Svakog dana sve ju je manje poznavao. Svakog dana sve je teže zadržavao suze.

"Dušo, vidimo se kasnije!" viknula je njegova neprepoznatljiva ljubav u kratkoj crnoj haljini koja nije bila namijenjena njemu. Simon ju je gledao, ali ju nije vidio. Bila je izmijenjena do krajnjih granica.

Oči su joj postale zelene nakon što su joj plave dosadile. Jedno vrijeme je imala ljubičaste, ali te je ubrzo počela smatrati previše neobičnima. Igrala se svojim izgledom svaku noć, jedina konstanta u njezinom životu bila je promjena.

Uho joj je bilo zdravo. Nos manji, grudi veće. Struk uzak kao kod djeteta. Svaka nepravilnost, svaka mana izbrisana zauvijek. Usne je zamijenila većima i punijima, ali Simon se osjećao prevarenim dok ih je ljubio.

Najviše je žalio za njenom kosom. Uvijek je obožavao tu gustu smeđu kosu. Obožavao ju je kad bi ju vjetar raznosio kao suho lišće po jesenskom danu. Obožavao ju je kad je mogao provlačiti prste kroz nju. Obožavao ju je kad bi bila mokra i sjajna od kiše.

Obožavao ju je čak i kad je bila masna i raščupana, kad njegova draga nije našla vremena da ju njeguje. Sad ju više nije obožavao.

Cindyna nova kosa bila je zlatnožuta. Njezino smeđe lišće zamijenila su žuta polja pšenice. Sezala joj je malo ispod ramena te bila nevjerojatno gusta za plavu kosu. Prije je bila tamna, a sad je bliještala kao iskrica.

Još je bila lijepa. Mnogi bi rekli, uključujući i nju, da je sad još i ljepša. Iako nije mogao opovrgnuti da njegova djevojka objektivno izgleda vrlo privlačno, Simon se nije mogao složiti s njima. Nedostajalo joj je nešto čime je zračila prije - prirodnost.

Uvijek je bila spontana i ležerna, nikad nije imala briga niti je bila osjetljiva, a sad ju je i najmanja sitnica mogla izbaciti iz takta. Prištići i dlake koje strše iz frizure postali su joj najljući neprijatelji. Nije se borila protiv njih kremama, već trakom. Zbog trake njegova se čvrsta santa leda pretvorila u pahuljicu.

Traku je čuvala više od zelenog oka u glavi. Sakrila ju je daleko od ljudi, daleko od Simona. Viđao ju je samo u sitnim komadićima na njezinom tijelu prije spavanja.

Sakrila je i sebe od Simona, ali se zato počela pokazivati svijetu. Vratila se u tinejdžerske dane i počela izlaziti. S novim izgledom našla je i nove prijatelje, s puno manje truda nego one stare koji su otišli u zaborav.

U njezinim očima ništa se nije promijenilo. Oni su još bili par. Oni su još bili sretni. Oni su još bili zaljubljeni. No, ona je bila slobodna, a on se osjećao kao u kavezu. Ona je bila sretna, on očajan.

U njegovim očima sve se promijenilo. Promjene na njoj, promjene u njoj, promjene u njemu, promjene u njima. Sve te promjene su ga boljele, ali nije ju imao snage pustiti. Samo je zadržavao suze i lažirao osmijeh, svakog dana i svake sekunde. Pozdravljao ju je kad je odlazila i željno čekao da se vrati.

Sve do tog dana kad ga je nešto pokrenulo.

"Cindy, čekaj!" zaustio je Simon.
Ona je već zakopčavala kaput na pragu i zbunjeno ga je pogledala. "Što je bilo, dušo?"

Nije znao kako da joj objasni tajne svoje nutrine, ali morao je pokušati. "Cindy, možemo li popričati?"
Namrštila se. "Dakako, ali može li to malo pričekati? Trebam se naći s prijateljima za par mi-"
"Jedva ti znaju ime, nećeš im jako faliti," odlučno ju je prekinuo.

Ona ga je ošinula pogledom, ali nije mogla negirati istinitost njegove tvrdnje. "U redu. O čemu želiš razgovarati?"

Predala se i vratila u stan. Zatvorila je vrata, što je Simona malo smirilo. Sjela je na kauč pored njega, prekrižila noge i pogledala ga s iščekivanjem.

"Cindy, volim te," rekao joj je iznenada. Ona se nasmiješila istog trena, a njemu je u tom trenu u umu bljesnulo njezino staro lice koje mu se tako često smiješilo. "Voliš li ti mene?"

Umjesto odgovora, poljubila ga je. Njezine usne bile su ugodne, no on ju je prekinuo. Nije ih želio dodirivati dok ne oblikuju riječi koje je želio čuti. "Cindy, odgovori mi. Voliš li me?"

Promatrala ga je zbunjeno, kao da ne razumije pitanje. Izgledala je tako krhko i izgubljeno, nije pripadala ovdje. "Simone, što se događa? Naravno da te volim. Pa znaš to."
"Ne bih te pitao da znam," pomislio je on s gorčinom.

"Simone, zašto me gledaš tako?" upitala ga je uplašeno. "Reci mi što želiš. Imaš nešto na umu, zar ne?"
"Imam jako puno toga," nasmijao se tužno. "Cindy, promijenila si se."

Pune usne su joj se razvukle u širok osmijeh. "Naravno. Naravno da jesam! Nisam li sad divna? Znam da si prije rekao da sam savršena, ali pogledaj me sad! Nije li sad to istina?"

"Cindy, ne razumiješ," uzdahnuo je Simon. "Ne mislim na izgled. Promijenila si se ... iznutra. Više ti nije stalo do mene. Razmišljaš samo o toj prokletoj traci!"
Zjenice su joj se raširile, što je Simona obradovalo. Možda je konačno shvatila. "Oh. Oh! Trebao si mi reći prije. Naravno, tako sam sebična!"

Otrčala je u drugu sobu. Simona je ovo zbunilo, a zle slutnje su mu uplovile u um. Kad se vratila s kartonskom kutijom u rukama, slutnje su se potvrdile.

"Evo! Ti je zaslužuješ isto koliko i ja," veselo mu je rekla pružajući kutiju. "Iskoristila sam je podosta, ali preostalo ti je dovoljno za još puno noći. Kako nisam prije razmišljala o tome? Stvarno sam glupa."

Riječi na kutiji još su mu govorile isto kao i prvi put kad se s njom susreo.
"Uzmi."

Simon ju ovaj put nije poslušao. Ruke su mu počele podrhtavati. Cindy je bila tako sretna dok mu ju je pružala, kao malo dijete koje roditelju pruža crtež. Želio se derati na nju, želio ju je silom urazumiti. Nije mogao. Nije mogao jer ga ona, kao ni dijete, nije mogla razumjeti.

"Ne, Cindy. Nisam mislio na to."
"Na što onda?" Njezinim prelijepim licem nije prolazilo ništa osim nerazumijevanja. On joj je oteo kutiju s trakom iz ruku i položio je pored sebe. Zatim ju je uhvatio za ruke.

"Samo želim provoditi više vremena s tobom, to je sve," rekao joj je.
"Naravno, dušo!" ciknula je ona i bacila mu se u zagrljaj. On ju je zagrlio. Suza mu je kanula iz oka, ali brzo ju je obrisao. Shvatio je da ju je izgubio zauvijek, njegov najgori strah se obistinio.

Od njegove drage ostala je samo ljuštura.

✴✴✴

On je konačno odlučio. Bio ju je spreman pustiti da ode. Djevojka koju je volio više nije postojala.

Donio je tu odluku na poslu. Na radnom stolu u uredu stajala je Cindyna stara slika. Cindy sa smeđom kosom, smeđim očima, ožiljkom na uhu i gomilom prištića na koje se nije obazirala.

Gledajući u tu sliku pomirio se s činjenicom da voli nepostojeću djevojku. Sliku je položio prema dolje, da ga njegova mrtva ljepotica više ne proganja. Pustit će je.

Stajao je pred vratima njihovog zajedničkog stana. Otvorio je vrata njihove sobe i zatekao nešto što nije očekivao. Cindy je bila s drugim muškarcem.

Polugoli muškarac bio je iznenađeniji od svih njih. "Tko je to? Koji vrag?"
Cindy je gledala samo u Simona. "Dušo, nije ono što misliš!"
"Stari, žao mi je. Nisam im'o pojma," rekao je drugi muškarac.
"Sve ću ti objasniti!" vikala je Cindy.

Dvoje golih ljudi u krevetu borili su se za riječ, a Simon nije mogao doći do riječi. Stajao je tamo, nepomičan, osjećajući kako mu se duša kida.
"Izađi van," smireno je naredio ljubavniku svoje djevojke koji je skupljao svoje stvari po podu.

"Nemoj mi nauditi! Stvarno nisam znao da je zauzeta. Ne bih to onda učinio. Stvarno mi je ž-" brbljao je.
"Izađi van," ponovio je Simon i muškarac je nestao brzinom geparda ostavljajući dvoje mladih u vrlo neugodnoj situaciji.

Cindy je počela plakati. "Stvarno mi je žao. Jako mi je žao. Ti si ... u zadnje vrijeme si bio tako dalek i ja ... Nisam znala kako da se nosim s tim! Nisam te željela povrijediti, tako sam glupa. Počnimo iznova, u redu? Možemo riješiti ovo. Prošli smo kroz toliko toga, možemo riješiti ovo."

Simon ju nije slušao. Kretao se automatski, kao robot. Sagnuo se i otvorio ormarić u kojem se nalazila kutija. Podigao je poklopac. Crvena traka bila je gotovo potpuno iskorištena. Opseg koluta namotaja se smanjio, ali Simon je procijenio da će biti dovoljan.

"Simone, što radiš? Simone, što će ti to?" uplašeno je jecala Cindy. "Dušo, poslušaj me, molim te. Preklinjem te!"
Nijedna njezina riječ nije ga sputavala. Pritisnuo ju je uz krevet i slijepio joj ruke iza leđa. Otimala se i vrištala, no on je bio jači.

"Simone, prestani! Ne želiš ovo! Molim te, pusti me! Makni se s mene!"
Mladić joj je slijepio zajedno noge i ruke tako da se nije mogla micati. Okrenuo ju je prema sebi i pogledao u mokre zelene oči. Oči očajnice.

"Dušo, učinit ću sve! Baš sve. Stani, molim te! Znaš da se traka ne može skinuti," očajno je vikala.
Simon je promatrao malo nju, malo traku. Osmjehnuo se. "Znam."

Gledao je svojih ruku djelo. Cijelo Cindyno tijelo bilo je umotano u crvenu traku. Traka je savršeno prianjala uz njezinu savršeno glatku kožu. Potrošio je svu preostalu traku na ovo, ali vrijedilo je.

Više se nije micala. Simon nije bio siguran je li ne može ili ne želi. Sad je izgledala kao lutka, nešto neživo i nepoznato. Mladić se okrenuo na bok i zaspao bez ispuštanja suze. Kad se ujutro probudio, bacio je pogled na drugu stranu kreveta. Prazno.

Nije bilo ničega osim dugog i sfrkanog komada crvene trake. Simon je pažljivo vratio traku u kutiju i zaplakao.