"Jeste li vi potpuno poludjeli?!" Irianin glas bio je glasniji nego ikad prije. "Kako ste mislili da će mu ovakvo što pomoći? Uvukli ste ga u probleme iz kojih ste ga pokušali izvući!"

"Ne miješaj se, Irian," rekli su joj tiho, ali i iz tišine se mogla iščitati ljutnja.
"Vi ste ti koji se niste trebali miješati!" viknula je djevojka još ljuće. "Mislite da znate sve o svemu, a nemate pojma."

"Znamo više od tebe," rekli su. "Ti si ta koja je dovela ovog jadnika kao žrtveno janje."
"Nitko ga neće prisilno žrtvovati! Svi smo imali izbor," usprotivila se.

"Da, ali svi smo ga prihvatili. Ti ne znaš što se dogodi kad odbiješ," istaknuli su, a Irian je na tren zastao dah. Nastala je poduža stanka, nakon čega je bijes u njezinom glasu potpuno iščeznuo.

"Š-šalite se? Mislite da je ona..." započela je dok joj je glas podrhtavao.
"Začepite, budi se!" rekao je Carlin.

Alvinove oči zatreptale su nekoliko puta, a zatim su se širom otvorile i susrele s Carlinovima. Njegovo tijelo postalo je svjesno pritiska na grudima i peckanja u ruci. Okruživale su ga žarke boje i istog trena je prepoznao prvu prikolicu u koju je zašao - Irianinu.

Um mu se razbistrio, a sva prethodna događanja pokušala su se povezati s djelićem razgovora koji je načuo u polubudnom stanju i poprimiti smisao.

"Š-što se događa? Zašto se svađate?" upitao je promuklim glasom.
"Brzo, donesite mu vode," uzviknula je Irian gledajući u blizance.
"Ali-" zaustili su oni nezadovoljno.
"Brzo, brzo!" rekao je Carlin i dječaci su se udaljili.

Irian je opreznim koracima prišla krevetu na kojem je Carlin ležao na Alvinu. "Kako se osjećaš?"

Mladić je shvatio da neće tako lako iz njih izvući odgovor. Svi su bili vrlo tajanstveni i oprezno čuvali svoje tajne, a blizanci, koji su ga jedini pokušali upozoriti na moguću opasnost, sve su poruke pružali u šiframa.

"Glava ... Boli," rekao je. "I ... pao sam ... Pao sam! Jesam li pao?"
Carlin i Irian izmijenili su brz pogled.
"Ovaj, Al, ne uzrujavaj se. Da, možda jesi pao s užeta, ali prošao si," rekao je Carlin.

"Da, čestitam! Sad si dio našeg cirkusa," uskliknula je Irian i zagrlila Alvina, bar koliko je to spretno mogla uz prepreku Carlinovog tijela i nedostatak vida.
"Bravo, mali," rekao je mali muškarac.

Alvinovo lice se istog trena ozarilo, ali prije nego što se sreća uspjela proširiti cijelim njegovim tijelom, lice akrobatkinje bljesnulo mu je u glavi.
Djevojka koju je vidio, ali ne i osjetio, izgledala je tužno, tako tužno - potpuno suprotno od onog kako se on osjećao.

Zbog tog jednog crvenog oka, počeo je preispitivati svoj dugogodišnji san. Je li ovo mjesto doista bilo dobro za njega? Je li doista bilo bezopasno?

Pokušao je poslagati u slagalicu sve komadiće kojih se do sada domogao. Lux i Nox pokušavali su mu prenijeti poruku upozorenja, ali su se previše bojali ... nečega da bi to učinili direktno.

Nakaze su najbliži unutar cirkuske družine te žive blizu. U krugu nakaza nalazi se pet prikolica, a samo jedna je ostala prazna. Ta prikolica je, po svemu sudeći, pripadala djevojci s izduženim rukama. Djevojci koja je bila dio nakaza, a sad samo dio njegove halucinacije.

U misteriji te djevojke sadržana je i misterija cirkusa. Alvin je odlučio istražiti sve što je ta nakaza ostavila za sobom.

"Što je, Al? Ne činiš se baš sretno," rekao je Carlin, a Alvin se prenuo iz razmišljanja.
"Oh, ne! Presretan sam. I vrlo zahvalan," rekao je brzo. "Samo sam ... umoran."

"Oh, razumijem. Bilo je stvarno podlo od Bellerosea da te tako iznenadi. On ti je takav - impulzivan i nepredvidiv," rekla je Irian. "Ali, ako si ga uspio oduševiti u tim uvjetima, bez ikakve pripreme, posebno će te cijeniti."

"Sad ćemo te ostaviti da se odmoriš," rekao je Carlin, a Irian ga je podigla s mladićeva tijela. Još jednom je mahnula i nestala iz sobe, ostavljajući Alvina samog s njegovim sumnjama.

Imao je zavoj oko ruke i oko glave. Nije bio siguran koliko su njegove ozlijede teške, ali bio je preumoran da pokuša saznati. Samo je sklopio oči i pokušao zaspati.

Mladić je neko vrijeme ležao zatvorenih očiju kad je čuo da se vrata ponovo otvaraju. Sijamski blizanci su ušetali u sobu, a Alvin je shvatio da je ovo prvi put da je sretan što ih vidi.

"Čekao sam vas. Možete li mi objasniti tko je bio..." započeo je znatiželjno.
"Nisu imali vode," prekinuli su ga i pružili mu čašu punu tamne plave tekućine.

"Um, uzet ću je poslije, hvala," rekao je Alvin užasnut neobičnom bojom napitka, a blizanci su ju postavili na noćni stolić. "Ovdje smo sami. Nitko vas neće čuti, zato vas molim da..."

"Žao nam je zbog tvoje ruke," rekli su umjesto odgovora. "Ne znamo što nam se dogodilo. Omaknulo se. Tko se igra s noževima, poreže se."

"Oh, u redu je. Ni ne boli me više," rekao je Alvin. "Sad, recite mi, kako..."
"Ozdravi brzo," rekli su i krenuli prema vratima, ali zastali su u zadnjem trenu. "Belleroseu se jako sviđaš. Kaže da imaš puno potencijala. Nadamo se da ćeš ga iskoristiti na pravi način."

U trenu, više ih nije bilo. Nestali su brzo i naglo kao i prvog dana. Razočaran, Alvin je uzdahnuo i bezvoljno klonuo na jastuk. Njegova zadnja nada je nestala.

Perifernim vidom uhvatio je obris čaše na stoliću. Tekućina je bila mutna, odvratno mutna. Skoro kao da... Lampica u akrobatovoj glavi se upalila kao vatra gutača plamena.

Stisnuo je čašu bolesnom rukom tako čvrsto da ga je zaboljela, ali nije se obazirao. Iskapio je napitak do dna u nekoliko sekundi. Kad mu je čvrsti predmet dotaknuo usne, osjetio je olakšanje.

Zadržao je uljeza u ustima i oprezno odložio čašu. Pokušao je poraditi na opreznosti i diskreciji. Ako su se blizanci toliko bojali toga da budu viđeni usred sumnjivih radnji, sigurno se u tom strahu nalazilo još nešto osim paranoje.

Lijeno se ispružio na Irianinom krevetu i prekrio glavu pokrivačem. Kad je bio sklonjen od bilo čijih pogleda, ispljunuo je sadržaj usne šupljine na dlan i promotrio ga pozorno koliko mu je mrak dopuštao.

Izgledao je kao metalni štapić, a to mu nije moglo pomoći. Po uzoru na Irian, poslužio se rukama da vidi. Njegovim jagodicama svidjelo se ono što dodiruju.

Osjećao je slatku nervozu i uzbuđenost kad je ustanovio da mu u ruci počiva ključ. Ključ mjesta u koje je želio ući, u koje je morao ući.

Peta prikolica ga je čekala.

✴✴✴

Neki ljudi kažu da je noć najtiše doba dana. Neki ljudi lažu.

To nikako nije istina. Barem ako pokušavate u najvećoj mogućoj tišini prijeći iz jedne točke u drugu bez da vas itko uoči.

U takvoj situaciji po noći, svaki zvuk je glasniji nekoliko milijuna puta nego što bi čovjek pomislio. Hrkanje postaje potres, zujanje komaraca uragan, a vaši koraci odron kamenja.

Alvin je sve to nastojao ignorirati i držati oči na onome što je bitno - ulazak, prikupljanje podataka, izlazak. Nije ni znao hoće li išta pronaći, ali vjerovao da blizanci znaju što rade.

Smiješno je kako su oni u dva dana od najvećih sumnjivaca postali osobe od povjerenja.

Međutim, Alvin još uvijek nije vjerovao direktno njima, vjerovao je nečemu moćnom što ih je okruživalo i štitilo. Bio je poprilično uvjeren da je sitna dugoruka nakaza utjelovljenje te zaštite.

Postojalo je nešto pouzdano u njezinoj pojavi, nešto neopipljivo s čime se mogao povezati. Vjerovao je njoj, a ako je ona vjerovala Luxu i Noxu, slijedio je njezin primjer.

Ključ je škljocnuo uz najglasniji škljocaj koji je ikad čuo. Zaključao se iznutra i odahnuo, a srce je polako vraćalo ritam u normalu.

Pričekao je da mu se vid potpuno adaptira na tamu, a zatim pokušao naći prekidač za svjetlo. Bio je svjestan koliko je taj potez riskantan, ali smatrao je da je mnogo riskantnije koračati kroz mrkli mrak u nadi da ništa neće srušiti.

Ako je Irianina soba bila kraljevstvo duge, ova je kraljevstvo oblaka. Zidovi, pod, namještaj - sve je bilo bijelo. Čista bjelina činila je Alvina neobično smirenim, bez obzira na to u kakvoj se stresnoj situaciji nalazio.

Nije želio gubiti vrijeme pretražujući malo vjerojatna skrovišta, kao što su zahod i krevet, te se odmah bacio na radni stol.

Površina je bila besprijekorno uredna, kao i ostatak sobe, ali to se brzo promijenilo čim bi se otvorila koja polica. Unutra su bile skrivene boje kojima je vanjština oskudijevala - blokići, pisaći pribor, knjige, šminka.

Alvin je prolazio kroz papire i papire, pročitao je gomile i gomile besmislenih natuknica, ali ništa nije bilo značajno. Ništa nije upućivalo na razlog djevojčinog nestanka, kao ni na bilo koju drugu tajnu Alvinovog novog doma.

Tada ju je uočio - rješenje se skrivalo na očitom mjestu. Na zidu je visjela fotografija cirkuske družine. Slika je bila stara, crno-bijela, ali Alvin je mogao bez problema prepoznati neke ljude.

Vlasnik Bellerose ponosno je sjedio na stolici u sredini kao glava velike obitelji. Izgledao je gotovo identično kao sad, jedino mu je brada bila malo kraća, trbuh malo manji.

Mlada žena okružila se svojim sitnim kćerima - tri djevojčice koje su pomagale Irian s točkom na slici su imale tek tri godine.

Prolazio je prstom preko slike sve dok nije pronašao Irian. Imala je oko deset godina, ali, osim visine, nije se mnogo promijenila.

Isti široki osmijeh, iste lažne oči. Alvin je pomislio kako je ružno od njih što su je natjerali da ih stavi i za slikanje, kao da skrivaju njezin nedostatak koji je uspjela pretvoriti u prednost.

Pogled mu je prelazio preko mnogih nepoznatih ljudi, starih i mladih, ružnih i lijepih, zanimljivih i dosadnih.

Zaustavio se na djevojci iz halucinacije. Njezina svijetla kosa bila je uredno začešljana prema natrag, a oči bistre. Smiješila se sramežljivo i nježno, sličila je pravom malom anđelu.

Ironično, okružili su je dva vražićka. Svaki blizanac stajao joj je s jedne strane.

...Strane? Svaki sijamski blizanac stajao je s jedne njezine strane?

Djevojka ih je obujmila rukama. Kratkim rukama! Odvojena braća koja su sad spojena. Kratke ruke - sada duge.

Znoj mu se slijevao s čela u vodopadima. Oči su mu letjele po fotografiji bez reda, a određeni njezini dijelovi isticali su se, bljeskali tako snažno da mu je bilo teško gledati.

Carlin je stajao u drugom redu. Na vlastitim nogama! Rukama ... Rukama je grlio druge ljude. Ne, ne, ne. Ne!

A ta djevojka, tinejdžerica koja sjedi na travi? Pjegice su joj osule lice, kosa kuštrava i neukrotiva. Krotiteljica! Igra se s mladuncima lavića ... grli ih kao da im je majka ... Ne! Može li biti? Viky?

Irian! Irian, mala slatka djevojčica Irian. Oči ... očima se divila svijetu, a sad...

Noge su ga izdale. Želudac ga je izdao. Nije se mogao nositi s ovakvom spoznajom.

"S bijelog poda vrlo je teško očistiti mrlje bljuvotine," začuo je poznati glas iza sebe, no sad je zvučao tužno. "Uništio si bjelinu, Alvine. Bjelinu koja je stvarno smirujuća, ne misliš li?"

Irian je stajala na vratima prikolice, plačući tiho bez očiju.