Knjiga (1)

Emil je svakih par trenutaka bacao željne poglede prema stolu ispunjenom šarenim kutijama.

"Što misliš, što si dobio?" uzbuđeno mu je na uho šapnula Ela primijetivši gdje mu oči srljaju.

Dječak se nasmiješio. Njegova sestrica uvijek je bila posebno znatiželjna čim su darovi bili u pitanju, bez obzira na to jesu li namijenjeni njoj ili ne.

Sagnuo se tako da su mu oči bile u ravnini s njezinima te se osvrnuo nekoliko puta oko sebe, kao da provjerava sluša li ih netko.

"Ne znam smijem li ti ovo reći..." započeo je, a malene oči su se zacaklile.
"Što to?!" ciknula je Ela plješćući bucmastim ručicama. "Neću reći nikome, obećavam. Čuvat ću tajnu, čuvat ću je! Reci mi, reci mi, reci mi!"

"U redu, u redu," nasmiješio se. "Naša obitelj ima tajnu. Veliku tajnu."
Eline oči su postajale sve veće i veće.
"U našoj obitelji, kad dijete napuni sedam godina..." nastavio je.

"Ti! Ti imaš, um... ovoliko!" viknula je trogodišnjakinja podižući u zrak sedam prstiju.

"Da, tako je," ponosno se nasmijao i potapšao ju po glavici. "Kad dijete napuni sedam godina, dobiva moći."
Djevojčica je prekrila usta rukama.
"I zato ću za ovaj rođendan dobiti stvari koje će mi pomoći da ovladam svojim moćima!"

"Što to? Što to?" djevojčica je uskliknula nestrpljivo cupkajući na mjestu.

"Ovaj, čarobne predmete, naravno. Čaroban štapić, čaroban plašt, čaroban šešir, kotao za čarobne napitke..." nastavio je Emil s pretvaranjem nabrajajući sve što je imalo pridjev 'čaroban' uz sebe.

"...knjiga čarolija!" viknula je razdragano Ela i zavrtjela se oko svoje osi.

"I knjigu čarolija," složio se Emil. "Kad počnem bacati čarolije i čini, oduševit ćeš se. Samo čekaj i vidjet ćeš. Munje će mi sijevati iz prstiju, moći ću umom upravljati stvarima i..."

"Jedinu moć koju ti imaš je nevidljivost, Emilu-Debilu," čuo je bolno poznati glas iza sebe.

Njegov razmaženi bratić Nenad stajao je iza njega sa samodopadnim osmijehom kojeg nikad nije skidao s lica.

Emil je oduvijek smatrao da mu prikladnije ime nisu mogli nadjenuti - uvijek se nenadano pojavio na svakom obiteljskom okupljanju da mu pokvari lijepe trenutke.

Ako su prijatelji obitelj koju sami biramo, pojedini obiteljski članovi su neprijatelji koji su nam nametnuti.

"Ne čudi me što ti tvoji 'roditelji' to nisu rekli. Kako ti nemaš moći, shvatio bi po tome da si posvojen, Nenade-Smrade," obrecnuo se na njega Emil.

"Da bar! Tada ne bih imao nikakve veze s tobom," izbeljio mu se drugi dječak, čvrsnuo ga po uredno počešljanoj glavi i otrčao prije nego što je Emil uspio smisliti novu uvredljivu doskočicu.

"Emile, što znači podvojen?" upitala je Ela zbunjenih očiju. Nenad joj se nikad nije sviđao te nije bila nimalo tužna kad je čula koju ružnu stvar o njemu.

Dječak je protrljao bolno mjesto na glava, razbarušivši dlake koje je njegova majka tako pažljivo slagala ujutro. "Posvojen, Ela. Ne podvojen. Biti posvojen znači živjeti s ljudima koji ti nisu pravi roditelji, ali se brinu za tebe. To znači da su te pravi roditelji ostavili, da te nisu htjeli."

"Je li Nenad stvarno pod-posvojen?" pitala je, još uvijek zbunjena.
"Nismo mi te sreće," odgovorio je razjareno. Kad je vidio zabrinuto lice sestrice, požalio je što ju je uvukao u prepirku. "Nemoj se ti brinuti o tome. Dođi, idemo jesti tortu."

"Torta!" viknula je Ela i potrčala prema kuhinji, potpuno zaboravljajući i na bratove 'moći' i na svađu starijih dječaka.

Emil se nasmiješio i pomislio kakav li je samo blagoslov imati tek tri godine.

✴✴✴

Kad je završio s puhanjem svjećica, jedenjem torte i pozdravljanjem svih gostiju, Emil se konačno mogao posvetiti aktivnosti koja ga je najviše obradovala svakog rođendana - otvaranje darova.

Dječak je sjeo ispred gomile svjetlucavih šara koje su ga privlačile svojim zamamnim oblicima i zabavnim uzorcima. Nije mogao odlučiti kojem će prvom razderati omot, grubo kao lav zebrinu kožu.

Ela je sjedila pored njega i zračila još većim uzbuđenjem dok mu je predlagala ovaj i onaj dar.

"Mislim da je ovaj s autima najbolji!"
"Čula sam da su najbolji darovi obično na dnu hrpe."
"Nema li onaj oblik čarobne kristalne kugle?!"

Emil je na kraju počeo otvarati darove po redu. Njegova predviđanja nisu bila toliko daleko od istine: čaroban štapić došao je u obliku paketa olovaka i bojica, čaroban plašt kao nogometni dres, čaroban šešir zapravo je bio topla kapa za zimu, a kotao za čarobne napitke najljepša školska torba u ponudi.

Sa svakim otvorenim darom, Emilov entuzijazam sve je više opadao. Činilo se kao da ovi darovi žele istjerati dijete iz njega, odrezati mu krila i spustiti ga na zemlju.

Umjesto gomile igračaka koje je dobio svake prethodne godine, sad je bio žrtva školskih potrepština koji su mu trebale poslužiti kao puhalice i šlauf u moru obveza u kojem će se uskoro naći.

On nije želio duboko more u kojem se može utopiti, već čisto nebo bez oblačka, mjesto na kojem slobodno može doseći visine.

Ela, s druge strane, nije bila razočarana. Za nju je škola predstavljala čarobno mjesto. Naposljetku, njezin brat mora negdje naučiti kontrolirati novostečene moći, zar ne?

"Hoćeš li moći letjeti?" upitala je skačući po kauču čiji su federi glasno protestirali pritisku njezina tijela.
"I letjeti i lebdjeti," odgovorio je Emil zabavljajući se fantazijom, kad mu već stvarnost nije bila zabavna.

"I mene ćeš naučiti, zar ne? Obećaj mi!"
"Kad za to dođe vrijeme, naravno."
"Bit ću čarobna. Bit ću magična. Bit ću moćna!"

Emil se nasmiješio. Ona nije ni shvaćala da je već bila čarobna. Ovako naivna bila je čarobnija nego što će ikad poslije biti.

Njegove ruke uhvatile su zadnji dar. Premetao ga je po prstima, nesiguran želi li otkriti njegov sadržaj. Dar je imao oblik kvadra koji je sumnjivo podsjećao na knjigu. Nadao se da to nije slučaj.

Emil je zbog stalnog kvocanja svojih roditelja ovladao čitanjem, ali nije tu vještinu često koristio. Autići i roboti uvijek su mu bili zanimljiviji od tvrdih skupina papira.

Mama mu je često govorila da knjige pričaju nevjerojatne priče iz svjetova drugih ljudi koje sam ne može vidjeti, ali gotovo svaku priču sadržanu u njima mogao je vidjeti i na ekranu, gdje je bila šarenija i uzbudljivija nego što bi ju papirnate stranice ikad mogle prikazati.

Pa zašto onda čitati?

Još jedan podrapan ukrasni papir i još jedno razočaranje. To je stvarno bila knjiga, dosadna knjiga. Još debela, pritom.

"Knjiga čarolija!" viknula je Ela i otela mu knjigu iz ruke. "Što piše? Što?"
"Hej, pusti to. Ne smiješ otkriti tajne magije prerano," nasmijao se.
"Zašto nema naslovnicu?" zbunila se.

"Naravno da ima, krivo gledaš," ispravio ju je Emil i okrenuo knjigu na drugu stranu. I opet. I opet.

Naslovnice nije bilo.

S obje strane bile su samo smeđe korice. Bez naslova, bez imena pisca bez slike. Nije bilo ničega.

"To je čudno," rekao je njihov otac kojeg je zanimao razlog njihovom komešanju. "Vjerojatno je tvornička greška."

"Nije, već greška nekoga iz naše obitelji," ispravio ga je Emil. "Da taj netko nije izabrao ovaj zeznuti primjerak, sve bi bilo u redu."

Emil nije znao tko mu je darovao koji dar. Tradicija njihove obitelji bila je da svi odlože darove na jedan stol te da se na njih ne potpisuju. Darivanje je bilo skoro pa anonimno kako se nitko ne bi osjećao loše zbog lošije nabavljenog dara.

Nikad mu nedostatak te informacije nije smetao, ali sad ga je zanimalo tko mu je dao ovako užasan dar - neispravnu stvar koja mu ni ispravna nije bila mila.

Sumnjao je na Nenada i njegove roditelje, ali znao je da ta sumnja proizlazi iz osobnih nesuglasica, a ne iz valjanih dokaza.

"Ako je takva, ne moram ju pročitati. Nije li tako?" upitao je sladunjavo.
"Moraš! Inače nećeš znati čarati!" ubacila se Ela.

"Ni govora, mladiću. Pročitat ćeš tu knjigu kao da je naslovnicu slikao sam van Gogh!" rekla mu je majka koja je bila vrlo odlučna ozbiljno pripremiti sina za školu.

Zbog te naredbe izrečene majčinim strogim glasom, Emil je već tu večer smeđu knjigu držao u krilu dok mu je noćna lampa bila jedini izvor svjetlosti. Nezadovoljno je otvorio prvu stranicu i počeo čitati.

"U rođendanima je uživao
I kad za drugog bila je graja
A kad netko njega je darivao
Veselja mu nije bilo kraja
Sad mu darovi nisu po volji
Al sretan je jer shvatit će caku
Donosi sudbina dar još bolji
Dodatnih zlatnika šaku"

Emil je mislio da njegova situacija ne može biti beznadežnija, ali prevario se. Ovo ne samo da je bila knjiga bez ukrasne stranice, već knjiga pisana u stihu. Ne postoji ništa što mu je bilo mrsko koliko poezija.

Usred nezadovoljstva shvatio je, međutim, da pjesmica dobro opisuje njegov život. Netko nije samo izabrao knjigu - izabrao je posebno onu koja je oslikavala život dječaka koji je prisiljen ostaviti bezbrižnost za sobom, koja prikazuje životnu dob u kojoj se on upravo nalazio.

Ovakva pažljivost u izabiranju dara toliko ga je dirnula da je skoro zaboravio nedostatak crteža. Ovo je bio pomno izabran dar i netko se stvarno potrudio.

Kad bi samo mogao saznati tko...

Začuo je korake. Nešto mu je prilazilo iz mraka i on je bio gotovo potpuno siguran što je to. Zločesto se nasmijao dok mu se smicalica formirala u glavi i jednim pritiskom na sklopku svjetlo lampe je nestalo. Sve je utonulo u mrak.

"Emile?" čuo je uplašeni glasić. Njegova deka je zašuškala, a on je nečujno kliznuo s kreveta kako bi ju mogao dočekati s leđa. Kad je naslutio da bi mogla biti u središtu, zaletio se u nju skokom popraćenim urlikom.

Skočio je na prazan krevet. "Ela?"

Nešto je u tom trenu skočilo na njega, grleći ga pritom sitnim rukama, a njegov novi urlik bio je još glasniji. "Jesam te! Prevarila sam te! Da, da, jesam!"
"Kako si to učinila?" viknuo je iznenađeno.

Djevojčica se hihotala. "Svjetlo se ugasilo pa sam se sakrila ispod kreveta. Kad si viknuo, izašla sam i prišla ti s leđa."

"Bit ćeš ti bolja vještičica od mene," promrmljao je.
"Pa, jesi li naučio što korisno?" upitala ga je gledajući u poluotvorenu knjigu.

"Da," rekao je pospano. "Snom se magična energija najbrže puni."
"Stvarno?" upitala je djevojčica prije no što je zijevnula.
"Stvarno," klimnuo je Emil. "Laku noć, Ela."

Djevojčica bi mu sigurno odgovorila, ali njezin um je već odlutao u svijet bezbroj snova, gdje se njih uvijek više rađalo nego što ih je umiralo, a dječak ju je slijedio.

Ni brat ni sestra nisu čuli majčine korake ni zveckanje pozlaćenih kovanica koje su padale iz njezine šake na stol.

Bạn đang đọc truyện trên: AzTruyen.Top