljutito je odgovorio, zavukavši ruku u džep, izvukavši jednu natučenu jagodu, prstiju umočenih u crvenu boju.

Kalini su oči zasjale: "Gdje si to pronašao?"

"Bile su tu, pored." - pokazao je neodređeno crvenom rukom u kojoj je držao poraženu jagodu - "Nabrao sam ih za tebe da te iznenadim i vidi sad' ovo."

Djevojka je se nasmijala na njegovo ljuto, razočarano lice. Ustala je i prišla mu: "Za mene? To je stvarno lijepo od tebe." - uhvatila mu je ruku sa jagodom i približila je svojim usnama, gledavši ga u oči. Oblivena hladnim, nervoznim znojem, Istanova ljutnja se istopila. Zagrizavši jagodu, držeči mu pažnju na sebi, slobodnu ruku je neprimjetno zavukla u njegov isprljani džep. Prije nego što je mogao reagovati, odskočila je od njega i prevukla sada crvene prste ruke iz džepa preko njegovog lica.

"Hej!" - povikao je, uhvaćen u zamku. Međutim, bio je i više nego spreman uzvratiti. Brzo je isprljao i čistu ruku i dograbio se njenih obraza dok nije pazila, smijući se njegovom zabezeknutom izrazu lica.

Smijala se i dalje dok joj je on prljao i nos i bradu.

"Hvala ti." - izgovorila je kada je otvorila oči, a Istan je se mogao samo osmijehnuti na nju tako iskrenu, veselu i crvenu. Bukvalno.

"Makar je jedna preživjela." - još jednom ju je nježno udario po prćastom, crvenom nosiću prije nego što se odmaknuo.

Goražd je se vratio baš u trenutku u kojem su se dvoje crvenih i prljavih umivali.

"Šta sam ja to propustio?"