"Odlaziš?" - hrapavi glas, još neoporavljen od nedavne upale grla, je prostrujao zamračenom sobom. Starica je se još uvijek oporavljala. Ali to je nije spriječilo da se naljuti na momka s kojim je dobrovoljno odlučila podijeliti svoj dom, svoje vrijeme i svoje gostoprimstvo, a koji nije smogao ni grudvicu dostojanstva da se oprosti s njom:

"Mali mi je rekao da si odlučio otići." - "mali" je bio niko drugi do bukvalno malog konjušara i dio njihove još manje zajednice - "Ha, zaboljelo me je što mi nisi ni zucnuo o tome i samo se pokupio. Nečasno. I nezahvalno."

"Nano, vratio sam se." - Istanov glas je bio sitan i nizak. Osjetio je se zaista posramljen nakon Naninih riječi. Njegov um nije naviknuo tako razmišljati. Razmišljati o posljedicama koje njegova djela izazivaju kod drugih ljudi. Njemu dragih ljudi. Nit je shvatao da je - sada - i on nekome drag.

"Vratio? Otkud' to?" - koliko god bila iznenađena, staričino lice je se ozarilo. Taj putnik namjernik je za nju, priznala ona to sebi ili ne, davno prestao biti samo to. Bio je dio porodice, koju je vrlo rano izgubila i koja joj je nemjerljivo falila. Zato nije krivila Kalinu. Znala je kako je teško žalovati. Stoga ju je pustila na miru, da odrasta sa svojim osjećajima. Nije joj znala pomoći, ni kada je htjela. Ali ovi momci jesu. Svjedočila je tome.

"Ne..." - zamucao je, prisjetivši se onoga što je doživio u šumi - "Nešto me je vratilo. Upozorilo." - pomno je birao riječi - "Morao sam pomoći Kalini."

"Istane, o čemu ti pričaš?" - Nana se ispravi u postelji, očiju fiksiranih na Istanove. Ni najmanje nije očekivala te riječi.

"Milijas. Radi se o Milijasu. On nije čovjek." - zastajkivao je, ali u toj želji da joj sve što prije objasni nije znao kako izabrati blaže riječi - "Milijas je vukodlak."

Nana je suspregnula vrisak. Slika Kaline u kandžama krvoločnog, opakog čudovišta iz njenih vjerovanja joj je bjesnula pred očima.

Ali, njen oštri um joj je brzo istaknuo neku drugu misteriju. Novu moguću opasnost.

"Istane, kako si..." - sada je ona pokušavala pomno i oprezno izabrati riječi - "...kako si ti uspio saznati to? Kako si uspio to?"

A najvažnije, zbog straha neizgovoreno, pitanje je bilo: "Istane, ko si zapravo ti? Šta si ti?"