Kad je Erika zatvorila oči, čula je samo snažne udarce kapljica kiše o prozor. Vani nije samo padala kiša - bjesnila je oluja. Drveće se poput travki njihalo i svijalo pod snažnim naletima vjetra. Krupne kaplje pretvorile su plažu u polje blata, a more u ples koncentričnih kružnica.

Sve preostale aktivnosti toga dana bile su odgođene zbog takvog nenadanog pogoršanja vremena i Erika je bila osuđena ostati u istoj sobi s Nadinom. Možda baciti talisman protiv kiše nije bila tako sjajna ideja.

"Još se ljutiš, ha?" čula je njezin glas iz kupaonice. "Što moram učiniti da shvatiš koliko mi je žao?"

Erika je preokrenula očima. Istina je da se više nije ljutila. Nimalo. Bila je samo razočarana, a to je ponekad teže podnijeti od ljutnje. "Ne ljutim se."

"Jesi li sigurna? Čujem ti bijes u glasu," rekla je nesigurno.
"Sigurna sam," potvrdila je Erika. "Grijesi su ti oprošteni."

"Stvarno?" ciknula je Nadina konačno izlazeći iz kupaone. "To je sjajno! Da mi ni ovo nisi mogla oprostiti, bio bi to veliki problem jer ... Pa, vidjet ćeš..."

Eriki nije bilo jasno što je radila unutra tako dugo, ali shvatila ju je čim ju je ugledala.

Nadina je obukla lepršavu bijelu haljinu koja joj je sezala malo iznad koljena, s čipkastim rukavima i mašnicama. Ruke i vrat nije ukrasila šarenim nakitom bez sklada i reda kako je to inače činila, već je stavila samo dvije narukvice i jedan lančić koji su blistali usklađenim crvenim sjajem.

Ako se tome pridoda žarkocrveno sjajilo za usne i dašak cvjetnog parfema, Erika je bila sigurna da gleda u najviši stupanj otmjenosti kojeg Nadina može dostići.

Potrošila je toliko vremena uređujući se i to sigurno ne za Eriku.

"Da pogodim: Tianic dolazi danas," rekla je djevojčica sa smiješkom.
Nadina se nasmiješila još šire. "Da! Mislim, da. Postoji ... nešto vrlo važno što ti moramo reći."

Koliko puta je izgledala ljepše, toliko se ponašala nervoznije. Erika je odlučila pokušati smanjiti njezinu napetost na jedini način koji je znala - glupiranjem.

"Ne, nemoj mi reći!" ciknula je uz pretjerano dramatičnu glumu. "Vjenčat ćete se?"

Taj pokušaj uveseljavanja prijateljice nije imao željen učinak. Nadinino blistavo lice ispunile su panika i nevjerica. "K-kako si znala? Zato što nosim vjenčanicu? To... nije tako. Mislim, mi to ne zovemo tako. Kod nas je to sjedinjenje."

Erika nije bila sigurna šali li se Nadina ili ne, ali kad se zahihotala Nadina joj se pridružila. Srce joj je ponovo bilo na mjestu. Nadina se možda ponašala čudnije nego što je za nju uobičajeno, ali možda je Erika preozbiljno shvatila te promjene. Možda se trebala samo malo opustiti i više vjerovati neobičnoj prijateljici.

Sljedećih nekoliko minuta Nadina se kretala burno kao vjetar vani. Hodala je s jednog kraja sobe na drugi, cupkala s noge na nogu i mahala rukama po zraku. Lepršala je poput povjetarca, vrtjela se poput tornada, a trčkarala bez prestanka poput monsuna.

"Smiri se," naredila joj je Erika nakon što joj se zavrtjelo u glavi od njezinog stalnog prešetavanja. "To je samo dečko. Neće ti ništa biti."

Prisilila je nervoznu djevojčicu da sjedne. Nadina je podrhtavala i zubi su joj cvokotali. Izgledala je kao da se smrzava, toliko da ju je Erika zagrnula dekicom. "Hej, u redu si?"

"Nije to što misliš," rekla je odmahujući glavom. "Nisam nervozna, samo ... uzbuđena. Jako uzbuđena. Ovo mi je najvažniji dan u životu."

"Oh, najvažniji? Mislim da pretjeruješ sad," rekla je. "Što će se danas toliko neopisivo važno dogoditi?"
Nadinino lice se ozarilo kao nikad do sad. "Postat ću besmrtna!"

Erika je osjetila oblak kako joj se formira u grlu. Gušio ju je sve više i više, bojala se da bi iz njega moglo početi kišiti. "B-besmrtna?"
"Da! I ti ćeš mi u tome pomoći," rekla je i zagrlila ju. "Nemoj se brinuti, Tianic će te voditi. Moraš mi samo vjerovati."

Erika joj nije vjerovala. Sa svakom riječi vjerovala joj je sve manje. "Šališ se, zar ne? Reci da se šališ. S-svi imamo samo jedan život. Jedan ograničen život. Besmrtnost nije stvarna. Ja to znam i ti to znaš!"

"Rekla sam ti da mi vjeruješ," rekla je opušteno. "Istraživala sam sve ovo jako, jako dugo. Spremna sam. Konačno sam spremna!"

"Spremna za što? Pričaj sa mnom. Odgovori mi!" rekla je Erika primjećujući da je Nadinino drhtanje prešlo na nju.

"I ti si spremna! Dugo nisam bila sigurna, ali sad znam da me voliš dovoljno - da ja tebe volim dovoljno - da postignemo potpuni uspjeh!"

"Nadina! Nadina, plašiš me!" uspaničeno je viknula. "Pobijedila si, prevarila si me. Sad reci da se šališ."
"Ne bih se šalila oko ovoga," nasmijala se. "Sve će biti u redu. Sve ću ti objasniti kad Tianic dođe. Onda ćeš shvatiti da sam u pravu. On je blizu."

Dvije djevojčice su čekale u tišini. Erikino drhtanje nije popuštalo. U njezinoj glavi postojalo je samo jedno objašnjenje - Tianic je kriv za sve.

Tianic je taj koji je zaludio njezinu povodljivu prijateljicu neostvarivim idejama. Gurnuo ju je preko granice ludila na kojoj je spretno balansirala sve ove godine.

Nije znala je li ju lakše manipulirao zbog zaljubljenosti ili se zaljubila u njega baš zbog privlačnih priča i još privlačnijih obećanja, ali znala je da to mora prestati. Ona mora učiniti da njegov loš utjecaj prestane.

"Tu je!" uskliknula je nakon nekog vremena Nadina trčeći prema vratima.
"Kako znaš da..." započela je Erika, ali Nadina je bila preuzbuđena da bi ju čula.

Otvorila je vrata kao što djeca otvaraju darove na Božićno jutro - nestrpljivo i brzopleto. Otvorila ih je i otkrila je da njen dar nije ništa više od zraka.

"Nemoj se uzrujavati. Sigurno će doći," pokušala ju je utješiti Erika nakon poraza.

"O čemu pričaš?" okrenula se djevojčica s iskrenom zbunjenošću. "On je ovdje."

"Tako sam sretna što si konačno došao, ljubavi!" ciknula je vještičica dok je držala vrata širom otvorena propuštajući ništa unutra. "Da, to je ona. Erika će biti naša svećenica."

Erika je blijedo buljila u prazninu koja je trebala predstavljati dečka o kojemu je čula i previše prethodnog dana. Nije ga bilo. Nije bilo ničega. Oblak u njoj posivio je.

Kako spriječiti utjecaj nečeg nepostojećeg, nečeg neprostornog? Ili možda samo ... nevidljivog?

"G-gdje je Tianic?" panično se okretala oko sebe u potrazi za bilo kakvim tragom živog bića. "Gdje je? Gdje je?!"

"Točno je ispred tebe," rekla je Nadina, sad potpuno opuštena. Njezina nervoza rasplinula se poput oblačka. Oči su joj bile zatvorene.

Treće oko se otvara kad se dva zatvore.

"N-Nadina! Reci da se šališ, molim te," vikala je uspaničeno. "Tianic ne postoji! Sve je samo laž, zar ne?"
"Tianic postoji," odgovorila je smireno. "Ne možeš ga vidjeti bez trećeg oka."

"On nije ... čovjek...?" upitala je sve snažnije podrhtavajući.
"Naravno da nije. Ljudi su predosadni za mene," nasmijala se djevojčica zatvorenih očiju. "Nikad nisam rekla da je čovjek."

"Š-što je onda?" rekla je mucajući. Nije imala snage ni povisiti glas. Svu energiju je trošila na smirivanje tijela i uspostavljanjem ponove kontrole nad njim.

"On je ono što ću ja danas postati!" viknula je sretno vještičica podižući ruke u zrak. "On je pobijedio smrt, Erika. Zar ne shvaćaš? Umro je prije toliko stoljeća i još je živ!"

"K-kako?" nastavila je ispitivati stvarajući diverziju. Treće oko Nadini neće pomoći da vidi običan svijet u kojem se nalazila. Kad se uspjela smiriti, polako se kretala po krevetu do svog kofera. Nikad nije bila sretnija što je ponijela toliko stvari.

"Vrlo lako," Nadinin osmijeh rastao je kao njezina ludost. "Sjećaš li se kako sam rekla da samoubojstvo nije najsigurniji način da tvoja duša postane duh? Tianicu je uspjelo!"

Erika je ruke čvrsto stegnula oko ručke kofera. Nije bila sigurna je li pretežak da ga podigne, a imala je samo jednu priliku. Trebao joj je savršen trenutak. Trebalo joj je još vremena. "Kako se ubio?"

Nadinin lud osmijeh je nestao, a zamijenila ga je nježnim smiješkom punim ljubavi. "Znala sam da ćeš razumjeti. Zato sam te i odabrala!"

Napravila je jedan korak bliže Eriki. "On je skočio kroz prozor pred cijelom svojom obitelji! Nije li to veličanstveno? Mnogi ljudi umru sami, bolesni i stari, a on je bio mlad i u punoj snazi!"

"A ti se želiš ubiti preda mnom? To želiš?" upitala je Erika ulažući svu energiju u to da joj glas ne pukne ili zadrhti.

"Ne. Oh, ne. Vidiš, to nije dovoljno sigurno. Nekad uspije, nekad ne." nasmijala se Nadina. "Ono što uvijek uspije, što mi je Tianic otkrio, nije samoubojstvo, već ubojstvo."

Erikino drhtanje se vratilo. "M-misliš... Ne misliš valjda...?"

"Da!" ciknula je Nadina. "Ubojstvo je rješenje, a ti si moj ubojica!"

Erikina ruka je ispustila ručku kofera, a iz oblaka u njoj je počelo kišiti.