Hladan vazduh visine Vjenačne planine grijao je dah usnule ale. Nakon što je shvatila šta se dogodilo, da je napustila svoje ljudsko tijelo, ipak osjećajući sav njegov umor, odlučila je smjestiti se na najbližem sigurnom mjestu i zaspati. Međutim, njen miran i sladak san je veoma brzo ometen.

Usnica joj je se nagonski trznula, samo na kratko oslobodivši smrtonosne zube, kada je osjetila lagani ubod na koži. Isto je se ponovilo još nekoliko puta dok ala, već prekinutog sna, nije pomjerila glavu bliže svom krilu, sakrivši njušku ispod njega. Ali to nije spriječilo ubode, koji su se nastavili na samom tjemenu. Ubrzo su i najmanje mrvice njenog sna pobrane tim upornim i dosadnim ubodima.

Još jedan ubod je bio dovoljan da ala silovito raširi krila i ispravi se na zadnje noge, otvorivši širom čeljust, ali još uvijek odbijajući da otvori oči u želji da se što duže zadrži u stanju odmora. Njena raširena krila i otkriven stomak su dočekani hladnim planinskim vazduhom, koji je raspršio svu alinu nakupljenu tjelesnu toplinu. To ju je i nagnalo da otvori oči.

"Alalia?!" - odjeknule su njene misli kada su ugledale malenu vilu pred sobom. Letjela je ispred alinog lica, sićušna i sjajna.

"Šta ti radiš ovdje?" - s tim pitanjem u glavi, ispuhnula je kroz nosnice prema vili, učinivši tako da joj i kosa prekrije lice, a haljina poleti s naletom vjetra. Čak ju je i odmaknula od sebe.

Popravivši svoju kosu i izravnavši haljinu, vila je, ignorišući alin ljutiti pogled, samo preletjela udaljenost između njih i dotaknula alin nos, široko joj se osmijehnuvši:
"Goražd."

Ala je opet ispuhnula vazduh kroz nos, malo manje iznervirana nakon tog njenog gesta. Kada je se ispravila na sve četiri, spremna da se protegne, vila joj je sjela na vrat, iza glave. Malo je reći da je ala bila iznenađena i zbunjena tim vilinim potezom. Kako ima hrabrosti...?, pitala je se, ali vila nije imala vremena za gubljenje. Odmah zatim je prstom pokazala ka Šumi jagoda. Ala isprva nije shvatala šta vila želi od nje, ali kada je ova poskočila i još jače uperila prstom, ali nije preostalo ništa drugo do li da je posluša.

Za trenutak, letjeli su zajedno preko usnulog naselja, skriveni mrakom noći - a bio je to magičan prizor. Ala slijedi malenu vilu, ali ne lukavo s željom da je nasamari ili prestraši i ne strašno u cilju da joj naudi. Ala slijedi malenu vilu, zbog prijateljstva i povjerenja. Zbog znatiželje - gdje je to vila tako žurno i tako iznenada želi odvesti?

Njihov let je bio izuzetno kratak. Vila je naglo zaronila u drveće, a ala je brzo morala pronaći tanje krošnje za lakši ulaz u šumu, za svojom prijateljicom. Nakon što je se, uz najmanju pometnju šumskog noćnog mira što je mogla, našla na šumskom tlu i tami Šume jagoda odmah ju je udario opojni miris. Usnice su joj se navlažile. Sada su joj se jele jagode.

Prenula je se iz tog stanja, kada je osjetila i obrisom oka ugledala vilu kako joj iznova sjeda na vrat. Tiho joj na uho šapnuvši "Šššš...", opet je uperila prstom ispred njih. Slijedivši njegov pravac, ala nije mogla da vjeruje prizoru ispred svojih očiju.

Istan i Kalina... , ala je imala potrebu protrljati svoje oči, kao što bi uradila u svom ljudskom obliku, ugledavši dvoje svojih prijatelja, obasjanih malenim krugom svjetlosti od baklje, u poljupcu, iz kojeg se nisu micali.

Eh, njima sigurno nije trebala moja pomoć... , morao je zadržati tu misao jer je osjetio lagani pritisak na glavi. Alalia je rukama usmjeravala njegovu glavu ljevlje od prizora njegovih prijatelja. Prepustivši se tome, dočekao ga je još nevjerovatniji prizor. Samo nekoliko dužih koraka od njih dvoje, malena figura, pod plaštom i kapuljačom, gledala je u njihovom pravcu. Ala je osjetila njenu magiju, ali ta magija, nedovoljno jaka, nije imala uticaja na čarobna bića poput ale i Alalie. Uz to, taj magični uhoditelj je bio toliko ponosan na sebe, zbog uspjeha svoje čarolije, da nije pazio na svoj štit, svoje skrivanje, a ni svoje okruženje - jer je se ala, zajedno s vilom za vratom, veoma lahko prišuljala iza njega.

Jedini znak o otkrivanju njegovog zaklona, uhoditelju bijaše nagli nalet vazduha iza leđa. To je samo ljutita ala ispuhivala nosem.

Znao je da je u nezaivdnom položaju, kada je, ne želeći se okrenuti, pokušao da odšeta dalje, pa potom osjetio zatezanje čvora na vratu. Ala je stala na kraj njegovog plašta.

Na vlastitu sreću, uhoditelj je bio dosjetljiv. Odmah je odvezao svoj plašt, oslobađajući se i otkrivajući svoj izgled neobičnom tandemu prijatelja, koji su ostali u šoku vidjevši osobu pred sobom, čak i u mraku.

Na Istanovu i Kalininu sreću, u tom kratkom dešavanju, uhoditeljeva čarolija je oslabila....

Opijeni činima, trebalo im je malo vremena da shvate u kakvom položaju se nalaze – Kalina je prva otvorila oči i osjetila dodir usana na usnama. Istog trenutka, rukama se odgurnuvši od Istanova prsa, je se odmaknula, nadlanicom prešavši preko usana.

Istanu je trebao koji dodatni trenutak da dođe sebi, zamrznut u istom položaju, s željom da se njihov poljubac ne prekine.

„Šta je tebi?" – odmrzle su ga Kalinine riječi. Brzo otvorivši oči, spustivši ruke i ispravivši se, susreo se s njenim zaprepaštenim pogledom.

„Ja...ja..." – zamucao je, pokušavši neuspješno pronaći objašnjenje, pa ipak priznavši – „Ne znam ni ja. Nisam htio." Jesam., ali tu misao je odlučio zadržati za sebe, uvidjevši njen stav prema svemu što se odigralo. „Ne znam šta se desilo."

Da nije i sam bio toliko zatečen – i s grudom povrijeđenosti koja je sve više i više rasla u njemu, zbog Kalinine reakcije – vjerovatno bi brzo razriješio ovu zavrzlamu.

Na njegovu sreću, nije morao.

„Spusti me!" – nedaleko od njih je odjeknulo – „Pusti me! Naređujem ti da me pustiš! Ako me ne pustiš, pretvorit ću te u čudovište!"

Ženski glas je postajao sve glasniji i jasniji, dok se pred mladim, unervoženim parom nije pojavio njihov treći aloviti prijatelj i njegova vilinska prijateljica.

Goražd je u svojoj kandži, držao malenu djevojku. Djevojčicu, koja je ugledavši svoje maloprijašnje žrtve još jače viknula:
„Tako mi bogova, pusti me!"

I, Goražd je udovoljio njenoj želji.

Pala je na sve četiri, sada zarobljena u krugu njih četvero, međutim, Goražd joj je – za svaki slučaj – spustio kandžu na leđa.

„Šta si ti?" – postavivši to pitanje, Istan je dao do znanja da joj je bolje da ne laže.

„Vaša provodadžija." – odgovorila je tiho, ali smjelo s malenim osmijehom.

Goraždu je pritisak šape oslabio i ispuhnuo je nosem, što bi se da je u svom ljudskom tijelu izrazilo kao smijeh u znaku podrške na djevojčin odgovor.

Kalinu je taj odgovor pecnuo, pa se odmaknula malo dalje od neugodne situacije.

Istan ju je ignorisao: „Ponovit ću: ŠTA si ti?"

„Pa rekla sam ti!" – odgovorila je ponovno, sada još smjelije i potom je uslijedio tajac.

Istan je shvatio da ga daljnje ispitivanje neće dovesti nikuda, ala nije mogla progovoriti, a Kalina se nije željela i nije mogla miješati. Trebala joj je pauza da smiri svoje emocije i misli, da se oporavi od izuzetno bliskim, ali neželjenim susretom s Istanom.