Ariel je sjedila na stolici pored svoje majke, nestrpljivo mašući nogama koje su još bile prekratke da dotaknu pod. Njezina majka bila je hladna kao vrijeme vani i nije bila nimalo dotaknuta dugim vremenom kojeg su potratile. Djevojčici nikad nije bilo jasno kako netko može satima sjediti potpuno mirno, bez ikakve želje za trčanjem, skakanjem ili bilo kakvim drugim kretanjem.

Međutim, u ovom času ni ona nije imala preveliku želju za kretanjem. Inače hiperaktivna, Ariel je morala priznati da povišena temperatura loše utječe na njezinu poletnost. Bila je umorna i bezvoljna, ali to ju nije spriječilo da istinski mrzi svaki trenutak proveden u dosadnoj bolničkoj čekaonici.

Da joj brže prođe vrijeme, počela je promatrati ostale pacijente. Čekaonica je bila ispunjenija nego što je uobičajeno, što je vjerojatno posljedica zime i svih bolesti koje dolaze s njom. Zvukovi kašlja i šmrcanja prekidali su tišinu svakih par minuta, a šmrkave maramice punile su koš za smeće.

Bakica duge sijede kose koju Ariel viđa gotovo svaki put kad dođe u bolnicu sjedila je u prvom redu dosađujući jednu mladu ženu dugim životnim pričama. Žena ju je pristojno slušala i klimala glavom, iako je bilo očito da nije zainteresirana.

"Ona ne prepričava svoj život zbog zabave, već kako bi prizvala duh svog mrtvog muža. On je umro u istoj ovoj bolnici prije pet godina, ali ona mu nije prestala dolaziti u posjet. Kada neki stranac sasluša njezinu životnu priču, njezina riječ dospije i do njega te se on vraća u svijet živih kako bi se bar na tren susreo sa svojom jedinom ljubavlju," izmišljala je mala Ariel priču o njoj.

Kad je tu ideju iscrpila, okrenula se prema mladoj majci s dva malena blizanca koji su potiho cendrali dok je ona činila sve da ih utiša. Starac koji je sjedio pored nje mrštio se kao da mrzi i zvuk dječjeg smijeha, a kamoli plača.

"Dva brata komuniciraju telepatski otkad su rođeni jer su bili zajedno od početka. Već su razvili tu sposobnost u majčinom trbuhu, a dolaskom na svijet počeli su vježbati kako poslati misli drugim ljudima. Trenutno vježbaju telepatiju na starcu pored kojemu se nimalo ne sviđa ono što čuje," nastavila je djevojčica s maštanjem.

Uskoro je smislila priču za svaku osobu u čekaonici, a njezin red za doktoricu još je bio daleko. Još dublje uvučena u svijet dosade, Ariel je shvatila nešto što je njezin um dosad ignorirao.

Morala je na zahod.

Kad je postala svjesna te potrebe, misli o njoj počele su se gomilati potiskujući sve druge, mnogo zabavnije misli. Nije se mogla koncentrirati na maštanje, a noge su joj se njihale puno brže i živčanije.

"Mama," dozvala je Ariel. "Moram piškiti!"
Majka ju je pogledala. "Želiš li da idem s tobom? Ne bi bilo zgodno da zalutaš."
"Ne, hvala. Mogu i sama. Ja sam velika cura," rekla je Ariel samouvjereno.
Majka se zahihotala. "Kako god želiš, ti velika odgovorna ženo."

Ariel je uskoro zažalila zbog svoje odluke. Zahod se nalazio daleko od čekaonice, predaleko. Hodnici su bili dugački, ali iznenađujuće prazni. Nekoliko medicinskih sestara povremeno su prošle pored nje, a ona se nadala da nije na zabranjenom mjestu.

Na kraju je ipak ugledala znak za WC. Vrata su se nalazila na samom kraju hodnika, kao da su predodređena da budu zaboravljena. Zadovoljno je prišla vratima sa slikom osobe sa suknjicom i povukla kvaku, uvjerena kako će njezine muke uskoro završiti.

Vrata se nisu otvorila.

Ariel je svom snagom povlačila vrata, svom težinom se ovjesila na njih, ali nisu se pomakla ni centimetar. Osjećala je sve veći pritisak u mjehuru, a postajala je i sve ljuća. Zašto imati zahod koji je nemoguće otvoriti?

"Potreban ti je ključ," čula je šapat.
"Oh, hvala ti na..." započela je Ariel sretno, ali kad se osvrnula nije ugledala nikoga.
"Moj mozak razvio je tehniku da mi govori moje misli glasom koji nije moj," uvjerila se i vratila u čekaonicu.

Nakon što je provela još malo vremena u čekaonici čekajući da jedna od medicinskih sestara pronađe ključ, vratila se ispred vrata. Ovaj put je puno više cupkala, nestrpljiva da se riješi tereta.

Ključ je bio hladan i velik u njezinoj sićušnoj ruci. Gurnula je ključ u ključanicu i začula prodoran vrisak. Skamenila se. Vrisak je dolazio s druge strane vrata.

"Ima li koga tamo?" upitala je prislonivši uho na vrata. "Čuješ li me?"
Misli su joj letjele po glavi kao lude. Željela je pomoći zarobljenom čovjeku, ali ga se u isto vrijeme bojala.

"Netko s druge strane morao je na zahod jako hitno i kad je ušao unutra, njegova nužda potrajala je dugo. Neki djelatnik je zaključao vrata jer nije znao da je on još unutra i tako je ostao zarobljen," pokušavala se uvjeriti. Ova priča ju je iznenadila jer je njezina mašta obično prikazivala obične stvari neobičnima, a ne obrnuto.

"Čujem, čujem, jasno i glasno," odgovorio je glas s druge strane. Zvučao je daleko i izgubljeno. Bio je nježan i visok, dječji, a Ariel je pomislila kako je to sigurno malena djevojčica. Ova informacija srušila je njezinu pretpostavku jer bi netko sigurno primijetio nestanak djeteta.

"Ona mora da se skriva od nasilnih roditelja. Oni ne znaju da je nema, a prepijani su da primijete. Bolnicu smatra sigurnim mjestom, a koristi WC kao sklonište," izmijenila je svoju priču.

"Što radiš ovdje?" konačno je pitala.
Glas je oklijevao. "Čekam. Čekam nekog da me oslobodi."
Ariel se nasmiješila. "Jasno. Ja ću te osloboditi! Samo, uh... Što ne valja s ključem?"

"Brava je zaglavljena. Moraš stisnuti jače," šapnuo joj je glas.
"Ali, viknula si. Kad sam gurnula prvi put, čuo se vrisak," nesigurno je promrmljala.
"Ma ne. Ništa me ne boli. Ništa uopće," uvjeravao ju je glas. "Gurni najjače što možeš."

Ariel je oklijevala, ali na kraju je učinila ono što je glas tražio. Okretala je ključ do iznemoglosti. Nije bilo vriska, ali nije bilo ni napretka. Ključ se nije micao.

"Nemoj odustati. Budi uporna," ohrabrivao ju je glas, ali bez stvarnog entuzijazma. Ariel nije odustala. Nije mogla ostaviti zarobljenicu, a ni svoj mjehur, na cjedilu.

Na tren je izvukla ključ i pokušala promatranjem shvatiti što nije u redu. Brava je izgledala ispravno. Sagnula se i provirila kroz ključanicu.

Prostorija je izgledala usko i malo. Nije mogla vidjeti puno, ali nadzirala se silueta djevojčice kako sjedi na zahodskoj školjci. Imala je svijetložutu kosu. Ariel se razveselila jer je djevojčica izgledala kao da je njezine dobi te se prestala bojati.

Zarobljena djevojčica se u trenu nabila na ključanicu, a slobodna je posrnula prema nazad i pala na guzu od iznenađenja.

"Zašto si stala? Vrata se neće sama otvoriti," upozorila ju je djevojčica.
"Žao mi je!" ciknula je Ariel. "Bacam se na posao."

Ariel je ponovo gurnula ključ u bravu i stala okretati. Vrijeme je prolazilo, a ona se nije puno približila cilju. Dlanovi su je počeli boljeti od stalnog pritiskanja metala o njih.

"Što ti se dogodilo?" upitala je Ariel da razbije tišinu. Glas se nije odazivao.
"Zašto si ovdje?" pitala je opet.
"Svi dolaze ovdje samo iz tri razloga: ako su u nuždi, ako su jako tužni ili ako su bolesni. Ti sama pogodi što sam ja," odgovorio je šapat zagonetno.

Ariel se zamislila. "Da si ušla zbog nužde, izašla bi van prije nego što bi te stigli zaključati. Zato mislim da je razlog ili tuga ili bolest, što je slično. Tuga je kad te duša boli."

Plavokosa djevojčica se zasmijuljila. "Mudra si za svoje godine."
"Svoje godine? Zar nisi stara kao ja?" začudila se Ariel.
"Oh, da. Sad i uvijek, stara kao ti."

"Sjajno. Onda možemo biti prijateljice kad izađeš!" uzviknula je. Pokušala je još par puta okrenuti ključ, ali nije ništa postigla. Uzdahnula je poraženo.

"Neće se okrenuti!" viknula je.
"U redu je, nije sve izgubljeno," tješio ju je šapat. "Gurni mi ključ ispod vrata, možda ja nešto mogu učiniti."
Ariel se posramila što ne može učiniti ni toliko koliko je otvoriti vrata. Možda nije bila velika cura.

Sagnula se i progurala ključ kroz pukotinu. Čim je kliznuo ispod vrata, osjetila je silu kako ga vuče u drugu prostoriju. Zatim je čula lupanje oko brave. Nadala se da će djevojčica kojoj ne zna ime uspjeti jer je jedva zadržavala višak vode u sebi.

Ključ je naposljetku škljocnuo i Ariel je veselo otvorila vrata. Osjećala se tako pobjedonosno. Što je duža borba, to je slađa pobjeda. "Bravo! Ti si..."

Zahod je bio prazan.

Ključ joj je ležao pod nogama, a u ogledalu iznad umivaonika mogla vidjeti svoj šokirani izraz lica. "G-gdje si?"

Tišina. Ariel bi pobjegla istog trena da nije morala tako hitno na WC. Školjka je bila ispred nje i morala ju je iskoristiti. Došavši pred sam zahod, čula je nježno kucanje. Kucanje iznutra. Kucanje iz WC-a.

Duboko je udahnula i, kao što je žurno skidala flaster da osjeti što manji bol, hitro podigla dasku. Njezini mišići mjehura popustili su sa svim ostalima i topla tekućina zalila joj je hlače. Suze su joj zalile obraze.

Unutra, plivali su prsti. Plivala je kosa. Plava kosa. Plivala je glava. Dijelovi tijela, malog tijela, plivali su u mješavini zahodske vode i krvi.

Ariel je zavrištala tako glasno da su je čuli svi u bolnici, čak i gluha starica.

✴✴✴

"U WC-u i djelomično u kanalizaciji pronađeni su ostatci tijela šestogodišnjakinje. Ubojica je njen leš razrezao na sitne dijelove i pokušao ih pustiti niz cijevi, ali nije mogao razrezati glavu. Neki dijelovi su se uz to uporno vraćali uz odvod.

Odgovoran za ovaj strašan zločin je liječnik iste djevojčice koji ju je brutalno izbo skalpelom tijekom njezina boravka u bolničkoj sobi. Razlog ubojstva nije poznat, a istraga je još u tijeku zbog mogućih sudionika."

Ariel je pokušala isprazniti glavu, ali nove riječi i misli su se nastavile stvarati odbijajući ju napustiti. Teško je zaboraviti na nešto o čemu svi neprestano govore, pa čak i tvoji glasovi u glavi.

"Ona je ubijena, ali nije mrtva. Tijelo joj je možda rastavljeno, ali duša je cijela. Duša nije nestala. Duša ima osjećaje i snove i razmišljanja. Duša će jednom pronaći svog ubojicu, a on će tada završiti na mnogo gorem mjestu od kanalizacije," izmišljala je Ariel, ali ovaj put to nisu bile puke izmišljotine. Znala je da je u pravu.

Znala je da je u pravu jer ne prođe ni jedna noć da, baš kad je na granici između jave i sna, ne začuje šaptanje i kucanje o zahodsku školjku.

"Izašla sam. Sad možemo biti prijateljice. Da, možemo biti sjajne prijateljice!"