Ako je ovo bila šala, bila je sve samo ne smiješna.

Erika se osjećala poput krpene lutke, u nemogućnosti pomaknuti se. Kao da je bila lišena svih kostiju i mišića, kao da joj je netko silom oduzeo svu snagu i volju. Nije mogla kontrolirati ni emocije ni tijelo koje je beživotno sjedilo na krevetu.

"U-u-u..." promucala je. "Ubojica...?"

"Da!" uskliknula je Nadina veselo, ali kad je vidjela zaprepašteno lice prijateljice, oduševljenje joj je splasnulo. "Mislim, nećeš me ubiti. Podarit ćeš mi novi život."

Erikine suze su se slijevale u potocima i stvarale malo jezero u njezinom krilu. "N-ne. Ne mogu ... Nikad to ne bih mogla učiniti."

"Možeš! Znam da možeš," rekla je približivši se još više. "I ja sam prije mislila da ne možeš, ali pogledaj ovo!"

Ispružila je ruku na kojoj se nalazio flaster prema naprijed. Uhvatila ga je za jedan kraj i povlačila polako, tako polako da joj se koža rastezala ne želeći se odvojiti od njega sve dok se nije više mogla držati. Na kraju se odlijepio, a ona ga je pustila da nemarno padne na pod.

Rana je većim dijelom zarasla, ali se još nadzirao trag noža. Erikinog noža. "Vidiš? Bolje je. Ti si isto bolje!"

Erika je buljila u ranu kao začarana. Potpuno je zaboravila. Nakon svega što se dogodilo, potpuno je smetnula s uma da ju je ozlijedila.

"Oporavila si se od šoka brže nego što sam očekivala. Već drugi dan si bila sretna. Šok i tuga su brzo isparili, nisu li? Neće ni ovaj šok potrajati dugo!"

"T-to nije ni slično," zajecala je Erika. "Nemoj me tjerati da ovo učinim. M-molim te..."

"Neću te tjerati. Pomoći ću ti," nasmijala se. "Tianic će ti pomoći. Bit ću ti jako zahvalna, tako jako zahvalna. Ostvarit ću sve tvoje želje."

"Ne mogu!" viknula je. "Pronađi nekog drugog..."

"Oh, ne. Vidiš, ubojstvo je najsigurniji način, ali najsigurnije je ono u kojem je ubojica draga osoba. Bliska osoba. Nije isto ubije li te stranac ili prijatelj, zar ne?"

Napravila je još jedan korak prema naprijed i bila je udaljena samo nekoliko centimetara od kreveta. Oči su joj bile zatvorene, ali Erika je osjećala da ju promatra, da ju vidi bolje nego ikad.

"Ti si moja najbolja prijateljica, Erika. Volim te, a i ti voliš mene. Zato ćemo uspjeti," rekla je uvjereno. "Ti me ne želiš izgubiti. Ako se ubijem sama, izgubit ćeš me. Ako me ti ubiješ, ostat ću s tobom."

Zakoračila je još jednom i ruke položila na Erikina ramena. "Zauvijek."

Nadinin dodir kao da ju je probudio iz transa. Kao prava vještica, skinula je s nje urok skamenjenosti. Erikina ruka uhvatila je ručku kofera i zamahnula njime prema Nadini.

Susret tvrde stijenke i još tvrđe lubanje odjeknuo je prostorijom. Zatvarač nije više mogao izdržati i rastvorio se, a gomila odjeće, hrane i igara razletjela se po sobi poput atoma ured eksplozije bombe.

Nadinino tijelo srušilo se na pod. Njezin nos također nije mogao izdržati. Savio se pod neprirodnim kutem, a krv se iz njega prelijevala preko njezinih usana stapajući se s ružem i preko bijelih zuba posloženih u širok osmijeh. "Vrlo dobro za početak."

Erika više nije oklijevala. Skočila je s kreveta, preko Nadine i pohitala prema vratima. Oči i misli ju joj bili samo na izlazu, ništa drugo ju nije zanimalo u tom trenutku.

Ruka joj je bila na kvaki, na njezinom novom najboljem prijatelju. Povukla ju je i vrata su se otvorila, otkrivajući hodnik i svjetlost koja ju je pozivala.

Ugledala je slobodu samo na kratko, a zatim se prisiljeno vratila u zatvor kad ih je nešto snažnije od nje ponovo zatvorilo uz glasan tresak.

Kad ih je povukla drugi put, vrata su ostala čvrsto stajati na svom mjestu.
"Što radiš? Zašto nisi nastavila?" čula je zbunjen glas Nadine. "Zar ... bježiš od mene?"

Nadinin glas je podrhtavao. "Z-zar mi nećeš pomoći? Mislila sam da si mi prijateljica!"

"Radim ovo zato baš zato što sam ti prijateljica!" viknula je i povukla vrata najjače što je mogla. Ponovo su se odškrinula, ali ovaj put je Erika bila spremna na njihovo ponovo zatvaranje.

Drvena ploča pritisnula je njezinu ruku, a tijelo joj nije moglo zaustaviti vrisak.

Njezina podlaktica sprječavala je vrata da se zatvore, ali je sprječavala i Eriku da razmišlja. Bol je blokirao sve misli i ideje. Meso je patilo, žile su patile.

Već je mogla vidjeti kako joj ruka natiče, mogla je osjetiti pritisak kako gnječi njezino meso, kako joj drobi kost. I pritisak nije popuštao.

Bojala se da će njezina ruka biti ta koja će popustiti.

"Tianic, prestani!" čula je vikanje iza sebe, ali zvukovi nisu bili snažni koliko su trebali. Bili su puni smetnji, kao da joj je glava uronjena u more. "Ostavi ju na miru! Ona nam je potrebna!"

Vrata su se otvorila i Erika je odahnula, ali zatim su je ponovo pričepila šaljući joj još jači bol kroz svaku stanicu tijela. Grlo joj se proparalo od vriskova, ruka od udarca i srce od tuge.

U sljedećem trenutku, vrata su bila zatvorena, a njezina ruka slobodna. Njezin um, međutim, nije bio. Nije se mogla pomaknuti, nije mogla poslati nikakvu naredbu vlastitom tijelu.

Ovaj put to nije bilo zbog straha. Ovaj put nešto drugo ju je kontroliralo, nešto drugo joj je opsjelo mozak.

"Nisam željela da bude ovako," rekla je krvava djevojčica sa zatvorenim očima. "Stvarno nisam, ali nisi mi dala izbora. Nije nam potreban tvoj um, samo tvoje tijelo."

Eriki je sad Tianic pomagao. Pomagao joj da učini nezamislivo. Njezino tijelo kretalo se sporo, ali odlučno. Kretalo se kao da je tek naučilo hodati.

Vidjela je svoje noge. Hodale su preko njezine odjeće, korak po korak. Osjećala je toplu tkaninu, osjećala je znoj kako joj curi niz čelo. Nije se mogla zaustaviti, nije mogla obrisati krupne kapi s kože.

Nadina je ležala na krevetu, spokojna kao nikad do sad. Bijelu vjenčanicu je obojila crvenim tonovima. U rukama je umjesto buketa držala nož.

Vjenčanje iz snova koje vodi vječnom snu.

Erika je uzela nož bez pogovora. Zamahnula je njime jednom, zamahnula drugi put. Bilo je tako lako. Prelako.

Meso čovjeka je slabo. Um još slabiji. Nadina se smiješila. Erika se smiješila.

Nož je letio po cijelom Nadininom tijelu, ali namjerno izbjegavao vitalne organe. Željela je osjetiti bol, željela je sporu smrt, osjetiti kako ju život napušta.

Jedna djevojčica imala je zatvorene oči, druga bi dala sve da ih može zatvoriti. Da ne mora vidjeti kako krv natapa plahtu, kako bijela haljina postaje grimizna.

Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.

Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.

Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.
Krv je tekla i nož je rezao.

I stali su.

Sve je prestalo. Erika je ponovo uspostavila kontrolu nad svojim tijelom. Nadina to više nikad neće moći.

Zaboravila je na bol u podlaktici - bol u srcu bila je daleko snažnija.

Sjela na pod usred sadržaja svog kofera. Prekopavala ga je, tražeći jednu određenu stvar, no te stvari nije bilo.

Ta stvar završila je na dnu mora.

Možda je i bolje tako. Erika je bila uvjerena da joj ni talisman oprosta ne bi mogao pomoći.