Dugi, gusti rep od smeđe kose sa kojom sijedom dlakom visio je preko desnog ramena čovjeka koji me je dobronamjerno grlio.

„Tako snažni ljudi su uvijek dobrodošli među mojim ljudima."-čovjekov gromoglasni glas bih prije pripisao Perunu nego nekom mršavom poglavaru čija je samo sredina glave bila prekrivena kosom. Nikako nisam mogao da skrenem pogled s njegove polućelave glave. Te dvije strane su se presijavale na podnevnom suncu.

„Njegova pomoć nam je puno značila, nije nam nikako bio na teretu."-Kalinina nana se nadovezala na njegovu dobrodošlicu.

„Vjerujem. Odakle si došao, Istane?"-duga kozija brada koja se podudarala s bojom kose se tresla dok mi se obraćao.

Zadovoljno je klimao glavom, sa rukama na bokovima trudeći se da izgleda krupnije, dok sam mu potanko objašnjavao kako sam, prešavši vijenac planina, pratio rijeku došavši do prvog naselja u kojem sam uspio pronaći smještaj usput mu se zahvalivši na gostoprimstvu njihove zajednice.

„Nikada nisam čuo to ime, nije mi poznato značenje..."-zamišljeno je odgovorio, rukom milujući bradu od usana do vrhova, ali na moju sreću njegovo interesovanje o mome porijeklu je odmah skrenulo ka razlogu zašto smo došli, okrenuvši se Vojinu, obratio mu se-„Vojine, još jednom te molim da primiš moje žalovanje za prelijepom Tašanom. Uvijek će ostati sa nama, a Svarog će joj sigurno podariti najljepše mjesto s druge strane mora."-pogledao sam u Vojina čijim je licem prešla mračna sjena tuge na spomen njegove preminule kćerke. I sam sam želio da njena duša ode u raj, ali sam vrlo dobro znao da nije otišla preko mora nego u more.

„Neustrašivi, željela bih da dam Kalinu za Miliće iz susjednog naselja."-pogrbljena nana u čijem sam glasu osjetio veliko poštovanje prema poglavaru Strahinji je na svome licu još imala sinošnje ljutnje.

Na spomen Kalininog imena, trgnuo sam se kada mi je osjećaj njene blizine i tople kože iskočio pred očima. Sjećanje na san još je bilo svježe u mojim mislima da je ujutro nisam mogao pogledati u oči. Nije ni bilo teško jer čim je ušla u kuću, vratila se u svoju sobu ne pridruživši nam se na doručku.

„Milići? Da, da, znam. Drug Vojin mi je već to spominjao."-poglavar je klimao glavom, stisnutih usana i smrknutih obrva u ozbiljnom raspoloženju.

„Morala sam da zatražim tvoje dopuštenje i da vidim da li se slažeš."-nije mi promaknuo tračak nervoze u njenome glasu koji je prikrila namještanjem bijele marame na svojoj glavi.

„Naravno da slažem!"-zadovoljno je pljesnuo rukama sa širokim osmijehom na ispijenom licu-„Kako se ne bih slagao kada je Milić poglavar svoga naselja, a Kalina će sigurno uživati sa njegovim najstarijih sinom. Svi ga veoma vole s one strane šume zbog toga što je rođen s naklonošću bogova."

Razgovor koji su nastavili voditi više nisam slušao. Mučile su me priče koje mi je Goražd sinoć ispričao, o Li Yuu i zamjevima koji su se okrenuli protiv ljudi. Od svih Svarogovih stvorenja, oni su najviše naklonjeni ljudima. Nikako ne mogu da svarim činjenicu da su postali agresivni. Nešto ih je moralo potaknuti. Sigurno ih je razljutila neka ljudska nepravda, ali koja?

S tom mišlju, klimnuo sam nani ozbiljnog izraza lica i zaputio se prema stajama pozdravljajući ljude koji su išli za svojim svakodnevnim poslom i nezaustavljivim obavezama.

Pronašao sam Goražda dok je timario prelijepog bijelog vranca. Konj je zanjištao kada me ugledao nagnavši Goražda da se okrene i krene mi u susret vodeći konja za kožne uzde.

„I, da li ti se svidio naš poglavar?"-upitao je slobodnom rukom otresavši bijele konjske dlake.

„Mislim da me ništa ovdje nije iznenadilo kao njegova pojava."-iskreno sam odgovorio i dalje se čudeći muškarčevoj dugoj kosi koju je puštao samo po sredini glave, kao kokošiju krijestu.

„Znaš li kako je izgubio oko?"-upravo tada sam se sjetio da je čovjek imao samo jedno zeleno oko dok mu je na mjestu drugoga se protezao uspravni duboki ožiljak dijeleću njegovu obrvu na pola. Blago sam podigao bradu u znaku pitanja, da bi mi Goražd odgovorio:
„Priča je ta da su ga suparnici mučili."

Vranac je zanjištao u osjećaju izostavljenosti pa sam pružio dlan da ga pogladim po tamnoj njušci: „I? Mučili su ga?"-rekao sam da potaknem Goražda da nastavi.

„Da, htjeli su da im otkrije naše ratne planove za sljedeće napade."

„Znači, to je bilo u ratu?"-crni biseri vrančevih očiju su me zadovoljno promatrali dok sam mu nježno gladio čelo.

„Eh, da, ali, pošto nije progovarao niti u jednom trenutku, odlučili su da mu iskopaju oko. Priča se da nije ni vrisnuo."-kada sam razgoračio oči u iznenađenju na tu priču, Goražd se tužno osmijehnuo-„Zato ga i zovemo Neustrašivi Strahinja."

„Nije ni čudo što je poglavar, onda."-tiho sam dodao u nevjerici o varvarstvu koje je pretrpio. Brzo su mi se misli vratile na varvarsko ponašanje zmajeva o kojima mi je pričao.

„Za ime Svaroga! Pa nisi mi rekao!"-kada je uzbuđeno ciknuo, zbunjeno sam ga pogledao-„Je l' dao Kalini da se uda?"

„Jeste, jeste."-smušeno sam odgovorio, odgurujući sjećanje na san na koga me opet podsjetilo njeno ime-„Goražde, da li ti se Li Yu ponovno javljao?"-upitao sam u želji da skrenem temu sa plavokose djevojke.

„Vjerujem da će mi se uskoro obratiti, imam neki osjećaj da me neće tako lahko pustiti na miru."-i sam se uozbiljio povukavši vrančeve uzde ka stražnjem dijelu staje sa ograđenom zelenom livadom, a ja nisam zastajkivao za njim prateći njihanje dugog, bijelog konjskog repa-„Znaš, ne znam kako da se postavim prema njemu. Nismo nimalo slični."

Zavezao je konja za kolac zabijen u zemlji i pustio ga da pase. Otresavši ruke, došao je do mene i obojica smo se zaputili ulicom.

„Trebao bi iskoristi sljedeću priliku kada ga vidiš da saznaš sve što očekuje od tebe."-rekao sam šutajući kamenčić ispred sebe, jednom rukom držeći šiške na glavi.

„Ma, kao da bi mi rekao i kada bih pitao. Previše, previše je tajnovit."-nezadovoljno je odgovorio šutnuvši mi moj kamenčić nazad kada je odskočio ispred njegovih nogu.

„Ja vjerujem u tebe."-iskreno sam mu priznao, utješno mu stisnuvši rame. Pogledao me u oči, široko mi se osmijehnuvši poput kakvog djeteta. Istrgnuo se iz moga stiska ponosno potrčavši putem ka našoj uzbrdici i ja sam pohitao da ga sustignem sa širokim osmijehom ostavljajući kamenčić na stazi zajedno sa svim mojim brigama i nedoumicama.

Zadihano utrčavši u kuću za Goraždom koji je ipak uspio da mi odmakne podaleko zatekao sam ga u Kalininoj sobi. Sjedio je na koljenima ispred nje držeći je za ruke. Nije joj govorio ništa, nije je čak ni gledao. Pogled mu je bio usmjeren na njena koljena na kojima joj je objumio ruke svojima.

A ona...
Hladnoća njenog pogleda kao da je zamrznula čitavu prostoriju obasjanu sunčevim zrakama koje su se probijale kroz pukotine zidova. Gledala je ispred sebe, iznad Goraždove glave, kao da nijednog od nas nije primjećivala. Nisam bio siguran ni da li diše uopšte. Krvave usne, čija se boja stapala sa njenim nateklim obrazima, je stisnula u ravnu liniju.

Primjetio sam da joj se haljina zalijepila za tijelo, a duga kosa joj je bila zapetljana i prljava.

Začuvši moj korak Goražd se polako uspravio i, krijući svoje lice od mene, obrisao rukom nos.

Drveni vučić, obasjan svjetlucavom niti svjetlost, ležao je bočno između njenih bosih stopala. Sagnuvši se da ga podignem, trznuo sam kada me je uhvatila za ispruženu šaku.

Nesigurno sam joj pogledao ledene oči koje su me čvrsto promatrale. Svijetli pramenovi su joj polako padali na lice, lijepeći se za graške znoja. Ruka joj je bila znojava, ali od njenog pogleda osjetio sam gašenje vatre u meni.

„Otići ćeš, je l' tako?"-procijedila je kroz stisnute zube. Osjetio sam oštricu mača kako mi se zabada u srce i topi se pod njegovom vrelinom. Boljelo je.

Zaboljele su me njene riječi. Njeno pitanje.

Udahnuo sam od šoka, a s tim naletom vazduha vatra u meni je počela da tinja i agresivno sam, stisnuvši obrve, istrgnuo šaku iz njene. Bijesno sam je pogledao tako jadnu i izjurio iz sobe.

Pas je zarežao na mene kada sam zalupio vratima kuće osjetivši da se cijela trese i bacio se leđima na njih pustivši da otklizim na zemlju.

Glupi pas! Reži na mene isto kao i njegova gospodarica!

Ona želi da ja odem!

Ona me tjera!

Nakon svega!

Koji sam ja glupan!

Nikada nisam ni trebao doći u njenu kuću!

Glupan!

Glupan!

GLUPAN!

Udarao sam čelo šakama, ne dozvoljavajući sebi da uništim šta drugo.

Praoče, šta da radim? Ovo nije normalno!

Ona želi da ja odem. Stara joj je isplanirala budućnost. I ona u njoj ne vidi mene. Pravi se da se muči, a zapravo samo planira kako da me odgurne.

A nema pojma kakve ja probleme imam.

Zašto sam dolazio ovamo?

Zbog Inej?

Bijesno sam otpuhnuo na sjećanje...

Zamagljenim očima podigao sam pogled ka nebu.

„O, živote...o, brate..."-izdahnuo sam smirujući ključanje u sebi, udišući kroz nos i izdišući na drhtava usta. Osjetio sam pseću vlažnu njušku na svome golom laktu.

Pseće djetinje oči su me saosjećajno promatrale. Ispružio sam noge da bi pas mogao spustiti glavu na njih.

„Nisi ti glup, momče."-tiho sam izgovorio, milujući mu dlaku-„Nisi ti glup..."

Začuvši Vojinov glas: „Vidimo se za dva dana!"-pomjerio sam Lovčevu glavu i spustio se niz nizbrdicu da pomognem nani da se popne. Zadovoljstvo joj se oslikavalo na licu dok mi je objašnjavala da za dva dana putujemo kod Milića. Slušao sam ju samo površno, ne želeći dozvoliti sebi da se opet razljutim zbog Kalininih riječi.

Ušavši u kuću, nana je odmah Goraždu prenijela da ga stari konjušar zove da uvede konje i unese im sijeno. Momčić je žurno otišao, zahvalivši se što ga je obavijestila. Prije nego je prošao pored mene na vratima, uputio mi je ohrabrujući pogled.

Nana je ušla u Kalininu sobu i zatvorila vrata za sobom. Naslonio sam se na otvoreni prozor promatrajući naselje ispod sebe uz njihov žamor čuvši samo nerazumljivo nanino obraćanje Kalini.

Sumnjam da će joj išta odgovoriti. Iako me ne bi iznenadilo ni da se samo još gore posvađaju.

Sunčeva toplota me je odnijela u moj san, u ugodno sjećanje, u ugodno sanjarenje...o djevojci koju neću imati.

·

„Pa gdje si ti? Još sam pomislio da su te psoglavi pojeli."-Rusimirov šuškavi glas me je dočekao i prije negoli sam ugledao starca. Starčić neobrijane, prorijetke brade je došepao iz staja. Oslonio se na svoju drvenu nogu koja mu je zamijenjivala njegovo stvarno stopalo koje je izgubio u ratu.

Kao dijete me je plašio da će psoglavi doći iz Mračne zemlje i pojesti me kao što su pojeli njegovu nogu.

„Otporan sam ja!"-veselo sam doviknuo dok sam prolazio pored njega iza daščare po konje. Dok sam čučeći odvezivao smeđu kobilu duge grive s kojom sam se jedva borio da je ne počupam odvezujući uzde od kolca, ispod njenog krupnog stomaka u kojem je čuvala ždrijebe vidio sam Rusimira koji se gegao uz staje i iznenada je bolno uzvikno kada mu je bogaljska noga klecnula.

Bacivši uzde, pohitao sam do njega da ga spriječim u daljem hodu.

„Pa šta to radiš?!"-glas mi je bio grublji nego što sam htio, pa sam zatvorivši oči da se umirim, blaže dodao-„Jesi li dobro?"

„Ma, jesam, sine, jesam."-drhtavi glas me nije uvjeravao u njegove riječi kao ni njegovo čvrsto držanje za moje nadlaktice-„Samo me ovaj naporni batrljak boli."

„To te psoglavi podsjećaju da im ne zaboraviš pripremiti ponude sljedeće nedjelje."-rekao sam u šali. Nasmijao se otkrivši svoju krezavost, nagnavši me da privučem stare uspomene na čovjeka koji me je udomio.

Alovitost je uzrok nedostatka mojih uspomena iz djetinjstva, ali Rusimirova staloženost i spokojnost koju mi je pružao svaki put kada mi nije bilo dobro i kada sam bio odbačen ili ranjen je od mene, neki bi rekli, napravila mekušca. Ali ja smatram da me je to samo naučilo da volim.

Utočište koje mi je pružao, jer je izgubio vlastitog sina na bojnom polju me je naučilo da pomažem onima u potrebi.

I da se bojim psoglava.

Pošto psoglavi mogu prijeći granicu donjeg i našeg svijeta, koristili su to da se prilikom rata pogoste svježim leševima. Tako su svojim gvozdenim zubima, koji lahko mogu pregristi kosti, otrgnuli i proždrijeli Rusimirovo lijevo stopalo dok je ranjen, polumrtav, ležao među svojim pobijenim sudrugovima. Njegov sin, od svega deset godina, koji se odvojio od naselja kojeg su štitili naletio je na njihov čopor i nije imao nikakvu šansu da preživi. Supruga, koja se borila rame uz rame uz njega, pronađena je slomljenoga vrata, krvavih i ravnih prsa. Na sreću, oni koji su samo bili ošamućeni primjetili su da Rusimir još diše i odnijeli su ga nazad u uspješno odbranjeno naselje.

„Ne! Goražde..."-hitro sam se okrenuo prema smjeru koji je Rusimirova drhtava ruka pokazivala. Smeđa, oslobođena, kobila je odgalopirala prema šumi uzbudivši ostale još zavezane konje.

„Moraš otići po nju! Pojest' će je tamo!"-riječi su mu se šuštavo gubile u grlu dok me je unezvjereno promatrao, s ogromnim strahom u nejednakim očima.

„Evo, samo da..."

„Pojest' će je! Pojest' će je! Pojest' će je!!"-drmusao me je u panici.

„Oče!"-trznuo sam blago starčevo, krhko tijelo povukavši lukav potez koji sam naučio još kao dječak.
Slab je na to kada ga zovem ocem. Tijelo mu se iznenada smirilo i pogled mu je postepeno postao blaži-„Odmah ću otići po tvoju Blatnjavu, samo daj da te prvo ispratim kući."

„Upravu si, upravu si. Dan je duži, neće te dočekati noć."-klimao je glavom, pustivši da ga naslonjenog na mene odvedem dublje u naselje-„Kao da bi tebi mrak smetao."

Kiselo sam se nasmijao na njegovu opasku, kratkim klimanjem glave pozdravivši Zorana čija se radionca nalazila preko puta Rusimirove kuće. Uveo sam ga u kuću i odveo ga do njegove slamnjače koju sam istresao napolju nakon što sam ga postavio da sjedne na stolicu. Zatvorivši prozor, da navečer toplota dana ne izlapi, pomogao sam mu da skine košulju otkrivši njegovu otegnutu kožu prepunu davnih ugriza psoglavih. Skinuvši mu cipelu, čarapu i drveni dodatak batrljku, namjestio sam postelju i pomogao mu da legne. Osmjehnuvši mi se poluzatvorenih očiju, okrenuo se na bok i ja sam ga zašuškao da bi potom izašao iz kuće.

Zamolio sam Zorana da ga obiđu navečer i zaputio se ka pašnjačiću iza staja da uvedem ostale konje i napojim ih da bi napokon mogao otići po bjegunku. Nisam smio žrtvovati ostale konje zbog jedne kobile.

Dajbog je već polako spuštao sunce da ga odmori kada sam pošao da istražim šumu.

Nije me ni potpuno okružilo drveće, kada me je neko povukao u visoko grmlje.

Iznenađeno sam treptao da bih se uvjerio da zaista vidim malenu, blijedu vilu koju sam neku noć uplakanu spasio od grmlja opet u grmlju.

Stidljivo je oborila glavu i mahnula mi.

„Z-zdra...vo i tebi...valjda."-zbunjeno joj sam se obratio još ne znajući kako da se snađem u ovoj situaciji.

„Opet se srećemo, ha?"-nastavio sam kada ona nije odgovorila, ni podignula glavu, ali na te riječi je radosno zaklimala glavom, a srebrnkasta krila su joj zatreptala jedna od drugo.

Kada sam se osmijehnuo na njenu veselu reakciju, zarumenjela se i opet spustila glavu.

„Pa, ako mi nemaš ništa reći, ja bih trebao da ide...."-čim sam pošao da ustanem i izmigoljim se iz šupljeg grma, ponovno me povukla za ruku vrativši me na zemlju.

„Ne želiš biti sama?"-pažljivo sam je upitao dozvolivši sebi da joj se približim malo više, ali dovoljno da je ne zaplašim.

Ne podižući glavu, polako je jednom odmahnula glavom zbog čega su joj crni pramenovi uvijali poput zmija.

„Dobro onda. Vjerujem da bih mogao na kratko ostati ovdje s tobom."-lagano je podignula glavu i stidljivo mi se osmijehnula.

Čekao sam da mi se obrati, ali tišina je potrajala duže nego što sam volio i postajalo mi je neugodno. Čak i kada sam se promeškoljio, nije progovarala već se igrala dugim pramenom svoje kose.

„Hej, ako već očekuješ da zbog tebe trpim ovakve čudne trenutke, onda bismo se barem mogli pretstaviti jedno drugome."-trgnula se na moje iznenadno progovaranje, vjerovatno se osjećajući ugodno u našoj tišni-„Ja sam Goražd."

Krila su joj opet brzo zatreptala, ali i dalje nije ništa progovarala, a meni je strpljenja ponestajalo. I već kada sam htio da ustanem i odem ili kažem da mi je dosadno, čuo sam tihe riječi koje nisam razaznao.

„Molim?"-naglo sam je upitao zbog čega je ona ponovno pognula glavu i isto nerazumljivo ponovila.

Nervozno sam izdahnuo, zatvorivši uči u želji da se umirim, shvatio sam da je moram potaknuti da priča.

„Ponovi mi, molim te. Želio bih da čujem."

„Alalia."-njen zvonki melodični glas je blago odzvanjao mojim ušima prouzrokujući ugodan osjećaj u mojim mislima.

„Zoveš se Alalia?"-zašto u posljednje vrijeme upoznajem ljude sa veoma čudnim imenima?

Klimnula je.

„To je veoma lijepo ime."-htio sam da je obradujem i odmah sam shvatio da sam uspio jer je na te riječi brzo podignula glavu i približila mi se lepetajući krilima.

Izbjegavajući moje oči, podignula je blijedu ruku i mekanim kažiprstom mi dotaknula nos: „Goražd."-rekla je uz to.

Zapanjeno sam zatreptao, ali refleksivno sam ponovio njen pokret, dotaknuvši svojim kažiprstom njen maleni nos i izgovorivši to, do sada mi nepoznato, neobično ime-„Alalia."

Raširila je oči na taj moj gest i žurno izletjela iz grmlja, natjeravši lišće da se zatrese.

Ja sam se jedva izvukao iz gustih grana, da bih je ugledao kako lebdi pored grma, krila joj zamahujući tolikom brzinom da se njihovi obrisi nisu mogli razaznati držeći je malo iznad tla. Mučila se da rasplete lišće iz kose.

Nije joj uspjevalo i vidio sam kako joj se oči pune suzama. Baš je smotana.

„E, e, ne plači."-stao sam ispred nje da joj privučem pažnju na sebe-„Ja ću ti to srediti."-rekavši to polako sam joj spustio ruke iz kose i zamijenio ih svojima.

Dok sam raspetljavao čvrsto lišće i malene grančice iz mraka njene kose, vidio sam kako je raširila oči gledajući u moja prsa i skupila blijede usne u malo "o", a obrazi su joj se crvenjeli kao da joj je sva krv prešla u njih. Iako su joj krila neprestano lepetala, primjetio sam da više ne lebdi.

„Eto, gotovo."-široko sam joj se osmijehnuo kada sam joj blago namjestio pramenove očišćene od grmovih tragova.

Bila mi je tako neodoljiva, poput kakve djevojčice, da sam joj blago udario vrh nosića kažiprstom na što ga je ona odmah prekrila prstima, gledajući me i dalje raširenih očiju.

Opet mi je nestala pred očima za sobom ostavljajući samo ono lišće koje sam pobacao na zemlju iz njene kose.

Na glasno ništanje, okrenuo sam se da ugledam Blatnjavu zavezanu za drvo od trake ukrašene cvijećem.

·

Nježno, žuto cvijeće je spavalo zagrljeno travom koja je čitav dan hranila stoku. Blagi povjetarac noći se šuljao stabljikama tjeravši ih da drhte u plesu. Večeras im se vile nisu pridružile. Mjesec, prekriven oblacima boje dima, je nosio neku sablasnu poruku. Toliko sablasnu da čak ni vještice nisu šetale sa demonima.

Iz drvenih kućeraka, s tajnama mraka, se miješalo umorno hrkanje ili koji plač novorođenčeta koje je, tako nevino, moglo osjetiti ovu prijetnju koja se krila u opipljivoj postojanosti.

Bogovi su bili previše oprezni večeras.

Sve je ukazivalo na opasnost.

Na neprijateljsko vrebanje.

I ranjivost.

I, zbog toga su se bogovi plašili.

Nije im bilo spasa.

***

Rupa na drvenim vratima kuće, koja je propuštala jutarnje Dajbogovo sunce, je bila dovoljno nisko da gegava djevojčica prisloni svoje čelo na njene nepravilne rubove i pozove djeda da prekine svoj doručak kojeg je žvakao u polusnu.

„Djediceeee"-s nasmijanim zelenim okicama, koje kao da su sijale vlasitim suncem, i osmijehom kojem su falili dva mliječna, prednja zuba u donjoj vilici je razbudila starog Milića. Okrenuvši se prema svjetlosti, svako bi se uplašio njegovog nakaradnog lica. Njegove ispucane usne bile su okrenute potpuno na njegov godinama opušteni, lijevi obraz obilježivši ga jezivim poluosmijehom. Desno, zeleno oko, ionako krupno ukrašeno je obješenim podočnjakom i spuštenim kapkom. Zalisci koji su jedini imali veoma malo kose, samo pokoju sijedu dlaku, podbacili su da sakriju njegove velike ušne školjke sa izduženim ušnim resama koje su bile potpuno nesrazmjerne njegovoj glavi. Jedino mu je nos bio pravilan,i pored ožiljka na vrhu, nije mu još više nagrđivao lice.

„Miljkaaaa"-veselo je uzviknuo strašni Milić, trznuvši glavu, sa šake na koju ju je naslonio, u nekom ustaljenom pokretu. Podignute guste obrve samo su još i više naglasile njegove duboke čelne bore.

„Jaja!"-još veselije je uzvratila malena Miljka, neuspješno gurnuvši glavu od rubove pukotine. Milić je polako ustao, protegnuvši stare kosti i dohvativši bijelu majicu sa stolice.

Miljka se odmaknula od vrata kada ih je Milić gurnuo ramenom dok se oblačio. Sa snagom koju je uspio sačuvati u svojih pedeset godina života, podigao je unučicu jednom rukom zaputivši se ka kokošinjcu iza kuće.

Kokoši, poslagane u polukrugu, se nisu razbježale na njihovu pojavu. Pitomo su dozvolile da Milić rukom skolni onu najljepšu i položi je na zemlju da bi iz njenog toplog gnijezda uzeo dva jajeta.

S neznatim teretom u rukama, vratio se ispred kuće i spustio Miljku na utabani kameni puteljak. Bez riječi, sa pokušajem osmijeha spustio je po jedno jaje u unukine ručice.

Poljubio joj je čelo i uzbuđena djevojčica, sa blistavim zelenim okicama, uz „Hvala, deko!" odgegala se ka svojoj kući, udaljenoj pet kuća od Milićeve, na čijem ju je pragu čekala majka. Najmlađa Milićeva kći je bila prelijepa kako je i shodno djevojci staroj jedva dvadeset ljeta. Mahnula je svome ocu slobodnom rukom jer je u drugoj držala ovcu za vratno krzno.

„Jaja, mama!"-Miljka se razigrano obratila majci pružajući prema njoj svoje ispružene rukice, a majka ju je obasjala istim zelenim očima.

„Milika! Čisti kuću, mladini samo što nisu stigli!"-poviknuo je Milić na svoju ženu čuvši je kako lupka posuđem u kući.

Okrenuo je leđa gustoj šumi, obojanoj bojama proljeća, koja je dijelila njegovog sina i Kalinu.

·

„Idi vidi je li Vojin spreman!"-nanin hrapavi glas se prenio kroz prozor Goraždu koji vezao zavežljaje, sa hljebom i svježim mesom, za štap.

„Idem!"-doviknuo je nazad i, uz zviždanje, je podigao štap na ramena držeći ga rukama polaganim koracima se zaputio među ljude.

I sam bi pošao za njim da me nana nije sljedećeg pozvala riječima: „Dođi da vidiš!"

Pokušao sam da prekrijem svoje nezadovoljstvo što sam morao da se vratim u tu napeto nanino i Kalinino društvo. Malo zbog toga što je Kalina i dalje šutjela, malo zbog toga što sam ja bio ljut na nju.

Ipak, kada sam, ušavši u kuću, ugledao bijelu vjenčanu haljinu na djevojčinom skladnom tijelu koja je davala savršeni kontrast njenom, suncem potamnjenom, tenu ustuknuo sam.

„I, kako ti se čini?"-s nestrpljenjem me je poticala stara. Bio je to prvi put da Kalina isprobava haljinu koju joj je ona osmislila i sašila.

Spustio sam raširene oči, zahvaljujući se na šiškama, i osmotrio haljinu od ruba do ramena. Malo iznad samog lepršavog ruba, pružale su se šare izvezene crvenim koncem koje su se ponovile oko nadlaktica i oko vrata i poprsja. Dugi rukavu su bili stisnuti na šačnim zglobovima zbog čega su napuhani zajedno sa napuhanim strukom objumljenim velikim kožnim kajšem time ga ističući. Niz njen vrat spuštali su se raznobojnim lančićima različitih dužina i oblika koje nisam mogao izbrojati zbog njene duge kose koja se spuštala čak i preko njenog struka. Nana ju je okupala i sada joj je kosa sijala u svem svom zlatu. Čelo joj je bilo ukrašeno crvenom trakom koja je još više istakla njene svijetle oči.

Kada sam susreo njen slomljeni pogled, morao sam da izgovorim ono što bi svako i mogao da kaže kada bi je ugledao: „Prelijepa je."

Nana je zadovoljno pljesnula rukama, a Kalina je samo skrenula pogled spustivši ramena još tromije.

„Eh, dođi da ti to skinemo da ne isprljaš pa da spakujemo i naše haljine i da idemo."-pošao sam da izađem kada mi se ponovno obratila-„Jesi ti odveo Lovca Budislavi?"

Prvo nisam shvatao šta me pita i dalje gledajući u Kalinu, ali me je moj razum, na sreću, brzo trznuo i odgovorio sam: „Evo, sad' ću."

Izašavši iz kuće, jedva sam dočekao da umirim svoje goruće srce koje mi nije dalo mira. Izluđivala me je moja stalna borba između mojih novostečenih osjećaja i neuništivog razuma.

Lupnuvši rukom od butinu u Lovčevom smijeru, pas se veselo dignuo i, prišavši mi, prijeteći mi pogledao, ali me je bez ustezanja slijedio.

Debela žena me je s frktajem pogledala, smjestivši Lovca pored ognjišta u svojoj kući. Poželio sam joj ugodnu noć, koja nije bila ni blizu, i izgubljeno nastavio ka Strahinj kući.

Odmah sam se pokajao kada sam ugledao Alenku, kako plete pletenice svojoj mlađoj sestri, ispred kuće. Široko mi se osmijehnula i zaželjela mi dobro jutro, a ja sam samo klimnuo glavom i produžio ka putnim kolima nedaleko iza kuće. Tamo su Vojin, Strahinja i Goražd pakovali poklone za Miliće.

Stajao sam sa strane, nemajući snage da im se pridružim zbog nesređenih misli koje su mi se rojile u glavi. Ali, na pogled čistobijelog vranca upregnutog za kola, morao sam da mu se približim. Crna kobila pored njega je istog trenutka povukla kola prema meni na što su se muškarci razdragano pobunili.

„Izgleda da te konji pravo vole."-doviknuo je Goražd iz unutrašnjosti kola na što su se ona dvojica nasmijala, a konji odobravajuće zanjištali kao da su razumijeli ljudske riječi.

Ja sam meko milovao duge konjske njuške sa bolnim sjećanjem na Inej...