Ona je ponovo spavala. Oni nisu.

Od četvero najboljih prijatelja, troje ih nikad nije spavalo. Najviše su voljeli ta vremena tišine jer su mogli raspravljati o stvarima koje ona nije smjela čuti.

Te tri osobe sjedile su u krugu na tepihu. Lica su im bila zaklonjena tamom, no svi su znali da su namještena u zabrinute grimase. To je bila emocija koju su već duže vrijeme dijelili zbog problema kojeg nisu mogli riješiti.

"Pa, hvala vam svima što ste se okupili ovdje," započela je djevojka u dugoj, napadno ružičastoj haljini. "Kao što možete i sami prosuditi, naš problem je u zadnje vrijeme dosegao nezamislive razmjere te strahujem da se kraj bliži..."

Mladić u svjetlucavom plavom odijelu i još svjetlucavije žute kose na ovo se posprdno nasmijao. "Princezo, valjda shvaćaš da je to njezin, a ne naš problem. I daj prestani pričati tim dosadnim, formalnim načinom. Osjećam se kao na samrti dok te slušam."

Djevojka se uvrijedila, a oči su joj se prijeteći suzile. "Najdraži brate, sve što je njezino i naše je. Mi ne postojimo bez nje. Također, s takvim ležernim stavom koji je potpuno neprimjeren našoj situaciji vjerojatno ćeš se uskoro i naći na samrtničkoj postelji."

"Znaš valjda da se to moralo dogoditi prije ili kasnije," puhnuo je princ. "Svi moraju jednom umrijeti, pa tako i mi, koji i tako nismo više od prebujne mašte."

Djevojka je protrnula i skrenula pogled prema prozoru. Njezina tuga više se nije mogla prekriti ozbiljnošću. Nije šmrcnula, nije zaplakala - tek su joj se rubovi očiju ocrtali crvenilom. Zadržavala je u njima suze kao i burne osjećaje u srcu.

Treći član malog društva, plišani medvjedić, od početka okupljanja je sjedio nepomično bezizražajnog izraza lica. Netko bi ga zamijenio za običnu igračku, samo da nije bio viši od dva metra. Iako se doimao ravnodušnim, boljela ga je princezina patnja. Ta bol stvarala je u njemu snažnu želju da uništi krivca, čak i ako će pritom uništiti i sebe.

"Svi moramo umrijeti i to je točno," oglasila se ponovo princeza. "Međutim, ostali to obično učine nakon što ih vlasnici napuste, a ne kada..."

"Kada ih povedu u smrt sa sobom?" nadovezao se mladić.

"Ti si bezosjećajan," samo je prošaptala. "Hladnokrvan, hladan poput leda. Nije ti nimalo stalo ni do čega. Sve je beznačajno u tvojim očima, nije li? Je li lakše tako? Nije ti stalo do života, ni do nas ni do nje."

"Nije da mi nije stalo," rekao je. "Ne mislim da se trebam uzrujavati zbog nečega što ne mogu promijeniti, to je sve. Ni ti ne bi trebala. Tvoj mozak već i tako ima previše sitnica za brigu."

Ona se očajno zahihotala. "Ona te doista loše zamislila. Tako pogrešno. Ti bi trebao biti njezin izmišljeni ljubavnik, dečko kojemu se može povjeriti i koji će ju voljeti bezuvjetno, ali ti..."

Glas joj je prepukao. Progutala je slinu i pokušala nastaviti. "Mi smo svi propali slučajevi. Stvoreni smo isključivo u svrhu poboljšanja njezinog emocionalnog stanja, a ni toliko ne možemo učiniti. Mi smo... Izgubili smo."

Medo je tužno klimnuo glavom, nijemo se slažući s njom. Princ je živahno zapljeskao.

"Izgubili smo - konačno si rekla nešto pametno," nasmijao se. "Ako znaš da si izgubila, zašto nas nagovaraš da tvrdoglavo pokušamo prijeći preko granice?"

Djevojka je odmahnula glavom. "Ti to nikad nećeš razumjeti. Ne znaš kako je to imati najbolju prijateljicu na granici... Granici ludila, granici smrti."

Ona se probudila. Oni su utihnuli.

"Dobro jutro," nasmiješila se princeza s najboljim lažnim osmijehom kojeg je mogla uobličiti. Djevojka ispred nje nije ni pokušala glumiti sreću. To je davno prerasla.

"Zdravo, prijatelji," rekla je, ali riječi su bile jedva čujne.
"Kako si?" upitala je nježno princeza. Prišla je drugoj djevojci i zagrlila ju, no ona nije reagirala.

"Umorna sam," odgovorila je djevojka bezvoljno. Bila je prazna iznutra, samo ljuštura koja je gubila na čvrstoći. Poput iscijeđene spužve ostala je bez životnih sokova, a tijelo je bilo blizu toga da posluša um.

Odgurnula je princezine ruke te krenula prema kupaonici. Njezini prijatelji odmah su se uputili za njom.
"Ponovo ispočetka," promrmljao je princ dok je stopalima s toplog tepiha prešao na hladne pločice.

Stvarna djevojka se umila i oprala zube. Kosu je skupila u rep. Sve je činila tako polako, svaki pomak trajao je vjekovima. Zatim je otvorila ormarić, čije je škripanje prijateljima bubnjalo u ušima.

Oštrica žileta zasvjetlucala je pod slabim osvjetljenjem lampe koja je blinkala iznad umivaonika. Zagledala se u svoj odraz u zamućenom ogledalu. Princeza se uvijek pitala što njena prijateljica vidi kad gleda samu sebe. Znala je samo da nije vidjela ništa dobro, što se moglo zaključiti po razočaranom i ispraznom pogledu.

No, ipak je smatrala da njezin um ne može doseći sfere gadosti koje su se manifestirale u umu te jadne djevojke dok je promatrala svoje tužno lice.

Medo je stao točno iza djevojke, a princ i princeza stali su joj svatko s jedne strane. Nitko nije ni pisnuo. U tišini su čekali početak onoga čemu su svjedočili toliko puta da su bili prisiljeni naviknuti se.

Hoće li ju i ovaj put uspjeti zaustaviti na vrijeme? Kapljice znoja na njihovim čelima pokazivale su nizak stupanj samopouzdanja. Više nisu vjerovali u sebe kao na početku. Kroz njih, ona se borila sama protiv sebe.

Ruka kojom je držala oštricu drhtala je, a druga je bila mirno ispružena iznad umivaonika. Podrhtavala je, drhtala kao dijete koje se smrzava. Naglo je stala. Odlučnost u njoj je rasla kao nervoza u svima drugima.

Reagirali su u isto vrijeme. Stvarna djevojka zamahnula je oštricom prema podlaktici, a nestvarni brat i sestra zgrabili su je prije nego što je stigla do kože. Svom snagom zadržavali su je na udaljenosti, no ta udaljenost smanjivala se svakim novim pokušajem.

Princ i princeza više nisu imali snage. Bili su slabi - slabašni i iscrpljeni. Blijedjeli su u njezinom umu, bili su preblizu nestanku. Medo je jedini još bio snažan. Čekao je znak. Dosad ga nije dobio.

On je scenu svaki put promatrao iz daljine, ali to što nije direktno sudjelovalo nije značilo da na njemu nije ostavljala neizbrisive ožiljke.

Medvjedić je svaki put promatrao princezu. Ona mu je bila najvažnija osoba na svijetu, važnija čak i od osobe o kojoj mu je život ovisio. Gušio se u njenim suzama. Princezina maska ozbiljnosti svaki se put slomila u tim situacijama. Plakala je, ali poslije to nikad ne bi priznala. I nitko o tome nije razgovarao.

I ovaj put je plakala, ali ovaj put je bilo drugačije. Suze su inače curile nestrpljivo, hitro i glasno. Bile su kao rijeka čija je brana u trenu popucala, nekontrolirano su klizile niz njezine obraze miješajući se međusobno i natapajući ih.

Sada su kapale nježno, poput rominjajuće kiše. Lijeno su klizile niz blijedu kožu ostavljajući jedva vidljiv trag. Slabe suze naglašavale su njezinu slabost. Više ni plakati nije mogla s istinskim žarom. Njegova snažna princeza je odustala.

Medvjediću je to bio znak.

Krupnom šapom obuhvatio je ruku sa žiletom, a princeza i princ su svoje u šoku sklonili. Medo ju je držao čvrsto, tako snažno da ju nije mogla pomaknuti ni za milimetar.

Pričekao je da se izgubljena djevojka prestane opirati, a zatim je preusmjerio njezinu ruku. Žilet je putovao od nadlaktice prema prstima.

Princeza i princ su mogli samo promatrali kako oštrica prolazi kroz meso njezinog prsta. Ušla je i izašla, klizila i sjekla kroz kožu, sjekla nokte i dijelove kosti. Krv je nadirala u sve većim količinama, ali djevojka nije posustajala. Štoviše, rezala se sve odlučnije i odlučnije.

Medo je vodio njezinu ruku, a ona mu se slijepo prepuštala. Nije se moglo sa sigurnošću reći tko koga kontrolira. Umivaonik je bio više crven nego bijel. Ruka se više ne bi mogla prepoznati. Kad je princeza pomislila da je crveni pakao gotov, medo je naveo stvarnu djevojku da onime što joj je ostalo od raspadajuće ruke ponovo proces na onoj drugoj.

Razrezana ruka bila je spora i nedjelotvorna. Trebala joj je cijela vječnost da svoju sestru blizanku našminka svojim bojama. Žilet više nije imao vlasnika, bio je zajednički. Oba oštećena dlana pritiskala su ga između sebe, kao da se natječu u čije će meso dublje prodjeti. Mučenje se odugovlačilo, krv se prolijevala. Činilo se kao da nikad neće prestati.

Princeza je nesvjesno stisnula prinčevu ruku. Oči dotad pune suza osušio je strah. Stajala je zaleđeno ne mogavši skrenuti pogled.

I samo tako, u najneočekivanijem trenutku, bilo je gotovo.

Njezine ruke nisu nalikovale rukama. Izgledale su kao šunka koju je nespretno dijete pokušalo narezati. Slojevi kože nisu se nadzirali ispod slojeva krvi. Prsti su se jedva pomicali. Bili su neupotrebljivi.

Žilet je pao u crveni sudoper. Nitko ga više nije mogao držati.

Medo je ispustio djevojčine ruke. Stvarna djevojka se okrenula i otišla u sobu ostavljajući samo kapljice za sobom.

"Više ne može," čuo se grubi glas ispod medvjeđih dlaka tik prije nego što se njegov vlasnik povukao iz kupaonice koja je mirisala po željezu.

Ono što je rekao nije moglo biti točnije. Stvarna djevojka doista nije mogla učiniti ništa i neće moći još jako dugo. Dugo nakon ovoga bit će sigurni.

Izmišljena djevojka nije mogla odlučiti osjeća li zbog toga olakšanje ili strah. No, onda su joj se oči susrele s onima njezine najbolje prijateljice.

I odlučila je.

❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤

Zdravo svima! 🤗
Nakon 46768 riječi, došli ste do kraja. Pa, dobrodošli u najšareniji dio cijele ove knjige: pozdrav na kraju. 😊💖

Oduvijek sam voljela 'okrugle' brojeve, a ovim dijelom dostigla sam dva: 30. dio i 10. priča. Zbog te divne slučajnosti, odlučila sam ovdje završiti. (Ni slučajno zato što više nemam ideja ili zato što priča gubi na čitanosti. Neeeeeeeeee. Zbog 30 i 10.)

Ovo je bila moja prva knjiga ikada (tehnički je zbirka kratkih priča, ali zanemarimo to) i doista sam neizmjerno zahvalna svima koji su pročitali ijedan njezin dio, a posebno onima koji sad čitaju ovu moju bilješku. 💖

Nisam nikad očekivala da će ovoliko ljudi pročitati "Stvoreni Izopačeni" i osjećam se fenomenalano! Ostvarili ste jedan od mojih dječjih snova. 😘

Nadam se da sam vas uspjela zabaviti tijekom ovog putovanja koje smo podijelili. Pokušala sam svaku priču odvesti malo dalje od običnog suhoparnog horor žanra s puno krvi i nasilja te dodati i dublju poruku te se nadam da sam barem dijelomično u tome uspjela. 👻

Svako vaše čitanje, svaki vote i svaki komentar imao je moć transformirati moj dan iz tako lošeg da sam htjela nekog udariti u tako dobar da sam poželjela sve zagrliti. Doista vam ne mogu opisati koliko ste me usrećili i koliko sam vam zahvalna. 😆

Hvala vam!!! 💙💚💛💜💝

Hvala tebi, ti koji upravo čitaš ovo! Volim te. 💞

Pa, ova bilješka postaje malo preduga... Završimo to!

Pozdravljam vas i volim sve,

Kozmotrpica ❤

KRAJ

❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤❤