"Otvori ta vrata, hoćeš li?" Cindy je rastreseno vikala iz kupaonice. "Zar si gluh? Zvonili su već tri puta!"

Simon je skinuo slušalice i uputio se prema vratima. Bez obzira na to koliko glasna muzika bila, ona ju je uvijek uspjela nadglasati. Možda je njegovo uho njezin glas automatski izdvojio iz gomile, a možda je samo bila sjajna u urlanju.

Otvorio je vrata, ali pred njima ga nitko nije dočekao. Prvo je pomislio da se klinci iz ulice zabavljaju na najgluplji način, ali je onda primijetio paket na pragu. Bila je to obična kartonska kutija slijepljenja selotejpom, a na njoj je crnim markerom jednostavno pisalo "Uzmi." Poslušao ju je.

Kutija je bila mnogo lakša nego što je Simon očekivao. Stvari u njoj nisu bile stabilne te se čulo udaranje dok ju je premetao po rukama. "Dušo, jesi li možda naručila nešto? Imamo paket."

"Ne koliko se sjećam," došlo je vikanje njegove drage. "Nemoj otvarati bez mene! Evo me za sekundu."
Sjeo je na kauč, a paket stavio do sebe. Promućkao ga je nekoliko puta iz čiste znatiželje i čekao Cindy.

Uskoro se pojavila ogrnuta samo ručnikom. Kapljice vode još su joj se cijedile niz glatku kožu i kapale s vrhova njezine smeđe kose. Drugim ručnikom savila ju je pod turban, a jedno uho joj je ostalo nepokriveno. Uho s tako poznatim ožiljkom.

Promatrala ga je sa znatiželjom i iščekivanjem. "I? Što je unutra?"

Simon bi ju inače sigurno pokušao izvući iz tog ručnika, ali trenutno je najviše želio izvući sadržaj iz misteriozne kutije.

Pronašli su škare kojim su prerezali selotejp samo kako bi u kutiji pronašli - još selotejpa. Oboje se razočarano smrknulo i izmijenili su zbunjene poglede. Očekivali su nešto mnogo uzbudljivije od toga.

U kutiji se nalazio veliki kolut crvene ljepljive trake. Nije bilo nikakve oznake ili loga, samo crvena traka namotana mnogo puta oko središta.
"Ovo je jedna od najglupljih podvala koje sam ikad vidjela! Nema nikakvog smisla," gorko se nasmijala Cindy. "A baš sam se ponadala da sam dobila poklon prijatelja ili slično."

"Možda je od prijatelja. Možda ti žele poručiti da slijepiš ta velika usta," nasmijao se Simon. "Ili od tajnog obožavatelja? Hajde, isprobaj novu narukvicu."

Simon je zgrabio kolut trake i pokušao ga nataknuti Cindy oko ruke. Ona se smijala i počeli su se otimati za crveni namotaj. "Dosta! Prestani! Nisam obučena."

Kutija se srušila na pod iz Simonovog krila. Papir je izletio iz nje i mladić je automatski posegnuo za njim. Mogao bi se zakleti da se u paketu malo prije nije nalazilo ništa osim selotejpa.

"Upute za korištenje TRAKE:
1. Nalijepiti traku preko dijela kojeg želite promijeniti.
2. Otići u san.
3. Pronaći svoj dio.
4. Izabrati tuđi dio.
5. Postaviti dijelove na postolje.
6. Izaći iz sna."

Simon je zatreptao par puta začuđen sadržajem uputa. Njegova djevojka se stala gurati uz njega pokušavajući doseći papir. "Što je to? Daj mi! Daj mi!"

Kad je pročitala upute, njezina sreća je isparila kao voda s njezine kože. "Što to znači? Dio koji želimo promijeniti?"

"Mislim da se misli na dio ... tijela."
"Tijela? Kao plastična operacija?"

Simon se samo nasmiješio. Uzeo je pramen kose koji joj je pobjegao iz ručnika i vratio ga natrag. "Tako nešto valjda. Sve je to glupost. A čak i kad ne bi bila, tebi to ne bi trebalo."

Cindy se ljupko nasmiješila. "Oh, doista. Savršena sam, zar ne?"
"Naravno. Sve na tebi je savršeno," prošaptao je Simon. "Tvoje oči, tvoja kosa, tvoj nosić. Tvoje usne..."

Završavajući zadnju riječ, poljubio ju je. Bio je to u početku nježan poljubac, ali s vremenom je postajao sve strastveniji. Simon se već ponadao da će prerasti u nešto više, ali Cindy ga je prekinula. "Ne sad. Imam posla."

Odvojila se od njega usput stavljajući crveni selotejp i upute za njega natrag u kutiju. "Hvala na komplimentu, ali zapravo bih baš mogla pokušati ovo. Želiš li i ti? Moglo bi biti zabavno."
"Svakako. Odmah nakon što izmijenim tračeve s Krvavom Mary i odigram partiju pokera s Jetijem."

Cindy ga je pogodila jastukom. "Ne budi glup. Nikad ne znaš što može biti stvarno dok ne probaš."
"Da, da," rekao je Simon i zakolutao očima. "Dobro, recimo da je stvarno. Što bi ti to htjela promijeniti na meni? Ono što mislim?"

Namignuo joj je, a Cindy se zahihotala. "Ma da. Kao da bi to mogao pronaći! Ne, ne želim da išta povećavaš, nego da smanjiš. Nos, na primjer."

"Ne bi te baš ubilo da si i ti meni rekla da sam dobar kakav jesam."
"Jesi dobar, dušo. Samo želim da budeš najbolji," rekla je i poslala mu zračni poljubac.

On je napravio gestu kao da ga je uhvatio, ali taj poljubac nije mogao popraviti bol koji je ostao od nedavne pljuske koju mu je zadala.

Te noći Cindy je kutija opet bila u krilu. Usredotočeno je buljila u upute i premetala kolut trake po rukama.

"Šališ se? Stvarno ćeš to napraviti?" smijao joj se dečko.
"Aha. Pogodi što ću pokušati promijeniti!" uzbuđeno je rekla.
"Hmm..." Simon je izdahnuo dok ju je pažljivo promatrao. "Uho ili vrat."

Cindy je brzo stavile ruke oko vrata.
"Što ne valja s mojim vratom?"
"Prije si znala reći da bi voljela da je duži, tako nešto. Jesam li blizu?"
Nasmiješila se pobjedonosno. "Nimalo! Prvo ću promijeniti oči."

"Oči? Zašto? I zašto pričaš o ovome kao da je stvarno?" rekao je Simon.
"Oduvijek sam htjela plave," uzdahnula je. "Smeđa je najčešća boja i tako je dosadna. Želim plave, plave, plave! Baš kao tvoje."

"Sjajno! Ajmo otići zajedno u magičan svijet i zamijeniti ih. Mogu ti dati i tri prsta gratis," rekao je zajedljivo.
"Samo se ti rugaj!" odbrusila mu je. "Dakle, prvi korak: moram zalijepiti traku preko očiju. Donesi mi škare, hoćeš li?"

Simon je bez riječi ustao i vratio se sa škarama. Želio je što prije završiti ludilo svoje djevojke. Uvijek se voljela petljati s nadnaravnim stvarima, ali ni jedan njezin pokušaj da stupi u kontakt s bićima s one strane nije bio uspješan. Čovjek bi pomislio da je ludo očekivati uspjeh u takvoj situaciji, ali Cindy je uvijek bila iskreno razočarana.

Djevojka je razrezala traku na dijelove dovoljno male da joj prekriju oči. Zatvorila ih je i položila komadiće na njih, a oni su savršeno prionuli uz njezine kapke, kao da su izrađeni baš za njih.

"Uh, ovo je tako čudno," rekla je sretno i počela se hihotati. Smijuljenje je naglo prestalo.

"Cindy, što je?" upitao je Simon nakon što se tišina nastavila. "Cindy!"
"Simon, ne skidaju se," rekla je poluplačnim glasom.
"Što?" upitao je zbunjeno.

"Komadići trake. Zalijepili su se, Simon. Ne mogu ih skinuti!" viknula je djevojka i počela se tresti. "Što ako ih nikad neću uspjeti maknuti, Simon? Nisam htjela da se ovo dogodi! Pomozi mi! Ne mogu ih skinuti. Neće se odlijepiti!"

Simon ju je uhvatio ruku i pokušao spriječiti paniku. "Dušo, smiri se. Samo se opusti. Diši. Diši duboko."
Nakon par trenutaka ga je poslušala.

Simon je pažljivo prešao prstom preko njezinog kapka. Traka je bila savršeno zategnuta preko njega, nije izgledala kao uljez, već kao dio njezina tijela. Pokušao ju je skinuti, ali prsti nisu mogli pronaći granicu trake s kožom. Bojao se da ju ne ozlijedi te se polako odmaknuo.

"Slušaj me, malo je teško sad. Oboje smo umorni. Bolje je da ostavimo problem za sutra, u redu? Ništa ti se neće dogoditi ako ćeš spavati s tim. Pa, zato si to i učinila, ne?"
Polako je klimnula. "Vidiš? Sve će biti u redu. Lijepilo će popustiti do jutra, a ako ne, namočit ćemo ih u vodi."

"U redu. Hvala ti. Samo sam se preplašila," rekla je smirenije.
"Laku noć, luđakinjice," šapnuo joj je Simon dok joj je davao poljubac za laku noć.
"Laku noć i tebi, nevjerniče!" uzvratila je Cindy i ugasila svjetlo.

Sljedećeg jutra Simona je probudila dreka njegove drage. Čuo je usporedno njezine užurbane korake i vriskove. Uletjela je u sobu s ručnikom omotanim oko glave i nastavila s deranjem. "Simon! Simon, pomozi mi!"

Mladić se sad uspaničio. Možda joj se doista nešto dogodilo s očima. Možda joj je dao krivi savjet. Znao je da si to nikad ne bi oprostio. Pospanost ga je napustila te je posjeo uspaničenu djevojku na krevet i pokušao ju smiriti ili, u najmanju ruku, shvatiti razlog njezine uznemirenosti.

"Stvarno je, Simon! Stvarno je stvarno. Možemo se obogatiti! I biti lijepi! Simon, konačno smo uspjeli! Samo ... Samo mi moraš potvrditi! Potvrdi mi da nisam luda. Jer ja nisam luda! Možda je samo stvar osvjetljenja, možda me oči varaju, ali ti me znaš. Tebe ništa neće prevariti jer si skeptičan oko svega! Zato te molim, nemoj se šaliti. Reci iskreno što vidiš! Reci i sve će biti tako divno! Stvarno je! Sve je stvarno!"

Simonove oči su se raširile. Trebalo mu je par trenutaka da shvati o čemu njegova Cindy priča. Traka.

Mladić nije mogao povjerovati. Ne tako lako, ne bez dokaza. "Cindy, smiri se. Što se dogodilo?"
"Nije bitno što se dogodilo, već što će se tek dogoditi. Zar ne shvaćaš? Naše mogućnosti su neograničene! Samo mi moraš reći da je istina!"

Položila je ruke na ručnik. "Sad, u redu? Brojat ću do tri i maknuti ručnik. Pokazat ću ti! Ti samo reci boju, dobro? Samo reci boju mojih očiju."

Simon nije znao bi li se smijao ili plakao. Njegova djevojka je konačno skrenula ili su doista ušli u kontakt s nečim uzvišenim, nečim posebnim. Nije znao čega se više plašio.

"Jedan."
"Cindy, ne budali. Sigurno si samo sanjala."
"Dva."
"Dušo, ubijaš me ovdje! Reci mi da se samo šališ."
"Tri!"

Maska je pala, ali mladićev kamen sa srca nije. Ručnik je oslobodio njezinu čistu kosu i otkrio lice. Otkrio istinu.

"P-plavo," prošaptao je Simon ne vjerujući očima koje njegove oči vide. Oči njegove dugogodišnje djevojke, oči osobe koju je poznavao tako dobro da je znao položaj i veličinu svakog njezinog madeža, oči koje je hvatao u svakoj danoj mogućnosti više nisu bile iste.

"To! Znala sam! Znala sam da je stvarno!" viknula je Cindy dok su joj se suze slijevale iz plavih očiju. Skočila je na Simona i zagrlila ga luđački snažno.

Simon je zatvorio oči i uživao u dodiru poznatog tijela. Tijela za kojeg se bojao da mu uskoro neće biti nimalo poznato.