Malena sniježna pahuljica se polako spuštala niz tobogan blagog vjetra ka listu na zemlji. Udolina koja se prostirala pod uzbrdicom je bila bijela i spokojna. Tihe pahuljice hodale su po vazduhu kao malene vile čarajući svoju zimsku čaroliju. Tišinu ovog prizora nisu ometali ljudi iz obližnjeg naselja, ali ju je prekinuo tresak vrata, kada je svijetlooki mladić provirio napolje.

„Tako je...bijelo!"-široki osmijeh mu je otkrio zube, čija se boja podudarala sa snijegom pod njegovim nogama.

„To je snijeg."-nonšalantno je odvratio niži mladić, koji je bio naslonjen na okvir vrata, zabavljeno gledajući Istanovu reakciju na Moraninu zimu.

„Odrastao sam daleko, nisam znao šta je vrijeme, kamo li snijeg."-zabavljeno je odgovorio, dok su mu se, skoro neprimjetne, bore oko očiju još više istakle od još šireg osmijeha. Njegov promatrač se nasmijao na tu njegovu rečenicu, shvativši je kao šalu slijedeći ga u kuću, kada je prošao pored njega zatvarajući vrata, a zimska idila se nastavila letećim pahuljama.

U mladićevom iskrenom oduševljenu božica zime, smrti i mraka je uživala. Njena crna, duga kosa koja ju je ogrnula kao ogrtač, bila je prošarana bijelim pahuljama, a njeni blijedi obrazi se se zarumenili kada se prisjetila mladićevog prelijepog osmijeha. I ona se osmijehnula svojim vučjim očnjacima koji nisu narušavali njenu ljepotu. Svojom tankom, blijedom rukom ukrašenom vučjim kandžama, ponijela je duše biljaka, koje je pokrila svojim snijegom i malenih životinja, koje su se smrznule pred naletom njene hladnoće.

Nestala je u sniježnoj mećavi i dalje sa osmijehom na ledenim usnama.

***

„Uh, što volim ovaj miris!"-konjušar se nageo pored nane da bolje upije miris medenjaka koji su se pekli na vatri.

„Goražde, ne smetaj ženi."-rekao je Istan ulazeći u kuću dok je sa sebe otresao brašno koje je ostalo na njemu od vreće koju je maločas iznio.

„Dobro, dobro, šta si se odmah zapalio k'o ova vatra."-dobaci mu momak povlačeći se ka stolu za kojim je Kalina grickala orahe koji su ostali.

„Ove godine je zima hladnija. Izgleda da će proslava kratko trajati."-rekao je Goražd kada je i Istan sjeo sa druge strane stola.

„Ne brini se ti ništa, staro Sunce se sada pomlađuje. Sad' će nas Dajbog zagrijati."-nadovezala se nana sjedajući na čelo stola naspram Kaline.

Ta malena prostorija i taj maleni drveni stolić obasjani vatrom su izgledali mnogo živahnije sada kada su bili puni. Čak se i na Kalini vidjela izvjesna promjena raspoloženja, a i nanino staro lice sve je češće bilo nasmijano i razvedreno. Mladići koji su zauzeli njihove sobe i isprepleli svoj život sa njihovim donijeli su sa sobom razonodu i odnijeli mračnu svakodnevnicu.

Istan kao pratilac i zaštitnik, Goražd kao vrckava alovita desna ruka.

Ali svi zajedno kao porodica.

„Da, da, zato je sinoć paljenje badnjaka baš bilo lijepo."-zaključio je Goražd i osmijehnuo se sa drvenom kašikom u ustima sa koje je cuclao med.

Da bi Suncu i samome Dajbogu vratili snagu sinoć su ljudi zapalili badnjak o kome je Goražd pričao. Željeli su da rastjeraju tamu koja je do tada trajala sve duže od svjetlosti dana. Neki su se njihovome hrastu zaputili rano ujutro, a neki tokom dana da usjeku podeblju hrastovu, cerovu ili neku drugu granu dužine dva lakta koju su pri povratku kući naslonili na strehu ili pored ulaznih kućnih vrata. Potom bi tu granu ukrašavali bršljanovim ili lovorovim grančicama i rezbarijama, a djeca su u igri u snijegu obilazila od kuće do kuće procjenjivati čiji je badnjak najljepši.

Navečer su badnjak svečano unijeli u kuću, te ga stavili na vatru na ognjištu. Pri tome se cijela obitelj molila, a potom se badnjak posipao vinom, žitom, kukuruzom, slamom kao znak molbe ukućana bogovima da im blagoslove urode i podare blagoslov i zdravlje.

Kalina i njeni su jučer badnjak položili na oganj da bi pomalo tinjao sa namjerom pokažu vrijednost i cjelovitost božićnog vremena i njegova značenja.

Dok se miris medenjaka širio kućom i ulicama da je čak i pas izvirio njušku nana je mijesila brašno za hljeb sa suhim voćem i orašastim plodovima. Za to vrijeme, Goražd je razveseljeno opisivao Kalini Istanovo lice kada je ugledao snijeg. Hladna djevojka je bila toliko zabavljena da nije ni bacila pogled ka svom usamljenom prozoru. Nije se htjela odvojiti od topline kojom su je ova dvojica prijatelja grijala.

„Za ime Svaroga, pa ja sam tada sanjao isti san!"-začuđeno je rekao Goražd stavljajući ruku na prsa kada im je Kalina još jednom ispričala o utvari koja ju je probudila u noći rasturnjaka.

„Stvarno?"-iznenađeno ga je pogledala.

„Jesi ti luda? Naravno da nisam."-odgovorio je Goražd povlačeći bradu ka vratu u znaku čuđenja.

„Kakav on, tu noć je bio pjan da nije znao za sebe."-podrugljivo je dodao Istan na što ga je ovaj gađao korom od oraha.

„Djeco, već sam vam objasnila da je to bila noćnica."-s negodovanjem im je ponovila stara-„Avet koja čovjeku kad' spava čini pakost kakvu."

Istan je na to klimao glavom jer se sjetio kada im je to ispričala jutro poslije: „Rekla si nam i da je ona sigurno pozvala vukove s tom namjerom."

„Vjerujem da je tako."-popravila je maramu-„Kalina, dođi mi pomoći da ovo spakujem."

Kada su nana i Kalina napunile posude i spakovale ih slasticama, Istan i nana su se spremili da ih podijele. Iako je Goražd bolje poznavao njihovo mjesto, nije htio da ide da ne bi ponio ljudima lošu sreću sa sobom. Njegova tuga se brzo raspršila, ali njegove tamne smeđe oči su dugo ostale nakvašene suzama.

„Ti ovo pospremi i ispeci meso."-naredila je nana Kalini sa svojim najblažim glasom prije nego su otišli.

Dok je Goražd pomagao Kalini da nareže meso: „Da Bog da ti svo meso izgorilo!"-iz kamina je dovoljno da oni čuju povikao oganjski duh na što su se oni zbunjeno pogledali.

·

„Ma to je samo Dajbog na ognjištu."-zaključio je Goražd mirno sliježući ramenima i vraćajući se rezanju mesa.

Skupila sam obrve zbunjeno ponovno bacajući pogled ka kaminu, pa opet na Goražda i na kraju na meso u mojim rukama.

Znam da se najstariji Svarogov sin zimi, tokom perioda svoje slabosti, zapravo čuva na ognjištu u vidu vatre koja će se ljeti razbuktati na nebu samo mi je čudno što je izabrao da obitava baš u našoj kući.

Goražd je rezao meso polažući komade uredno na sto uz tiho pjevušenje koje ne bih čula da ne stojim tik pored njega.

Nisam očekivala da će ostati sa nama ovako dugo, ali uporno je tvrdio da mu je s nama ljepše i da će nam otplatiti troškove.

„Gotovo!"-pogledala sam iznervirano u Goražda, jer je namjerno viknuo kada je završio-„Idem odnijeti jelo Lovcu i malo razgrnuti snijeg napolju."

Prije nego što sam uspjela išta reći, već je zatvarao vrata.

Jutro nakon noći kada smo ga doveli sa nama mi je počelo buđenjem zbog njegovog glasnog smijeha. Ulazeći u sobu shvatila sam da su Istan i on naveliko razgovarali i upoznavali se.

„Kalina, ovo je..."-primjetivši me, Istan je pošao da ga predstavi, ali ovaj je skočio sa stolice prekinuvši ga i veselo nastavivši:
„Ja sam Goražd! Već znam da se ti zoveš Kalina."

Prevrnula sam očima na tu opasku.

„Mi smo se i dovoljno upoznali."-zbunjeno me pogledao sa poluosmijehom i raširenim rukama-„Kada si me napokon uhvatio u šumi nisi bio baš pretjerano raspoložen da me ispustiš iz svog zagrljaja."

Raširio je oči kada sam ga podsjetila na to, a Istan je počeo da se prigušeno smije.

„A zato mi nisi htjela pričati o tome."-rekao je Istan-„Svidjela si se ali."

Zabavljeno sam otpuhnula nosem dok se Goražd postiđeno vraćao na svoju stolicu.

Mnogo toga ja tebi nisam ispričala, Istane. Čak ni o vuku koji me napao sinoć. Ko zna koji me bog spasio od njegovih čeljusti. Ti si za sebe zadržao sve odgovore na moja pitanja o tome zašto i odakle si ovdje, nije potrebno da ti znaš sve što se dešava meni.

„Znaš, Goražde, Kalina je provalila u jedan grad."-ta Istanova izjava me je natjerala da mu bacim jedan otrovan pogled.

„Ne vjerujem ti."-Goražd se lijeno naslonio na stolicu.

„Vjeruj. U Trojanov grad."-nastavio je sa bezobraznim osmijehom promatrajući me krajičkom oka, a Goražd je zainteresirano podigao obrve-„Upoznala je talasona Trojana."

Tada je i nana ušla u sobu: „Talasoni se nikada ne vežu za ljude koji žive u njihovim građevinama tako da sigurno neće doći za Kalinom."-veselo se nadovezala, a ja sam se sagnula da je poljubim u obraz-„Talason nije duša pretka, već uvijek neka neposrednička duša..."

Zajaukala sam od boli kada mi je žarka iz vatre okrznula ruku kojom sam micala meso sa vatre. Vatra je izgledala kao da se radosno osmijehuje svome uspjehu plešućim plamenom.

„Šta bi?"-okrenula sam se ka Goraždu, koji je provirio kroz otvorena vrata za koja se držao, sa bolnim izrazom lica.

„O, Dajbože!"-brzo je sklonio meso sa vatre i lagano me uhvatio za ramena da me odmakne od kamina-„Sjedi pored prozora, sad' ću doć'."

Čula sam otvaranje i zatvaranje vrata dok sam promatrala crvenu boju koja se širila od mog lijevog palca ka nadlanici i zglobu kao da se mali plamen gasio na mojoj koži. Koljena su mi nedavno zarasla, a sada ovo.

Podigla sam pogled kada se Goražd spustio do mene. U drvenoj posudi je donio snijeg koji se topio pod naletom vrelinom, a u drugoj ruci je držao dva jajeta.

Izvadio je gazu od bijele tkanine i, umočivši je u otopljeni snijeg, spustio mi je na plamen od kože. Zastenjala sam od nagle hladnoće koju sam osjetila, ali on ništa nije komentarisao.

Ne znam koliko je vremena prošlo otkako smo tako sjedili u tišini dok je on iznova i iznova močio i stavljao mi oblogu na ruku.

„Ne peče više."-rekla sam mu, izmičući ruku koja mi je trnula od hladnoće.

„Onda je vrijeme za ovo."-kazavši to otišao je do stola i mogla sam da vidim pored njegovih leđa i čujem kako kucka jaja i proliva njihovu tekućinu u posudu.

Ponovno mi je prišao sa posudom u kojoj se nalazio samo bjelanjak. Polako mi je uzeo ruku i položio je da visi sa moga koljena. Umočio je istu bijelu gazu u bjelanjak i prislonio je na opečeno mjesto.

Šutjeli smo i dalje.

***

„Ne mogu da vjerujem da ti se to desilo."-nabrajao mi je Istan dok smo pospermali kuću nakon večere.

Samo sam mu se blago osmijehnula. Primjetila sam kako ne skreće pogled sa moje zamotane ruke. Zatekao je kako mi Goražd mota ruku. Bio je ljut zbog toga što sam neoprezna, a sada me je samo promatrao i preuzeo sve teže poslove na sebe, čak i pranje suđa.

Goražd je otišao da prošeta po naselju. Istan je uvjeren da će se vratiti pijan.

Čula sam nanu kako poziva vuka na večeru ispred kuće.

„Zašto to radi?"-upitao me Istan.

„Nosi vuku večeru, jer je to vučji oblik boga Dajboga."-odgovorila sam spustivši pogled na svoju zamotanu ruku.

„Nije zaslužio."-rekao je Istan prišavši mi i pogledavši me u oči. U njegovom fiksiranom pogledu su se kovitlali ljutnja i zabrinutost. Lagano mi je obuhvatio lijevu šaku zarobivši je u svoju. Izgledala je vrlo krhko u njegovoj krupnoj šaci. Drugom rukom mi je maknuo pramen kose sa lica, a ja sam spustila pogled sa njegovih očiju u želji da se odmaknem.

Nalet vjetra ugasio je svijeće na stolu kada je nana ušla u kuću i Istan se vrlo polako odmaknuo od mene.

„Idem da legnem. Sačekat' ćete malca?"-pitala je dok je Istan palio svijeće.

„Hoćemo, hoćemo."-odgovorila sam joj dok sam je ljubila u obraz.

Nije prošlo dugo vremena dok nismo čuli kako snijeg škripi pod nečijim koracima ispred naših vrata. Istan se uspravio sa svoje slamarice i otišao da mu otvori, a ja sam ostala sjediti na stolici pored prozora.

Goražd je ušao u sobu teturajući i smijući se, kosa mu je bila mokra od padajućeg snijega. Skočila sam i prekrila mu usta zdravom rukom.

„Šuti, probudit' ćeš nanu!"-strogo sam mu šapnula. Brzo se uozbiljio i naslonio na smrknutog Istana.

„Koliko si popio?"-pitala sam ga uspravljajući se.

„Pa, još uvijek nosim pantalone, tako da i ne tako puno?"-odgovorio je osmijehujući se, poluzatvorenim očima kružeći sobom.

Odmjerila sam ga i shvatila: „To nisu tvoje pantalone."

Istan se počeo smijati stavivši ruku na usta i odmaknuvši se od Goražda koji se uhvatio za kajš i naginjući se sa strane na stranu počeo skidati pantalone.

U šoku sam podignula obrve, a Istan je istog trenutka pohitao ispred njega da ga zakloni od moga pogleda.

„Je l' trebamo vina?"-Goražd je provirio ispod njegove ruke na što sam se zabavljeno osmijehnula.

„Ne, ja trebam vina, ti treba da se obučeš!"-Istan je okrenuo glavu u desno nervozno otpuhujući, a crna kosa mu je prekrivala oči.

„Ali život je tako oslobađajući bez njih."-tužno je zakukao Goražd i mogla sam da vidim kako mlati rukama poput malenog djeteta.

„Obuci. Se. Odmah!"