Zvuk pištanja je ponovo utihnuo.

Emil je živčano pritisnuo mobitel. U tom trenutku ga je doista želio prelomiti, zgnječiti ga onako kako je sudbina zgnječila njega.

Svaki njegov pokušaj bio je beznačajan i on je to znao, ali to ga nije spriječilo da pokušava. Osjećaj poraza dahtao mu je za vratom, ali i njegovi su pokušaji bili beznačajni. Očaj ponekad probudi u ljudima onu urođenu crtu ponosa, raspali prkos prema preprekama.

Emil je zato pokušavao iako je već prihvatio poraz. Nazvao je Nenadovu majku, Nenadovog oca i Nenada. Broj poziva prerastao je onaj do kojeg je znao brojati, ali svi do jednog bili su propušteni.

Želio ga je upozoriti, iako mu neće povjerovati. Želio je jednom rukom preusmjeriti rijeku sudbe. A možda se samo želio oprostiti s njim dok se ponovo ne susretnu s druge strane.

Jučerašnje opraštanje nikako mu nije pošlo za rukom. Zagrljaj je pogoršao Nenadov bijes jer je pomislio da ga bratić ismijava. Zbog pomisli na poniženje umjesto nježnosti pokazao je očnjake.

S očnjacima će i otići.

Emil je prekasno shvatio da ga je trebao zaustaviti, zabraniti mu da izađe iz sobe. Nije mogao. Nenad ga nije slušao. Sve se događalo tako da knjiga pobijedi.

Knjiga mu više nije bila jasna. Nije poznavala samo njega, već svakoga tko bi iz nje čitao. Mijenjala je vlasnika po potrebi.

Pa, ako je tako, ako se stranice ispisuju u trenutku čitanja, kako je Emil mogao pročitati proročanstvo za sljedeći dan unaprijed? Je li se sadržaj stvarao do kraja za onoga tko se njime najviše koristio pa se brzo promijenio u slučaju novog vlasnika? Do koje razine je knjiga mogla razmišljati?

Pomislio je čak da nije govorila o Nenadu te da je proročanstvo bilo namijenjeno njemu. No, nakon što mu je pjesmica još jednom prostrujala glavom, shvatio je da to ne može biti točno. Knjiga nije znala samo sudbinu, znala je sve. Baš sve.

Ni prošlost ni sadašnjost ni budućnost nisu joj bili tajna. Znala je tijek života od prvog udaha popraćenog plačem do tihog posljednjeg izdaha.

"Sve mu ide baš kako želi
Ohološću zato ispunjen je cijeli"

Pjesma je sadržavala stihove koji su se pozivali na prošlost - na Nenadovu prošlost. Emilu nikad ništa nije išlo kako je želio, a u posljednje vrijeme manje nego ikad.

Doista nije shvaćao kako knjiga radi. Nije shvaćao zašto se mijenja iz stare u novu i iz nove u staru. Nije shvaćao kako joj je ikada mogao vjerovati. Zato ju je sakrio što dalje od svojih očiju koje bi mogla zavesti, od očiju koje bi mogle postati izdajice.

Čitanje knjige za njega više nije bilo otvaranje dara, već kockanje. Nosilo je sa sobom previše rizika te se zakleo da će ju zaboraviti. Zatvorio ju je u najskriveniji kutak ormara koji je vidio svjetlost rjeđe od krtica.

Do poslijepodnevnih sati došla je vijest da je Nenada udario auto. Bio je ozbiljno ozlijeđen, ali svi su se još pretjerano optimistički nadali da će se oporaviti. Nije bilo ništa tužnije od tvrdoglave nade koja se ocrtavala na licima Nenadovih roditelja.

Do večernjih sati došla je vijest da je Nenad preminuo. Nije se oporavio.

Dani do sprovoda prolazili su sporo, a prošli brzo. Emila je majka uvukla u odijelo usprkos gipsu. Njihov dom mirisao je na smrt. Marshmallow nije ni zamahnuo repom. Cijeli dan je tupo zurio u pod.

Ela je ušla u njegovu sobu korakom pretromim za dijete. Šutke je sjela na bratov krevet. Emil je očekivao - priželjkivao - da će ga upitati nešto, kako je u svojoj znatiželjnoj prirodi uvijek činila.

Nadao se da će zbunjenih očiju reći: "Emile, što znači smrt? Objasni mi!"

No, nije ništa pitala. Takvo pitanje bilo je suvišno. Ela je znala točno što je smrt, razumjela ju je i predobro. Smrt je nemoguće objasniti. Ona objašnjava samu sebe pri svakom posjetu.

Djevojčici smrt nije dala samo objašnjenje, već i tugu. Susret s njom mogao je najlepršavije osobe pretvoriti u melankolične zombije.

"Nikad ga nisam voljela, ali sad mi nedostaje," prošaptala je djevojčica kojoj je smrt po prvi put položila hladnu ruku na rame, kojoj se prvi put ukazalo njeno lice ukočenog osmijeha koje joj dosad nije bilo ništa više od apstrakcije.

Nitko ju nije razumio bolje od Emila. Njegovo mračno odijelo lijepo je odražavalo stanje njegove duše. "Uspio sam... Uhvatio sam komadić njegove duše. Tako će zauvijek ostati tu."

Stariji brat joj je pružio svjetlucavi zlatnik, ostatak njegovog džeparca. 'Spremnik duša' možda nije posjedovao pravu vrijednost, ali u Elinim očima bio je vrjedniji od dijamanta.

Oprezno ga je zataknula između slojeva crne haljine, sakrila je komadić svjetlosti od tame svijeta. Uhvatila je Emilovu ruku, a on se uz pomoć štake dovukao do auta. Krenuli su prema mrtvom djetetu.

Sprovod je bio tih. Mrtvo tih. Svi su bili zatvoreni u svoj svijet i plakali tihim plačem.

Tihi plač označavao je potpunu prazninu duše, glasnom plaču je bio stariji brat koji se već upoznao s boljkama života. Tihi plač pokazivao je da je tuga njegovog vlasnika izjela do kraja iznutra, a sad probija iz njega da ga uništi i izvana.

Čak je i svećenik plakao gorke suze jer dječja je duša vrjednija od staračke. Jedino je Emilovo lice bilo suho u moru crne odjeće jer je on plakao srcem.

Bilo je to čudno. Nikad nije mislio da će mu Nenad nedostajati. Ela je zapravo divno opisala njegove osjećaje - nikad ga nije volio, ali nedostajao mu je sad kad ga nije bilo.

Emil ne samo da ga nije volio. Bio je mnogo manje ravnodušan od toga. Ne bi se moglo reći da ga je mrzio, ali kad bi morao birati između ljubavi i mržnje, ne bi izabrao prvo.

Nenad je bio poput mačke lutalice koja mu je ostavljala izmet po dvorištu i rušila kantu za smeće, ali vijest o njezinoj smrti pod kotačima nije mogao primiti bez žalosti.

Ljutio ga je način na koji je njegov bratić napustio svijet. Bilo je tiho. Bilo je dosadno. Bilo je obično. Nije bilo u skladu s Nenadovom prirodom da stvara scenu gdje god da dođe, da skreće pažnju na sebe u svim prilikama. Nenad je bio borac, ali sudbini nema ravnog po borbenosti.

Nenad je otišao. Sprovod je prošao.

Od njega ostalo je samo tijelo u stanju raspadanja i sjećanja koja će njegovog bratića dovesti do stanja ludila.

Majka je Emila smjestila na krevet. Bacio se na leđa te naletio na nešto tvrdo. Knjiga je ležala ispod pokrivača, prepredeno se cereći bez ustiju. On je svojima zavrištao, budeći se naglo iz stanja ošamućenosti, te ju bacio preko sobe.

Njezine ponovo ostarjele stranice u letu su se pomladile te je nova knjiga pala otvorena na pod. Dječakove oči napunile su se suzama.

"Ja nisam ubojica," zajecao je u pokušaju vriska. "Nisam! Nisam ga ja ubio. Nisam ga ubio. To si bila ti!"

Sad su se njegove suze slijevale polako niz lice kapajući mu na košulju. "Da te bar nikad nisam vidio. Da te bar nisam dotaknuo. Bez tebe, ne bih znao! Bez tebe ne bih osjećao ovu krivicu! Ne bih imao veze sa... Ne bih ni znao..."

Glas mu se izgubio. Riječi su mu zapele u grlu.

Pogledao je još jednom prema neprijatelju. Knjiga je ležala širom otvorena. Pozivala ga je, mamila kao slastičarnica mamu u doba dijete. Naslađivala se njegovom patnjom, a u Emilu probudila novi bijes.

"Zašto više ne nestaneš, ha? Ne želim tvoje usluge, ne želim znati ništa!" zaderao se. "Pronađi novog vlasnika, a mene ostavi na miru...."

Knjiga je stajala točno pred njim. Izazivala ga je, šapćući tiho, jedva čujno: 'Dođi po mene. Samo mi dođi. Dođi da se zabavimo.'

Emil se naglo povukao prema naprijed, preko ruba kreveta. Pao je na pod, a udarac gipsa ublažio je tepih. Naćulio je uši, nadajući se da ga mama nije čula. Tada se sjetio da su njezini osjeti otupljeni te se nastavio povlačiti rukama do cilja. Slomljena noga usporava ga je, zapinjala za svaku mucicu u čupavom tepihu.

Kad je bio već nadomak knjige, zatvorio je oči. Nije nasjeo na njezinu provokaciju - on ju više nikad neće čitati.

Umjesto toga, njegovi prsti pronašli su put do stranica. Uhvatio je prvu koju je napipao, glatku i čistu. Sadistički se nasmijao dok je trgao list sudbine.

Njegove ruke kretale su se odvojeno od mozga. Bio je nagnut nad knjigom u neprirodnom položaju željno cijepajući stranu po stranu. To nije bila puka destruktivnost na djelu. Emil se osjećao sretno dok je to radio, osjećao se zadovoljno, ispunjeno. Osjećao se živo.

Zanos koji ga je ispunio bio je sličan onome kojim slikari dovršavaju svoje najveće remek-djelo, kojim romantične duše čitaju ljubavne pjesme, kojim gurmani ližu zadnju kap egzotičnog umaka.

Svaki šušanj i deranje papira mamili su mu osmijeh na lice. Ti zvukovi postajali su sve češći, sve glasniji, sve slađi.

Usprkos boli u nozi, neudobnom položaju i umoru, Emil se osjećao sretnije nego ikad. No, nije to bila dobra vrsta sreće. Ta sreća bila je izopačena, pokretana svim negativnim sokovima njegova bića. Bila je gora od tuge.

Mržnja, bijes, želja za uništenjem. Nije vidio ništa drugo. Dječak se smijao. "Uništio sam te! Ti si htjela uništiti mene, ali ja sam bio brži."

Na koncu je otvorio oči i pogledao svojih radišnih ruku djelo. Smeđe korice su ogoljene ležale pred njim, usamljene kao drveće u jesen. Oko njih razletjeli su se komadići stranica, usitnjeni do mrvica, poput lišća koje je usprkos braći usamljenije od drveta.

Emil se luđački nakesio. Osmijeh se širio i širio, a naposljetku je ponovo prasnuo u smijeh. "Uspio sam! Mrtva si, mrtva si!"

Vrjednije nego ikad prije počistio je za sobom. Tepih je bio besprijekorno čist, a koš za smeće u kaosu.

Emil je bio sretan. Presretan.
"Mrtvo se ne vraća. Ni Nenad ni knjiga se neće vratiti," mislio je.

No, više nije imao moć poznavanja budućnosti.