„Alalia, slobodno izađi. Vidim te."-obratio sam se paru očiju u grmlju.

Grm se zatresao čim su moje riječi doprle do njega, a blijeda ručica je izvirila kroz njega u visinu. Kažiprst je dva puta pokazao lijevo pa desno i ruka se začas vratila nazad u grm.

Zabavljeno sam se osmijehnuo sam sebi. Odgurnuvši se od zid staja, ustao sam sa trave i potrčao ka grmu.

Zbunjeno sam se zaustavio kada u njemu nisam ugledao svoju vilu.

Ali, kada me kamenčić pogodio u glavu, sve mi je bilo jasno.

Pogledao sam u krošnju drveta i ugledao je kako sjedi na grani.

„Ja se tamo neću penjati."-rekao sam joj i okrenuo se da pođem. Naravno da ne bih otišao, ali ona to nije znala.

Nisam ni zakoračio kako treba, a već sam osjetio dodir njene ruke na svom ramenu. Vrativši pogled na nju, njena krila su privukla svu moju pažnju. Udarala su jedno od drugo takvom brzinom da bi i fijuk strijele bio spor, ali opet nisu proizvodila ni najmanji šum.

„Goražd."-njeno sramežljivo izgovaranje moga imena, uz neizostavni prst na mome nosu, mi je vratio pažnju na nju.

„Nemoj ti meni "Goražd". Vidio sam te i sinoć."-prekorio sam je odgurnuvši njenu ruku. Polako, naravno, da je ne bih uplašio-„Zašto si me pratila?"

Prekrižio sam ruke na prsima očekujući odgovor, ali ona je samo zvjerlala očima okolo mene i milovala pramen kose.

„Zar ne znaš da je to opasno? Mogao sam te pojesti."

I tada me je pogledala, a izraz lica joj je govorio: „Znaš da ne bi mogao."

Izdahnuo sam s osmijehom i pustio ruke da mi padnu, približivši joj se za korak: „Doobroo, ne bih. Ali opet me ne bi trebala pratiti. Ionako sam išao posjetiti prijatelje, a i znam paziti na sebe."-pričavši, prošao sam pored nje i sjeo na zemlju, naslonivši se na drvo na kojem je ona maloprije sjedila.

Doletjevši do mene, spustila je stopala na tlo pa sjela s moje lijeve strane i dalje se igravši sa istim pramenom kose.

Stidljiva vila nije voljela pričati. Ali je voljela slušati. A meni je to i trebalo. Barem dok se Istan ne vrati.

„Još ne znam kad' ću i sam otići na Kalininu udaju. Nisam joj ni muža vidio. Mislim, još je budući muž. Zapravo i ne mislim toliko o tome. Nemam vremena, znaš."-pogledala me je pa nakrivila glavu u znaku pitanja.

„Zašto nemam vremena?"-klimnula je, pa sam nastavio promatrajući Sunce kroz krošnju drveta. Izgledalo je tako živo i čarobno dok su se malene svjetlosne niti igrale s drhtavim lišćem-„Otac mi je bolestan."-pustila je pramen kose i uhvatila me za ruke čije sam isprepletao na stomaku-„Ne, ne, nije ništa ozbiljno."-brzo sam rekao da umirim njene zabrinute oči-„Barem Vi tako kaže..."-ali nisam mogao da sakrijem da se i sam brinem.

Iznenada mi je pustila ruke i spustila pogled sa smrknutim obrvama.

„Šta je sad?"-okrenuo sam tijelo prema njoj, a ona se odmaknula od mene zalepetavši krilima, ali ne pomijerajući se iz sjedećeg položaja.

„Lahko je tebi kad' to možeš."-pokušao sam je odljutiti šaljivim tonom, ali ona se i dalje durila sada još i prekriživši ruke.

Baš kada sam htio ustati da joj priđem i odljutim je, veselo njištanje ju je natjeralo da kratko vrisne i vine se u nebo i nestane u krošnjama. Tada mi se malena njuška unijela u lice. Bilo je to ždrijebe od Blatnjave, kobile koju je Alalia spasila.

„Za ime Svaroga, Alalia. Ti pratiš mene – čudovište – a vrištiš zbog bebe."-viknuo sam joj, ustavši da uhvatim ždrijebe prije nego što zaluta dublje u šumu.

Gledao sam u krošnje. Zagledao i tražio pogledom. Ali, moje vile nije bio na vidiku.

Izvadio sam pola jabuke iz džepa i pružio ždrijebetu uz, dovoljno glasne, riječi da i ona čuje ako je još tu: „Idemo, bebo. Ovoj više nismo zabavni."

I, uz sami kraj ionako rijetke šume, povukla me je nazad. Gurnuo sam ždrijebe ka ostalim konjima na livadi pa sam se okrenuo prema njoj koja je već imala veseliji izraz lica.

„Ko je Vi?"-upitala me je svojim umilnim, ali tihim glasom sumnjičavo me promatrajući s glavom nakrivljenom na stranu.

„VI?"-skoro sam viknuo od iznenađenja. Njoj je smetalo što sam nju spomenuo? Pa, što da ne, pomislio sam i odgovorio: „Ma niikoo... samo moja stara prijateljica."

Smrknuvši obrve, istog trenutka me je udarila u desno rame.

„Hej!! To boli!"-glasno sam se požalio uhvativši se za bolno mjesto-„Dobro! Lažem! Priznajem! To je naša činjarica. Ona mi je i spremila ovo."-mrzovoljno sam rekao izvadivši svoju, cvjetovima prošaranu, amajliju.

Alalila se na to osmijehnula i, sastavivši dlanove, zapljeskala vrhovima prstiju.

„Da, da, nek' si ti sretna. Ja odo' dok me još više nisi počela udarati."-prevrnuo sam očima i, kratko joj mahnuvši, okrenuo se da idem.

Ali, prije nego što sam izašao na livadu, osjetio sam njene usne na svome obrazu. Naravno, kada sam je potražio pogledom, nje više nije bilo.

To me nije spriječilo da joj, izašavši na livadu, uzviknem: „Vidimo se sutra!"

S osmijehom na usnama sam se vratio nazad na svoje mjesto kod staja gdje sam mogao pogledom obuhvatiti sve zavezane konje, a i razigranu puštenu ždrijebad. Raspoloženje mi nisu mogle pokvariti ni Alenkine riječi njenoj prijateljici:
„Ovaj je izgleda totalno poblesavio. Sada i priča sam sa sobom."-koje su tada prolazile livadom.
„Bolje nemoj gledati u njega. Mogao bi nas pojesti."-na te riječi Alenkine prijateljice mogao sam se samo luđački nasmijati zbog čega su one samo još i više ubrzale svoj korak.

Ionako, nije mi stalo do toga šta pričaju. Da je Kalina tu, već bi im davno isprašila tur.

·

Miris hljeba je probudio moje usnule nosnice. U opuštenosti između jave i sna, zamahnula sam nogom da maknem deku sa sebe, ne želeći još otvarati oči. Postelja, topla od moga tijela, i perjani jastuk nježno su me grlili i vraćali u udobnost spavanja.

Drhtanje trepavica koje su moje oči, više zatvorene nego otvorene, dozvoljavale da vidim nagovorilo me je da ipak zatvorim oči i prepustim se nastavku odmora.

Baš kada mi se glava počela opuštati i kada sam osjetila blagi dodir jastuka na desnom obrazu, nos mi je dojavio neželjeni svrab. Naglo sam nadlanicom protrljala njegov vrh, usput otvorivši oči i potpuno odbacivši misao da povratim želju za snom.

Nervozno sam izdahnula kroz nos, sa kojeg sam maknula pramenčić kose koji me razbuđivao, osmotrivši drveni prostor oko sebe.

Čitav ugođaj opuštenog raspoloženja me je napustio kada je jutro dovelo, ruku pod ruku, sve brige koje je san sa sobom odnio.

Nova kuća.

I novi život.

Okrenula sam se ka Nani koja je čvrsto spavala uz pokoje „Uh..." i „Uff..." čim bi je stara kost i trošni mišići posjetili koliko su proživjeli.

Uspravivši se, umiljata svjetlost jutarnjeg sunca je pomilovala moj obraz. Niko nije zatvorio prozor koji sam sinoć otvorila i zbog toga sam se osjetila sretno. Sada sam mogla da vidim svoju šumu sa druge strane. Nije bila gusta. Istureno drveće je mahalo svojim lišćem, poput ispruženih dlanova, obećavajući mi jutro koje će donijeti i lijep dan.

Kako li bih mogla doći do hrasta odavdje?

Da li oni imaju svoj hrast oko kojeg se skupljaju?

S odmorenim tijelom, povraćenom snagom i nadom da sve neće proći toliko loše koliko strahujem oprezno sam se dignula sa kreveta i, veselo istegnuvši ruke, zategnula sve nabore na postelji koje je moj nemiran san stvorio.

Tražeći plavu haljinu u putničkom zamotuljku, znatiželju mi je probudilo rumorenje glasova iza zavjese sobe. Odmah sam počela odmotavati uljudne pozdrave kako bi mogla zaželjeti dobro jutro ukućanima koji su ustali prije mene, uz to proklinjući baš tu činjenicu što su ustali prije mene tako mi ne ostavljajući vremena da se pripremim.

„...Kalina – kakvo je to ime?..."-dolepršalo je do mene kada sam raspetljavala pletenice i istog trenutka prekinulo moje razmišljanje o uljudnosti. Ni sunce se nije razbudilo, a oni nam već pričaju iza leđa?

Smrknuto, raspuštene kose, na prstima sam došla do zavjese samo se jednom naglo zaustavivši kada se Nana počela okretati na drugu stranu, ali uvidjevši da se nema namjeru probuditi i uhvatiti me, uspješno sam nastavila.

Naćuljivši uši, prepoznala sam Milikin glas koji je nekome, iako šapčući, žustro pričao o meni: „Jesi vidio ono sinoć? Izašla je bez da mi se barem ponudi da opere jedan sudić! I onda se vratila, ko zna kad', i samo otišla da spava. A vid' je...ni sad' ne ustaje..."

Umjesto povrijeđenosti i bijesa, njene riječi izvadile su iz mene nelagodu i stid koje nisam mogla otjerati ni najvećom željom. Nisam htjela doći ovdje. Šta sam mogla? Pomaganje njoj mi nije bilo ni na kraj pameti...

„Ne znam čemu je je ona naučila. Pravično je odgojila sigurno nije..."

Navalu bijesa, koji nije imao namjeru da pusti da se tlačenje moje jedine prave porodice nastavi, nisam mogla spriječiti. Nije da sam pokušavala.

Neočekivano brzo sam se povukla bijelu zavjesu ulazeći u sobu. Iznenađeni pogled Milike i Milića popratio je moje, čak i za mene nenadano, ljubazno obraćanje:
„Želim vam dobro jutro. Nadam se da ste imali čvrst san."-govorila sam dok sam se približavala stolu za kojim su sjedili-„Moram vam zahvaliti na udobnom krevetu. Spavala sam kao klada."-završila sam spustivši se na praznu stolicu za okruglim stolom.

„Ovaj...uh..."-Milić, naspram mene, je zamucao pred mojim širokim osmijehom očigledno ne primjećujući moje ljutito grčenje šaka na stolu.

„Sve najbolje za našu mladu."-samozadovoljno se smješkajući, Milika, sa moje lijeve strane, me je sumnjičavo mjerkala svojim zemljanim očima.

„Daj, ja ću to."-pružila sam ruke prema njenima koje su na stolu mijesile tijesto.

Krajičkom oka sam uhvatila Milićeve raširene oči, a Milikin sumnjičavi pogled se još više suzio:
„Ne treba, ne treba."-brzo je prozborila mašući bijelim rukama-„Bolje ti je idi probudi ženu, da stigne na doručak."

„Naravno!"-veselo sam prihvatila naredbu, na što se ova samozadovoljno osmijehnula-„Poslije jela ću da pometem kuću."-nadodala sam ustajući i odmah odšetala do sobe, da izbjegnem daljna slaganja, neslaganja.

Nisam željela baš tog trenutka probuditi nanu, pa sam se poput lisice, opet približila zavjesi.

„I stid i sram da te bude, nepravedna ženo! Vidiš kakva je cura..."-dok je hrapavi Milićev glas kudio ženu, moja duša je likovala i nisam mogla skriti zlobni osmijeh zbog uspjeha.

„Šta kakva je? Ovo ti se ona samo pravi..."-Milika je počela otezati, ali rečenicu joj je odsjekao Milić glasnije nego što je bilo poželjno: „Pazi šta pričaš! Sinoć sam prič'o sa malim i on je pravo zadovoljan njom! Ne d'o ti dragi Svarog da mu šta upropastiš tim kleve...kleve..."-zamucao je od ljutnje-„...klevetarijama! Inače ću te pustit' psoglavima da te ražderu sad' kad' su tudek!"

Ružan osjećaj mi je ogrebao stomak zbog njegovih riječi o Milijasu. Sve mi je govorilo da bih trebala biti sretna što sam mu se svidjela, ali unutarnji glasić mi je pištao da je naše vjenčanje pogreška.

„Šta ti to radiš?"-zateturala sam pri okretanju ka Naninoj postelji, iznenađena njenim obraćanjem.

Žena je ispružila glavu ka meni, gledajući me ljutitim očima ispod naboranog čela.

Samo sam spustila glavu i otišla do kraja sobe da ispod jastuka izvadim svoj totem.

„Prisluškuješ, ha? Možda bih te trebala bacit' psoglavima zbog takvog bezobraznog ponašanja."-mirno je rekla, a sve što bi ona mirno rekla bilo bi najgore po mene, ali ja sam sam frknula nosem na veoma sličnu prijetnju koju sam čula i od Milića.

Okrenuvši se prema njoj, već je stojala na nogama i neodređeno me promatrala.
Odjednom mi se nasmiješila i upitala me: „A šta su pričali?"

Jutro i doručak su prošli mirno, jer smo samo nas tri žene bile zajedno. Milić je otišao da u selu provjeri pripreme ponuda za psoglave koji su izašli iz mračne zemlje i sada lutaju gladni mesa. Ispunila sam obećano i pomela čitavu kuću usput upoznavši svaki kutak i predmet. Htjela sam ponuditi Miliki da joj pomognem sa pranjem suđa, ali me je Nana spriječila uvjerivši me da bi moglo biti previše prozirno. Složila sam se jer me ne bi začudilo da bi prepredena Milika time shvatila da sam sve čula. Ipak, ta njena zajedljivost mi je bilo ono najzabavnije od svega u Milom. Povratilo mi je želju da upravim ožalošćene misli ka nečemu veselijem i nekoj svrsi – koja je za sada bila samo dokazivanje Miliki da nisam hrđava mlada.

Dok sam preslagala svoju ponešenu odjeću na stolić pored moje postelje, čula sam Milnu kako me doziva.

„Tu sam."-doviknula sam ne ostavljajući svoj zadatak i djevojka se trenutak kasnije našla sa mnom u sobi.

„Milijas te zove."-rekla je, približivši mi se da me pomiluje po kosi. Bila je mrvicu niža od mene što mi je bilo simpatično i podsjećalo me na to da ja nisam zapravo toliko niska koliko me Istanova visina čini.

To me je podsjetilo: „Gdje je Istan?"

Milna je brzo spustila ruku sa moje kose i stisnula usne u ravnu liniju.

„Ne znam."-promumlala je, ali vidjevši da nisam zadovoljna odgovorom, dodala je: „Otišao je ujutro. Nije htio ni jelo. Pomislila sam da će doći ovdje."

Vratila sam pozornost na motanje haljina, mirno odgovorivši: „Vjerovatno je otišao prošetati."
Htjela sam dodati da on voli šetati, ali sam prešutjela shvativši da bi to ispalo neumjesno.

„Kad' spomenu šetanje, Milijas hoće prošetati s tobom. Zato te je i zvao."-rekla je nakrivivši glavu, poput djeteta, ka mome licu.

„Šetnja? Gdje?"-nepovjerljivo sam je pogledala, ne skrivajući svoje neodobravanje.

„Do rijeke. Da se pomolite za sreću."-vrativši veseli prizvuk svome glasu, vratila je ruku i na moju puštenu kosu.

„Doći ću kada ovo završim."

„Ne, ne. Ja ću to završiti. Hajde da te ne čeka. Eno ga ispred."-pokazala je rukom ka zavjesi, želeći mi dokazati da je ispred kuće, a ja sam osjetila kako mi se lice grči u nezadovoljnu grimasu.

„Ja..."-nije mi dala završiti nego me je povukla za ruku i još radosnije izgovorila: „Hajde, hajde. Bit' će ti lijepo."-znala sam da je htjela dodati "s njim" po bezvučnom pokretu njenih usana, ali se na vrijeme zaustavila.
Još više sam zgrčila lice i neudobno istegnula vrat, ali sam preko volje pristala.

„Samo, prije nego što odeš..."-odmjerila me je očima, a kada sam i ja pogledala niz sebe bilo mi je jasno da sam i haljinu zaprašila.

Malo kasnije sam se našla na krivudavoj stazi u društvu momka koji me je veoma podsjećao na gromadu obasjanu suncem.
Milijas nije bio pričljiva osoba kako sam mogla da primjetim, a ni ja nisam imala želje da pokrenem ikakav razgovor. Umjesto toga, malo sam gledala u lepršavu bijelu suknju svoje lagane haljine pa u čisto nebo i kuće oko nas. Povremeno bih osjetila Milijasov pogled na sebi koji bi se vratio na put čim bih željela da mu uzvratim.
Ljudi su nam mahali, a mahala sam i ja njima. Na udaljenim livadama, koje su se pružale do planina koje su izgledale poput malo krupnijeg kamenja na ovoj velikoj daljini, vidjela sam stada ovaca i koza i djecu koja su trčkrala oko njih.

Zadivila sam se kada sam ugledala da je Medvjeđa rijeka ovdje samo potočić. Vijugavi dio njenog moćnog toga ovdje se ispupčio u tanku riječicu koja je dolazila iz guste šume, skretala u Milo istanjujući se i proširujući se sve više i više kako je ponovno zalazila u sigurnost šume.

Pogledala su Milijasa s nevjericom na taj prizor.

„Šta?"-momak je odsječeno odgovorio s izrazom lica koji nisam mogla pročitati.

„Ti znaš da je ova rijeka dio i Šumskog?"-upitala sam ga s namjerom da mu objasnim moju reakciju.

„Da, pa?"-natmureno je rekao, ispruživši dlan lijeve ruke prema gore.

„Ovo ovdje"-mahnula sam ka "Medjveđoj barici" pred nama-„nije ništa naspram našeg dijela."

Iako sam se trudila biti što pristojnija, njegovo lice je poprimilo izraz stida, baš kao i sinoć zbog uništene postelje, nakon mojih riječi. Spustio je pogled i stisnuo šake pored sebe.

Ne znavši šta drugo, pošla sam da mu priđem i prije nego što sam uspjela da išta kažem, okrenuo se i otišao da čučne pored rijeke.

Potiskujući želju da se izderem na njega ili otrčim nazad, slijedila sam ga. Ako smo već došli da obavimo nešto zajedno, bolje da to sada uradimo nego da isto moram trpiti dva puta.

Pogledao me je iskosa, ne dižući glavu, samo je lagano okrenuvši ka meni i onda je počeo da pere ruke.

Ponovila sam za njim.

Kada se on umio – umila sam se i ja.

Kada je on pokvasio vrat – pokvasila sam ga i ja.

Ponovivši svaku njegovu radnju, nakon pranja stopala i molitve Svarogu za sreću i blagodat, napeti obred je bio završen.

On je ustao da krenemo, ali ja sam nastavila sjediti na obali vrativši noge u osvježavajuću vodu.

„Volim ovo."-rekla sam da mu objasnim da još ne želim da idem.

Začudilo me je kada je i on sjeo do mene. Nije ponovio moje brćkanje nogu, ali mi je nijemo pravio društvo – u kojem sam se ja osjećala nelagodno.

Sklopivši oči i usmjerivši lice ka milovanju sunčevih zraka i proljetnog povjetarca, uživala sam u slobodi koju mi je taj položaj pružao. Nije mi smetao ni gromadin pogled koji se, čvrsto vjerujem, izčuđavao mome ponašanju.

„I mislio sam da ću te ovdje naći."-poznati duboki glas mi je prekinuo idilu, ali nisam se žalila.

„A ja sam znala da ćeš me ti pratiti."-rekla sam Istanu bez okretanja i pomjeranja položaja u kojem sam bila, ali kada sam osjetila naglo trzanje s strane na kojoj je sjedio Milijas otvorila sam oči. Ustao je i mogla sam pretpostaviti da je gledao u Istana. A, nije mi promaknulo ni da mu je smetao jer je čvrsto stezao pesnice.

Ali, isto me tako nije iznenadilo kada je Istan, unatoč tome, sjeo s moje druge strane odmah počevši da se izuva i zavrće nogavice.

„Vidim da si odmah našla skrovište."-pogledavši u njega vidjela sam kako sve to govori i radi uz osmijeh.

Kada je spustio noge u vodu do mojih, odgovorila sam: „Nije to to bez kojeg drekavca."

„Ili rusalke."-dodao je i naši pogledi su se sreli, nasmijani kao i naše usne-„Ništa nije ljepše od okruženja našeg hrasta."-podignula sam obrvu pa se odmah ispravio-„Tvojeg hrasta."-naglašavajući "tvojeg" uz podignuti kažiprst.

„Naravno."-potvrdila sam njegovu izjavu, a on je u nevjerici raširio oči:

„Da li si se ti to upravo sada..."-glasno je progutao naprežući vrat-„...složila sa mnom?"

„E, da barem to mogu povu..."-mahala sam rukama dok sam govorila, namrštivši se, zatvorivši oči i skupivši nos u izrazu gadnog kajanja.

„Nema!"-brzo me je prekinuo, veselo povisivši glas-„Rekla si to!"-poraženo sam ga pogledala, tužno spustivši usne-„Nema povlačenja nazad sad'!"-rekao je tiše s osmijehom zbog kojeg su mu se obrazi ispod očiju napuhali.

„Idemo."-iako sam čula Milijasov zapovjednički ton i naredbu, nisam željela da se obazirem. Žalila sam što sam se našla u situaciji da se posvađam s Istanom zbog nečega na što nisam imala pravo da utičem tako da nikako nisam htjela propustiti ovu priliku za neizgovoreno pomirenje.

„Složila bih se ja s tobom, ali onda bismo oboje bili u krivu."-nastavila sam razgovor s Istanom, napućivši samozadovoljno usne.

Baš kada je Istan zaustio da mi odgovori na to, osjetila sam grupu šaku na svome ramenu: „Kalina. Idemo!"

Opet me je presjekao ružan osjećaj u stomaku, ali skupila sam snage da blago pogledam Istana koji je rasrđeno podigao pogled ka Milijasu. Smanjio je svoje pokazivanje mržnje kada je vidio moj pogled.

Brzo sam noge obrisala suknjom haljine i obukla cipele da krenemo nazad. Atmosfera je bila napeta, ali meni je bilo lakše s Istanom koji je išao iza mene.

Milijas je ubrzao, vjerovatno želeći da što prije pobjegne od Istana, pa smo puno brže vratili do Milić-kuće nego što smo otišli. Ispred kuće, Milijas me povukao za nadlakticu i veoma me podsjetio na Milnu koja je isto učinila da me nagovori da odem s njim, i nadvio se nad mene.

Ta njegova odlučnost oko mene je bila sasvim nešto novo za mene.

Ispočetka mi je samo promatrao lice, a kada se zaustavio na mojim očima najtoplije od ikoga je izgovorio, kratko, ali iskreno:
„Hvala ti."

·

„Pripazite na njega, molim vas."

U mraku, ispred Rusimirove kuće, Goražd je, kao i svake noći, podsjećao Zorana i njegovu ženu da pripaze na čovjeka koji mu je pružio dom.

„Ne brini se ti ništa."-odgovorio mu je istom rečenicom s istim osmijehom, kao i prethodnih noći.

Momak je klimnuo svojom kuštravom glavom i zaputio se pravac Kalinine kuće. Iako je Lovca povjerio Budislavi na brigu, nije ga bilo ni najmanje strah da spava tako izolovan od ostalih. Mogao se on odbraniti od bilo koga i od bilo čega.

Nije mario da troši svijeću. Po sjećanju je došao do svoje postelje i, skinuvši se, bacio se u nju. Iscrpljujuće obaveze dana i sve toplije sunce koje mu je isisalo snagu, pomogli su snu da ga brzo prizove. Uz domovojevo mljackanje i pucketanje trošne kućice, njegova prava priroda je našla svoju slobodu.

Ona nije imala vremena da se nosi s psoglavima koji su se šunjali u sjenama, tiho i tiše, tražeći koji zalutali zalogaj. Polako su izlazili iz dubine zemlje i stapali se sa sjenama mjeseca. Disali nisu.
Njihov ljudski oblik bio je izmjenjen donjim svijetom u kojem su živjeli u kojem nikada Sunce nije sijalo. Zubi su im izrasli i postali gvozdeni, ukrašavajući njihovu pseću glavu. Kozija kopita njihovih kozji nogu nisu proizvodila ni šuma koji bi mogao naglasiti da su tu, a njihovi repovi mahali su u harmoniji. Toliko izopačeni. Toliko pokvareni. Ali ipak složni da bi lovili u čoporima.

Poznati miris, a psoglavi nikada ne zaboravljaju miris, ih je doveo do kuće koja je mirisala na opojna pića. Ne, zaputili su se, uprkos tome, malo lijevlje jer je tu bio taj poznati miris. Nedovršena gozba.

Rusimira je iz sna prenula bol u njegovom batrljku. Starac je naglo iskočio iz postelje, zanemarivši vrtoglavicu. Hladan znoj mu je prekrio naslagu toplog od vrućice. Srce mu je kucalo u ušima samo još više povećavajući zvuk režanja.

Nije mogao vrisnuti. Više se nije mogao pomjeriti sa poda na koji je pao četveronoške jer oni su došli da završe gozbu.