„Hvala ti što si sa mnom ovdje."

Kalina se okrenula ka Milijasu koji je, prekriženih nogu, sjedio pored nje na obali Medvjeđe. Promatrao ju je onaj njegov široki osmijeh.

Samo mu je klimnula, dugo spuštajući bradu ka prsima. Nije znala šta drugo da odgovori na njegove zahvale. To su bile jedine emocije koje je osjećala od njega. Sve ostalo – riječi, pokreti, ponašanje – bilo je njoj strano i odbojno.

Ali, pošto ju je još uvijek željno i, po njenim nagađanjima zbog osmijeha, veselo uspjela je pronaći dovoljno prijateljski nastrojen odgovor koji bi mu mogla ponuditi:
„Hvala tebi što me vodiš sa sobom."

Svaki dan, pet puta dnevno, Milijas ju je vodio sa sobom do te malene obalice gdje bi se molili za sreću i blagostanje. Inače se toliko često idu moliti samo oni koji nemaju tolikih obaveza ili koje osjete božiji zov, objašnjavala bi Kalina Istanu, a Milijas je htio da njihov brak bude podržan od svih bogova tako da je sve do vjenčanja htio da se mole zajedno.

„Moram. Takav je način."-i te riječi su u Kalini ubile svaku želju da se trudi biti fina prema njemu. Pogotovo kada je odmah ustao da se vrate kući. Nikada nije htio razgovarati. Nikada je nije ništa pitao. Jednostavno se nije zanimao. U Kalininim očima on bi samo obavio ono što mu se nalaže, a ona neka se za ostalo snalazi sama. Svakim danom je sve manje željela postati njegova žena. S njim dobar život po sebe nije vidjela.

Dok su odlazili od rijeke, Kalina je zailazila sve dublje u svoje misli i strahove.
Već su deset dana u Milom. Za manje od dana je dogovoreno njihovo vjenčanje koje će trajati barem četiri dana. Iako za trajanje slavlja nije bila sigurna, bila je sigurna kada je njihova prva bračna noć i početak njenog novog života sa njim.

Jako je udarila kamen na putu, zbog čega ju je Milijas začuđeno pogledao, shvativši da će joj taj brak biti samo konopac koji će je vezati.

Prije su je vezale uspomene. Odrastanje bez roditelja kao jedini životni put. Unutarnja bol prouzrokovana usamljenošću i napuštenošću. Međutim, baš kada je shvatila da u životu još ima ljudi zbog kojih bi se dalo živjeti i koji su joj, svojom sudbinom, dali smisao u životu – novo zatočeništvo ju je trebalo sputati od pronalaska bolje budućnosti.

Naravno, nije mogla iznevjeriti jednu jedinu osobu koja je uvijek, bez obzira na sve, bila uz nju i pustila je da uzme sve vrijeme svijeta koje joj je trebalo da dođe sebi. Neka joj je ta osoba bezdogovorono zapečatila sudbinu – bila joj je dužna.

I tu bi se sva njena unutarnja rasprava završavala. Nije se željala udati za čovjeka kojeg nije zanimalo ništa o njom, ali još više nije htjela da Nana iznova pati zbog nje. Preživjela sam i gore, zaključila bi.

„A ja mislio da ćete zakasniti na večeru!"-Goražd im je žurno išao u susret, prekinuvši svoje glasno zviždanje da bi im se obratio.

„Znam ja da ti samo na jelo misliš."-nakon što mu se Kalina nasmiješila, zagrlio ju je oko ramena i nastavio zviždati, povukavši je da brže krene ka svojtinoj kući ostavljajući Milijasa iza njih.

„Hej! Mali!"-nije trebalo dugo da uvrijeđeni Milijas opomene Goražda. Ovakvo ponašanje bi mogao prešutjeti Istanu, koji mu je bio ravnopravan – po njegovom strahu, i moćniji od njega – ali Goražd je za njega bio samo mala dječačka buha koju je mogao zgaziti. I koju je veoma, veoma mnogo želio zgaziti. Pogotovo kada je saznao da on nije nedorasli dječak kakvim su ga zamislili. Bio je Kalininih godina i, za njega, prevelika konkurencija.

Goražd je okrenuo sebe i Kalinu prema Milijasu koji je odlučno koračao prema njima.

„Šta ti misliš da radiš?!"-iskesio je stegnutu vilicu dok je zvjerskim očima probadao Goraždove.

Znajući kakav je, Kalina se izvukla ispod Goraždove ruke i, za svaki slučaj, odmaknula se od njega.

Goražd nije bio zastrašen ovakvim nastupom. Sjećao se da bi Milijas pod njegovim krilima izgledao poput bezopasnog plasta sijena kojeg bi mogao spaliti do hrpice prašine.

„Za ime Svaroga, čovječe. Tako izgledaš kao da želiš ubiti svakoga koga vidiš."-zajedljivo je uzvratio razljućenom mladoženji, odmjerivši ga pogledom da pokaže na šta misli.

U prvi mah, Milijas ga je htio udariti da mu pokaže gdje mu je mjesto! Ali, bacivši brzi pogled na djevojku koja ih je zabrinuto promatrala, nageo se pored Goraždovog lijevog uha i upozoravajuće zarežao: „Ako nastaviš da me ovako izazivaš...i da joj se približavaš...iščupat' ću ti ruke kojim je dotakneš, oči kojima je gledaš i jezik kojim me ponižavaš!"-udahnuo je i još više mu se primakao-„Ali prvo noge, da ne možeš umać'."

Kada se ispravio, usne su mu se smiješile: „Do sljedećeg susreta."-rekavši to pogledao je blago u Kalinu i produžio pored Goražda, ali mu je opet tiho dodao: „Pazi se!" što Kalini nije promaknulo.

Gledajući njegova razvijena leđa, kako se smanjuju u daljini, Kalina je preplađeno povukla Goražda za ruku: „Šta ti je rekao?"

„Ma ništa."-izvukao se iz njenog stiska, umirujući je njegovim nonšalantnim glasom-„Znaš kakvi su ovi momci na položaju. Pravi se važan."

Kalina je bila sumnjičava, ali nije im htjela kvariti već narušeno raspoloženje-„Ionako ne bi mogao ništa protiv tebe."-namignula mu je.

„Vidiš!"-raširio je ruke prema njoj-„Nemaš razloga da se brineš!"-zagrlio ju je čvrsto ipak osjetivši nelagodu zbog Milijasove prijetnje-„Osim što se udaješ za budalu, ali nema veze."-brzo je izgovorio sebi u bradu kada ju je pustio otegnuvši posljednji samoglasnik posljednje riječi.

„Hej!"-viknula je na njega, ali prije nego što ga je ona uspjela udariti u rame kako je pošla, osjetio je ćušku po glavi koja je došla s njegovim leđa.

„Hvala."-dobacila je Kalina tom njegovom napadaču, a i prije no što je podigao pogled prepoznao je taj ustaljeni udarac i njegovog dostavljača.

„Nije pristojno prisluškivati i miješati se tamo gdje ti nije mjesto."-rekao je Istanu popravljajući, tobože, razbarušenu kosu koja je ionako bila zamršena.

„Opet si nas pratio?"-Kalina je stala između njih dvojice.

„Kao i uvijek."-odgovorio je tonom koji je govorio da se to podrazumijeva.

„E, trebala bi požurit'. Ona čangrizava te čeka da ti kaže šta je isplanirano za sutra."-rekao joj je Goražd.

„Nemate pojma koliko to ne mogu ni da smislim. Svega mi je već preko glave. Zar se ne možemo samo vratiti nazad i mirno nastaviti sa životima?"-iznerviranost joj je bojala glas sve ljućim i ljućim tonovima, a nakon što im je to rekla, potrčala je ka kući koja se nazirala uz cestu ostavljajući ih.

„Baš glupo, je l' da? Ovo slavlje i ovaj brak. Sve je nekako...uvrnuto."-govorio je Goražd zamišljenom Istanu koji je ruke stavio u džepove i spustio pogled na zemlju. Goražd je, zato, bio sav usplahiren i nervozan. Vidio je da Kalina ne želi ostati ovdje i da se neće osjećati dobro koliko god se pravila da se oporavila od saznanja, a nije htio da iznova pati. Znao je on kako je patiti. Nije isto želio i za nju. Ne nakon svega.
„Mi tu ne možemo ništa."-Istanove riječi nisu nosile nikakvo skriveno značenje. Zaista je smatrao da treba biti ovako. Na kraju krajeva, ko je on da se petlja?

„Ti stvarno ostaješ pri onome da ćeš otići nakon ovoga?"-njegov prijatelj nije mogao prikriti tugu i razočarenje zbog Istanove želje za odlaskom koju je podijelio s njim prije negoli će otići u Milo.
Istan mu je, izgubljenog pogleda usmjerenog na put pod nogama, klimnuo.

·

„Vidi ovo!"-raširenih očiju u divljenju sam Nani uperenim prstom pokazivala na djevojke koje su plesale oko lomače. Muzika duhačkih i žičanih instrumenata, ritmičko odzvanjane bubnjeva i prelijepa pjesma uljepšavale su igru pred nama.
Mlade djevojke, u šarenim suknjama i cvjetnim vjencima sa zvečkama u rukama, u krugu, plesale su uz tu muziku.
Nanino zadovoljno lice povećavalo je moju radost zbog ovakvog događaja koji je narod Milog priredio za mene.
Ova noć i ovo sijelo pod zvijezdama su bili početak moga vjenčanja.
I nisu mogli biti ljepši!

Svi smo sjedjeli za kružno poredanim stolovima tako ne dozvoljavajući da se iko osjeća manje vrijedan ili manje počašćen.

Oko mene se poredala Milijasova porodica, sa Nanom sa moje lijeve strane i Milijasom sa desne.
S vremena na vrijeme bih bacila pogled na njemu samo da se uvjerim da i on uživa, a uživao je.

Goražd i Istan su bili prekoputa nas i mogla sam samo da vidim njihove obrise kada bi se plamenovi vatre spustili pod napadom vjetra. I bolje je što su dalje. Mirnija sam tako.

Bacivši pogled na Miliku, mogla sam da vidim da me zadovoljno promatra.
Naš razgovor je prošao fino i žena je poprilično odobrila moje potpuno slaganje s njenim svim prijedlozima oko vjenčanja. Naredila mi je sve što Milijas i ja moramo da odradimo za naredna tri dana, bez izuzetaka. Sve mi je i dalje bilo nestvarno. Par običaja tu i tamo, upoznavanja s tim i tim i noćna svirka za mene su bili samo dio proživljavanja nečega novog – kao da mi ne predstoji da zauvijek ostanem s njima poslije svega toga.

Igranka je završila uz opšte odobravanje i povike uz lupanje od stolove. Djevojke su obišle krug da pokupe darove, poneku maramu, a i poneki novčić.

Na redu su bili momci koji su trebali da pokažu svoje borbeno umijeće.
Šestero njih bi se poredalo sa svake strane lomače, u svim smijerovima svijeta, stojeći jedan naspram drugoga s mačevima zabijenim u zemlju ispred njih.
Na glasan zvuk iz roga, u isti mah su zgrabili mačeve koji su zasijali odsjajem vatre, a kada je započela grlena pjesma dubokih tonova uz prijeteće odzvanjanje bubnja, zamahnuli su mačevima na protivnika koji bi, ujednačeno, ustuknuli krak nazad.
Uz ubrzavanje pjesme i uključivanje ostalih instrumenata, mačevanje jedan-na-jedan je započelo u punom jeku.
Njihovi potezi nisu bili uvježbani, ali praćenje muzike jeste.
U grupi onih koji su zabavljali sjever i jug, pobijedio bi mačevaoc u sredini s lijeve strane, a s krajeva s desne, dok je ostatak padao na zemlju. Oni lijevi sa zapada i istoka s bočnih strana bi ostali stajati, a srednji s iste strane bi padao.

Njima se nisu dijelili darovi, kao pokazatelj da bi se oni trebali brinuti sami za sebe i iz poštovanja prema ženama.

„Za Kalinu i Milijasa!"-viknuo je Milić skupini, podignuvši čašu visoko u zrak.
„ZA KALINU I MILIJASA!"-zaorilo se krugom i glasna, vesela muzika je započela.

Nisam znala šta se dešava kada su dvije djevojke plesačice dotrčale do mene i uhvativši me maramom oko vrata, povukle su me da ustanem i obiđem sto da bi zaplesala s njima na čistini.
Nisam se mogla izvući i da sam htjela, jer mi klicanje nije dozvoljavalo.
Na srećom, ples nije bio određen i mogla sam pratiti raznorazne korake plesačica dozvoljavajući sebi da se opustim uz muziku.

Susrela sam Milijasov nasmiješeni pogled između šarenih marama. Kako nije promakao meni, tako nije promakao ni plesačicama koje su i njega brzo izvukle s udobnog mjesta i natjerale ga u ples.

Gurnule su ga prema meni i sastavile nam ruke, svezavši ih crvenom maramom. Brzo su nas uključile u krug i započeli smo igranku oko lomače.

Široko sam se osmijehnula Milijasu, ne skrivajući ni trunku sreće od njega koja se samo još više povećala kada mi je uzvratio osmijeh.

Ne znam koliko dugo smo plesali. Sjaj vatre, klicanje, muzika i pjesma su me odveli u neki drugi svijet, odvojivši me od ovoga koji me je okruživao.

Smijala sam se, pjevala riječi pjesme koje su se ponavljale, plesala nošena muzikom i grupom oko mene da mi se vrtoglavalo dok me je Milijas vraćao nazad na mjesto kada je pjesma završila.
Umorna, upitala sam Nanu da li smijem da idem, a ona me je uputila da se obratim Miliku i Miliću.
„Pa, naravno, dijete! Milijas će te rado otpratiti!"-zajedljiva žena je rado prihvatila.

„Nisam mu dao da puno pije tako da se ne brini oko toga da ćeš ga ti morati odvukljati do vrata."-našalio se strašni Milić i, poželivši im laku noć, otišla sam s Milijasom do njegove kuće.

„Ja se moram vratiti."-rekao mi je kada smo ušli u glavnu sobu.

„Onda, laku noć!"-odgovorila sam, nasmiješivši se u znak zahvale i zaputivši se da odem u svoju sobu.

„Ovaj...Kalina..."-okrenula sam se prema njemu da bi ga našla kako se crveni i zbunjeno me promatra.

„Šta je bilo?"

„Stvarno..."-ispravio je pogrbljena leđa i, duboko udahnuvši, odlučno me pogledao-„...stvarno mi je bilo lijepo večeras."

Nisam mogla da sakrijem svoje iznenađenje. Ispustila sam bijeli paravn i značajno ga pogledala. Primjetivši moj pogled, crvenilo iz obraza koje je počelo jenjavati iznenada se samo pogoršalo i on je skrenuo pogled u stranu.
„Bolje...bolje da krenem..."

Zvuk udarca njegove cipele od pod kada je ustuknuo me je prenuo iz iznenađenja:
„Ne! Čekaj!"-ispružila sam ruku da ga spriječim da ode, ali brzo sam je spustila kada je vratio posramljeni pogled na mene-„I meni je bilo lijepo."

Osmijeh koji mi se pojavio na usnama preslikao se i na njega i, sav ponosan i radostan, kratko mi je klimnuo u znak zahvale što ga razumijem.

„Drago mi je."-iznenađenje se vratilo u moje tijelo kada je naglo zakoračio prema meni i sagnuo se nad mene. Zadrhtala sam od nevjerice u trenutku u kojem sam osjetila njegove usne na svome obrazu. Zagolicala me je njegova brada, natjeravši me da rukom prekrijem mjesto poljupca kada se odmaknuo-„Laku noć!"-dok se njemu osmijeh širio licem, ja sam osjetila da je njegovo crvenilo sada prelazilo na mene.

***

„Nećeš nikad pogodit šta mi se desilo sinoć!"-usplahireno sam rekla Istanu umjesto pozdrava kada smo se, sljedeće jutro, našli ispred Milnine kuće.

„Ja da ne pogodim?"-podigao je obrvu, samouvjereno prekriživši ruke na prsima.

„Onda pogađaj!"

Ali, prije nego što je išta rekao, Goražd je dotrčao do nas:
„Dobro jutro!"-zapjevao je, uhvativši se za koljena da bi došao do daha-„Još mi u glavi tutnji od sinoć."-govorio je dok se uspravljao, istegnuvši leđa-„Ti i onaj tvoj ste baš bili neodoljivi u plesu."

„Jako smiješno."-prevrnula sam očima.

„Zar ćeš i ti s nama?"-brzo se uključio Istan.

„Ma kakvi. Ja idem pomoći oko konja. Oni "vojnici" od sinoć nisu bezveze ono izvodili. Njih šalju dalje. U Raguzu, ja mislim."

„Onda bi trebao da kreneš."-Milijas se nadvio iza Goraždovih leđa.

„Eh, sad mi se baš ne ide."-Goražd se začas okrenuo prema njemu i pogledao ga u oči, stavivši ruke na bokove-„Mogu tebe da nerviram."

„Pazi ti šta radiš."-Milijas ga je samozadovoljno pogledao, odmjerivši ga od glave do pete-„Znam ja odakle is ti izgmizao, zmijo."

Na te riječi, panično sam pogledala Istana na kojem sam vidjela isti panični izraz. Ako se sazna da je Goražd alovit, ovdje bi ga slobodno mogli ubiti zbog njegovih zločina!
Srce me je zaboljelo kada su Goraždu koljena šklecnula na Milijasov zastrašujući pogled.

„Živio si u konjskim govnima. Mogao bih te sastaviti sa zemljom za čas."

Mislim da nikada nisam osjetila ljepše olakšanje nego tada.
Milijas, zapravo, nije imao pojma.

Goražd je pukao od smijeha. Vidjela sam da mu je laknulo kada je i sam shvatio isto.

„Ma, slobodno!"-promucao je kroz smijeh.

Milijas ga je zbunjeno posmatrao dok je on grcao od smijeha, pa je prišao meni da me podsjeti na molitvu na obali: „Budi tu na vrijeme. Čekat' ću te."

Kada je napokon otišao niz stazu i ja sam povukla Istana da idemo.

„Nikada nisam bio tako uvrijeđen."-dobacio nam je Goražd još se smijući.
„Ti ne slušaš puno, je l' da?"-odvratio mu je Istan s osmijehom na usnama.

„Nego, šta si ti ono rekla da ja neću moći pogoditi?"-vratio je pažnju na mene dok smo prolazili krivudavim puteljcima između kuća.

„Znači, odustaješ?"-pobjednički sam ga pogledala.

„Samo hoću da budem siguran."

„Kako god ti kažeš."-slegnula sam ramenima, držeći ga za zglob ruke tako ga vodeći ka kolibi koju sam tražila-„Sinoć, kada me je Milijas ispratio kući, poljubio me."

Posrnula sam kada je Istan iznenada stao. Zbunjeno sam se okrenula prema njemu da bih ugledala njegovo ozbiljno lice, očiju prekrivenih kosom-„Poljubio te?"-osjetila sam prijetnju koju sam brzno odgurnula.

„Da. U obraz."-povukla sam ga da nastavimo dalje, ali on je i dalje stojao kao ukopan. Odlučila sam da mu jednostavno ispričam sve, kada sam već počela-„I, onda je otišao. Barem sam ja tako mislila. Ali kada sam se slučajno probudila kada je Nana ulazila u sobu, vidjela sam ga kako izlazi iz sobe."

„Sigurno je sjedio pored tebe pa je shvatio da bi mu bilo pametnije da ode kada su ostali došli."-procijedio je, ne mičući se kao da ne diše.

„To sam i ja pomislila."-brzo sam se složila, opet ga povukavši-„Hajde, moramo da idemo! Nemam svo vrijeme svijeta."

Srećom, slijedio me.

Došli smo ispred kobile ukrašene crnim trakama.
„To je da bi se otjerali zli duhovi."-kao da je pročitao moje misli u kojima su te trake bile zlobne, grbavi starac koji je izvirio iza kuće mi je pojasnio njihovo pravo značenje.

„Dobar dan! Nismo vas htjeli uplašiti."-prišla sam mu trudeći se ne gledati ga s previše saželjenja zbog toga što je bio upola moje visine.

„Prije bih položio svoju glavu na panj da ste se vi mene uplašili."-odgovorio je, uhvativši me za ruku svojom čvornatom, ogromnom šakom na kojoj su se ocrtavale plave linije, a dugi nokti su je činili još dužom-„Uđimo unutra."

Pozvala sam Istana rukom.
„Ne, ne. On i treba da ostane tamo. Ionako ne može ući."
Zbunjena, ušla sam bez Istana.

Soba je bila mračna, iako vrata nije bilo, a napolju je sijalo sunce.
„Svjetlost ne može ući."-opet mi je pročitao misli, a srce mi je jače zakucalo kada je nestao u tami-„Ovo je mjesto centar dobra i zla. Vječno utočište."

„Mene su poslali da..."-instinktivno sam progovorila kako bih skrenula misli sebi od tame i osjećaja ranjivosti.

„Znam i ko i zašto su te poslali, Kalina. A moram priznati i da mi se veoma sviđa tvoje zamjensko ime. Iako mi više odgovara pravo."

Prije nego što sam mogla išta upitati o svome spomenutom imenu, svjetlost se pojavila iznad moje glave. Plamen svijeće je plutao po zraku, ali je obasjavao veoma malo.

Odletio je od mene i polagano proširio svoj krug svjetlosti u kome je obuhvatio vračara, koji je sjedio na podu, i tepsiju s vodom ispred njega.

„Ono što ti ja kažem ovdje, ne smije niko saznati jer to nije trajno. I sama znaš da možeš uticati na svoju sudbinu koliko hoćeš. Ja ću ti ovo reći samo da bih te upozorio na put koji te čeka ako nastaviš slijediti stazu kojom si i do sada kročila."-dok je pričao, gledao je u uzburkanu vodu u tepsiji u kojoj sam mogla vidjeti obrise koji su se mijenjali, ali ih nisam mogla razaznati.

Kada sam zakoračila da mu priđem, svjetlost se ugasila ostavivši me bez orijentira.

„Sve u što si vjerovala će umrijeti, Kalina."-bile su to jedine riječi koje su mi se odazvale u tami.