Emil nije mogao pomaknuti nogu.

Nije ju mogao podignuti, osloniti se na nju, pa čak ju ni počešati. Osim te iritacije, osjećao je nešto što nije mogao smjestiti ni u koje područje emocija koje je poznavao i iskusio prije.

Možda je to bila bol, možda neugoda ili pak svrbež njegove kože sakrivene gipsom. Možda je to bilo čak nešto dublje, duboko ispod kože i mesa, nešto nefizičko sakriveno u najdubljim šupljinama njegova uma.

Kakav god taj osjećaj bio, nije ga se mogao otarasiti. Privezao se uz njega poput kakvog nametnika i krao mu energiju. Kopkao ga je, mučio, stvarao u njemu šupljinu koju nije mogao ispuniti.

No, nije to bila jedina šupljina čiji je Emil bio vlasnik. Sve se ostvarilo. Njegova kost uhvaćena u zbrku krupnog biciklista i savinutog bicikla savila je i nju, toliko jako da je pukla. U tom trenu boli nije bilo, samo šok i strah ispunili su njegovo tijelo. Tupo je zurio u zaprepašteno lice svoje majke koje se nadvilo nad njega.

Vozila ga je ravno u bolnicu pritom živčano ponavljajući iznova i iznova "Nevjerojatno! Kolika je vjerojatnost da se to dogodi?"

Emilu nije majka morala odati koliko se njegova situacija činila nemogućom. Takva slučajnost mogla je postojati samo u filmovima ili knjigama. U njoj je i postojala.

Knjiga je znala sve. Nije predviđala, nije naslućivala, nije nagađala. Njezine stranice nisu oslikavale obrise budućnosti običnom olovkom, tako slabašno da se mogu obrisati ili preoblikovati. Na njima su se nalazili crteži sudbine prebojani tintom - vječni i nepromjenjivi.

Emil je to shvatio i to ga je naljutilo. Osjećao se nemoćnim i nevažnim. Možda život ipak nije splet krivudavih ulica koje se spajaju i razilaze kako bi nas odvukle što dalje od početne točke. Možda ga čeka samo duga jednosmjerna ulica koja završava na početku groblja.

Odbijao je povjerovati, ali mozak ga u tome nije podupirao. Nije želio vjerovati da je njegov život unaprijed zapečaćen. Nije želio to znati.

Ljutio se na knjigu. Svoj bijes usmjerio je prema neživom objektu koji se činio jezivo punim života. Jer, čemu poznavati tajnu onoga što će tek doći ako znaš da nemaš nikakav utjecaj na to? 

Ljutio se i na sudbinu. Ispostavilo se da je biciklist bio tek natučen, a dječak koji nije ništa skrivio ozlijeđen tisuću puta ozbiljnije. Emil je ustvrdio koliko je svijet pun nepravde i kako se nesreća voli okomiti na nevine prolaznike. Metak često završi u vlasniku krčme umjesto u lopovu.

Ljutnja je u njemu gorila, žarila i palila. Uništavala je sve oko sebe, a zatim... Zatim je nestala. Ugušila se naglo kako je i buknula.

Kad se iz bolnice vratio kući i legao u krevet, ljutnju je zamijenio misteriozni osjećaj koji ga je pratio ostatak dana. Taj nepoznati osjećaj koji ga je proždirao ponovo se pojačao. No, ovaj put se pojačao dovoljno da ga je Emil konačno uspio identificirati.

Bio je to osjećaj gorkog poraza. Osjećaj bezizlaznosti, osjećaj izgubljenosti. I, ono najgore, sve je bilo okrunjeno osjećajem odustajanja.

Stisnuo je zube kako bi zaustavio jecaj. I ovaj osjećaj bio je zapisan u njegovu sudbinu, zapisan u knjigu. Ako je tako, mrzio je svoju sudbinu. Mrzio je taj osjećaj, mrzio je beznadežnost, mrzio je knjigu koja mu nije mogla pomoći. Mrzio je...

"Brate~! Želiš li kolačiće?" čuo je glas koji je rasplinuo njegovu mržnju u komadiće toliko sitne da su se sakrili iza molekula u zraku.

Ela je s malom pregačom izgledala kao prava mala domaćica. Kosa joj je bila puna mašnica, ruke pune kolača, a oči pune zabrinutosti.

"Još pitaš," nasmijao se dječak i pružio ruku prema njoj. Djevojčica je nespretno nosila pladanj dok su se kolači njihali sa svakim korakom, ali na kraju je stigla do dječaka bez nezgode. Oboje su uzeli po jedan kolač i kucnuli se njima kao čašama te ih proždrijeli u jednom zalogaju.

"Boli li te jako?" upitala je, još punih ustiju. Emil se nasmiješio.
"Ne. Ne boli gotovo uopće," uvjeravao ju je. "Znaš, čarobnjaci mogu crpiti svoju moć iz najčudnijih izvora."

"Kako to misliš?" ciknula je, a zabrinutost je zamijenilo veselje.
Dječak se nadao ovakvom efektu te se razveselio još više. "Iz boli, na primjer. Ponekad ti treba mnogo, mnogo boli - mnogo ružnih događaja - kako bi se tvoja moć povećala iznad svake granice. Sve što je loše kroz vrijeme se pretvori u nešto dobro."

Ela je brzo zaklimala glavom. "Kao kad hodaš bos po šljunku pa ti stopala postaju otporna na pikice?"
"Tako nešto," nasmijao se. "Samo što mi čarobnjaci možemo činiti mnogo bolje stvari nego trčati po kamenju."

"Zakon! Onda će ti ovo na kraju pomoći," rekla je pokazujući na njegov gips. On je samo klimnuo. Sjedili su neko vrijeme u tišini, ako se izuzme grickanje kolača, a Emil je shvatio zbog čega se boli sudbine isplate.

"Kako je bilo u školi?" znatiželjno je upitala.
"I dobro i loše," uzdahnuo je dječak. "Zgrada je lijepa, učiteljica je draga. Moj razred također, osim..." započeo je.
"Što znači razred?" prekinula ga je.

"Razred je kao... Pa, to je zajednica u koju te smjeste kad kreneš u školu. To su druga djeca s kojima učiš i provodiš mnogo vremena sve dok ne završiš školu," objasnio je. "U svakom slučaju, Nenad-Smr... Nenad je u mom razredu. Ne vjerujem da se to dogodilo!"

Elina usta su se savila prema dolje, ali su se brzo zatim razvukla u osmijeh. "Pa, to je dobro, zar ne? Puno loših stvari postat će nešto dobro, tako si i sam rekao. Zbog toga ćeš postati snažniji. Bit ćeš najjači čarobnjak na svijetu!"

Emil je ostao zabezeknut mudrošću svoje sitne sestrice. Iako je zapravo samo ponovila njegove riječi, osjećao je da u njima postoji nešto više. Osjećala je njegovu bol te ga željela utješiti, a savršeno je znala kako. Činilo se kao da se služi njegovim vlastitim tehnikama tješenja što je u njemu probudilo ponos.

Marshmallow je u tom trenutku uletio u sobu šprintajući maljušnim šapicama. Bez ustručavanja je pokušao skočiti na krevet, ali je s njega skliznuo. Ela mu je pomogla da se popne, usput mu češkajući leđa bucmastim prstima.

Psić je nasrnuo na dječakovo lice pretvarajući ga u slinavu katastrofu.
"Grr te obožava, znaš," rekla je. "On će ti izliječiti rane."

Djevojčica nije bila ni svjesna da je ona zapravo jedina liječnica njegovog srca. Previše se brinuo. Čak i ako sudbinu nije mogao promijeniti, u tom trenu mu je promjena zadnja bila na pameti.

Rukama umotanima u meku dlaku i ušima obavijenima slatkim smijehom sestre, ponovo je zavolio svoju sudbinu.

No, to je potrajalo tek trenutak.

✴✴✴

Sljedećeg dana Emil se s položaja prvašića vratio na položaj slobodnog djeteta.

Cijeli dan igrao se s Marshmallowom koji je bio zaigraniji čak i od njega. Uživao je kad mu je pogled pao na knjigu. Ležala je na njegovom noćnom ormariću, točno na granici raspona njegovih ruku.

Shvatio je da je danas prvi dan otkad ju je dobio da nije pročitao predviđanje. Čak i više od toga - ovo je bio prvi put da se imalo odvojio od nje. Kroz proteklih nekoliko dana bila je kao ljepilom slijepljena za njegov dlan te ga je jako začudilo što ju je tako lako napustio.

Kad se nagnuo prema njoj, mogao ju je vidjeti u punom sjaju. Ili, u ovom slučaju, u punoj prašini. Nije ju mogao ni prepoznati koliko se promijenila. Poružnila.

Ako je verzija knjige koju je on poznavao bila lijepa mlada djevojka, ova nije bila samo starica, već oronuli kostur nakon godina zakopanih ispod tla.

Ponovo je ostarjela. Kad se to dogodilo prvi put, Emil je uvjerio sam sebe da halucinira. Sad je zurio u poluraspadnutu knjigu, korica tako oštećenih udarcima vremena da su se stranice već nadzirale ispod njih, potpuno siguran da mu se ne priviđa.

Zgrozio se knjigom iz više razloga. Knjiga nije trebala biti na ormariću i nije trebala biti stara. Trebala je biti nova i čitava na polici iznad njegovog radnog stola gdje ju je položio nakon što je pročitao jučerašnje zloslutno proročanstvo.

Tada ju je poželio udaljiti od sebe, no ona je ponovo pronašla put do njega.

Emil se istegnuo i rukom uhvatio knjigu, a u istom trenu tuđa ruka uhvatila je kvaku vrata njegove sobe i ona su se počela otvarati. Dječak je knjigu uvukao ispod pokrivača i znatiželjno se okrenuo prema zvuku škripanja.

Na pragu je namršteno stajao Nenad. Emilove oči raširile su se u čudu, raširile od iznenađenja. Bio je iznenađen. Oh, kako je bilo čudno i divno biti iznenađen.

"Što radiš ovdje?" upitao je naposljetku znatiželjno, ali ne i prkosno kao inače.
"Nemoj misliti da si mi nedostajao!" viknuo je živčano Nenad. "Majka me natjerala da ti donesem zadaću. Pa, evo ti je."

Napravio je pokret kao da će baciti bilježnice na njega, ali na kraju se zaustavio i oprezno ih odložio na ormarić. Promatrali su se nepomično, onako kako se promatraju grabežljivac i žrtva. Nijedan nije znao koja mu uloga pripada.

"Pa, osjećaš li se grozno koliko izgledaš?" upitao je Nenad.
Emil se nacerio. "Sad mi je mnogo bolje. Hvala ti."

Nenadovo lice problijedilo je od šoka. Nije mogao vjerovati da mu se Emil obraća pristojno, bez bezobraznih opaski, bez nadmudrivanja i uvreda. To mu se svidjelo, iako to ni mrtav ne bi priznao.

"Pa, sad kad sam to riješio, odlazim," rekao je Nenad i krenuo prema izlazu. U tom trenutku Emilov mozak potrčao je kako on još dugo neće moći. Stvorio je ideju tako užasnu, ali i tako korisnu da ju je morao provesti u djelo.

"Čekaj!" viknuo je u zadnjem trenu.
Nenad se okrenuo. "Što još želiš?"
"Htio sam ti pokazati nešto. Fora je," rekao je nastojeći zvučati uvjerljivo.

Bratić je ukipljeno stajao i tražio naznaku prevare na Emilovom licu, a kad ju nije pronašao, prišao mu je. Emilova ruka posegnula je ispod pokrivača i izvukla knjigu.

Knjigu koja je ponovo blistala u novom obličju.

"Knjiga?" zbunio se Nenad.
"Da, jako je dobra," rekao je Emil. "Pokušaj ju pročitati. Barem jednu stranicu."
"Neću čitati tvoju idiotsku knjižurdu!"
"Zašto? Još ne znaš čitati?"

Vragolast osmijeh je zaplesao na Emilovom licu. Znao je da Nenad neće moći odoljeti provokaciji i da će uspješno provesti svoj eksperiment.

Nenad je brzopleto otvorio smeđe korice i stao čitati glasno i razgovijetno.

"Sve mu ide baš kako želi
Sitne smetnje jedva prisutne
Ohološću zato ispunjen je cijeli
Al' jureći stižu smetnje zloslutne
Opasna cesta smrdi po ružnoći
A pored nje vješto skriva se raka
Mjesto gdje lako došetat' će moći
Bez daha, bez srca i bez koraka"

"Uopće nije dobra!" viknuo je na kraju i bacio je na Emilov krevet. "Znao sam da nemaš ukusa. To je još jedna korisna osobina koju ne posjeduješ."

Emil je sjedio nepomičan, gotovo se ugušivši u mračnim mislima. Osjećaj poraza pritisnuo ga je snažnije nego ikad. Zaboravio je kako disati, zaboravio je kako gutati. Bio je samo suha prašina duše iz koje je iscijeđena sva sreća u slabašnoj ljušturi tijela.

Mirno je podnosio sve Nenadove uvrede jer ga je majka učila da se lijepo ponaša prema ljudima na samrti, a oni bi također trebali slijediti taj savjet. Drugu priliku za oprost i pomirenje neće dobiti.

Danas je bio posljednji dan. Nenad je trošio dragocjeno vrijeme na svađu, a Emil je znao bolje. Zatvorio je oči i otvorio srce. Zagrlio je svog uobraženog i samodopadnog bratića.

Jer to uobraženo i samodopadno lice gledao je po zadnji put.