Lulu je promatrala svoju najbolju prijateljicu koja je marljivo prepisivala zadatke s ploče. Ina je uvijek bila bolja od svih. Pametna, šarmantna, lijepa. No, to nitko nije primjećivao.

Nikad nije imala puno prijatelja zbog maske koju je činila njezina sramežljivost. Izvana se činila ravnodušnom i hladnom, a sva svoja razmišljanja skrivala je duboko unutra. Bila je kao kovčeg s blagom. Kovčeg bez ključa.

"Za sljedeći sat imam mali zadatak za vas. Bit će vam sigurno zabavan," rekla je entuzijastično njihova profesorica fizike u čijoj su glavi riječi 'zabava' i 'škola' bili sinonimi. "Uzet ćete kutiju i napuniti je stvarima. Možete u nju staviti što god vam srce želi!"

"Na sat donesite tu misterioznu kutiju i zamijenite ju sa svojim kolegom iz klupe, a zatim morate pogoditi što se nalazi u kutiji koju ste dobili. Te kutije se zovu 'crne kutije', ali ne zbog boje, već zbog misterije i neizvjesnosti koju nose u sebi."

Razred se počeo došaptavati zbog tako neobičnog zadatka. Lulu je hitro podigla ruku. "Kakve to veze ima s fizikom, profesorice?"

"Oh, sve na svijetu ima veze s fizikom!" nasmijala se profesorica. "No, u ovom slučaju, morat ćete koristiti mnoge fizikalne veličine koje smo učili u svom istraživanju. Znate, mjerit ćete volumen, masu, gustoću..."

Lulu je shvatila da je ovo samo još jedna školska vježba pod krinkom igre. Uzdahnula je razočarano, ali se onda sjetila da se zadatak odrađuje u paru, a sve je s Inom bilo zabavno. Pa, barem podnošljivo.

"Ne vjerujem! Zar opet?" viknula je začuđeno Lulu kad je zapazila još jedan buket cvijeća u Ininom ormariću. Činilo se da je djevojčino vrijeme da bude nezapažena završilo.

"Ugh..." izdahnula je Ina i nezadovoljno protresla glavom. "Mislila sam da je već odustao."
"Zašto mu ne pružiš šansu? Bez uvrede, ali ne bi ti škodilo imati još kojeg prijatelja osim mene," rekla je Lulu.

Ina se nasmiješila. "Ne trebaju mi. Uostalom, ni ne znam tko je to."
"Stvarno? Nikad ti nije napisao poruku ili bilo što?" iznenadila se.
"Ne. Samo cvijeće. Mama će mi se opet smijati," rekla je Ina i uzela buket crvenih ruža.

"Možda je i bolje tako! Sigurno je neki jadni sramežljivko," nasmijala se Lulu. "'D-d-draga Ina... Ja ... um... već du-duže mislim ... Osjećam ... T-ti si kao ... ove ruže i ... Volim te! Ovaj ... um... Uživaj u ostatku dana!'"

Ina ju je čvrsnula po glavi. "Ljudi ne mucaju u porukama!"
Djevojčica je čvrsto stisnula buket i potrčala prema domu.

✴✴✴

"Crve!" uskliknuo je Luluin mlađi brat. "Crve! Crve! Crve!"

Lulu je preokrenula očima. "Nema šanse! Mama, ti mi pomozi."
"Lutko, to je tvoj zadatak. Nećeš ništa dobro iz njega izvući ako ga netko učini umjesto tebe," uvjeravala ju je majka usput mažući sinu pekmez na kruh.

"Iskreno, ja mislim da je zadatak poprilično besmislen. Samo nabacaj unutra što god prvo nađeš i završi s tim," savjetovala ju je majka.

Lulu je promotrila svoju kartonsku kutiju, a prazna unutrašnjost zjapila je kao usta čudovišta u svim njezinim noćnim morama. Njezina prvobitna ideja bila je ostaviti ju praznu te tako pobijediti sistem, ali bojala se da ju takav postupak neće u profesoričinim očima staviti na dobro mjesto.

Fizika svakako nije bila njezin najbolji predmet, a htjela je barem ovako lak zadatak odraditi kako treba. Neobično je kako nam se sve čini kao smeće kad se trudimo najviše, a kad nam nije stalo i najveće smeće se pretvara u zlato.

"Hej, ja ti želim pomoći," rekao je dječak, sad punih ustiju. "Zamisli njezin izraz lica kad ih vidi kako se migolje! Ina voli iznenađenja."
"Ne takva," tvrdila je Lulu užasnuto. "Voljela bi kad bih joj priredila zabavu iznenađenja, ali ovo je... Oh!"

Lulu je skočila sa stolca kao bocnuta iglom i za sekundu se našla u svojoj sobi. Stala je na radnu stolicu na kotačiće i pokušala dosegnuti zadnju policu. Propela se na prste i uz zadnji dobiveni centimetar povukla sićušnu vrećicu.

Osmijeh joj je razvukao lice, ali se brzo pretvorio u vrisak kad su se kotačići na stolici počeli pokretati. U trenu je bila na podu, a lakat ju je bolio od snažnog udarca.

Majka je istog trenutka dotrčala u sobu. "Lulu, što se događa?!"
Zagrlila je kćer koja se počela smijati sama sebi zbog nespretnosti. Majci je ovo bilo golemo olakšanje, ali masnice su ipak postojale te ih je brzo prekrila ljekovitim melemom.

"Mama, brzo, lak!" ciknula je ozlijeđena djevojčica uspaničeno tragajući za nečim na podu. Kad je konačno pronašla traženo, preplavio ju je val razočaranja. Staklenčica laka za nokte koji je kupila Ini za rođendan napuknula je i crvena boja je počela probijati kroz stijenku.

"Uuu, to je loš znak! Možda ćeš umrijeti!" smijao se Luluin brat.
"Šuti, klinac," odbrusila mu je. "Jedino loše što se dogodilo je da sam u trenutku izgubila dar za prijateljicu, ideju za zadaću i nekoliko slojeva kože."

Majka je posegnula u svoj novčanik. "Da sam znala da ćeš se skoro ubiti zbog zadaće učinila bih ju za tebe kad si me tražila. Evo, unesi malo kovanica u tu kutiju i pretvori ju u kovčeg s blagom."

"To će biti prelako za pogoditi. Daj mi bar jednu papirnatu da se zbuni," lukavo je predložila djevojčica.
"Ti si prava mustra!" rekla je mama, ali joj je ipak pružila i dvije novčanice uz šaku kovanica.

Crna kutija bila je spremna za sutrašnji sat, a crveni lak se polako sušio na podu.

✴✴✴

"Ine nema, profesorice," rekla je Lulu s dozom boli u srcu. Ina će joj posebno nedostajati danas jer će ju bez para u klupi profesorica fizike sigurno upariti s nekim čudakom koji možda stvarno drži crve u svojoj kutiji.

I doista, za par sekundi sjedila je pored Viktora, razrednog izopćenika. On je bio genijalni klinac koji je svoje misli mogao prenijeti na papir, ali ne i u zrak.

Gotovo nikad nije pričao, a kad jest bilo je to tako tiho da nitko nije mogao razaznati ni na kojem jeziku priča, a kamoli što. Profesori su ipak mogli ocijeniti njegovo mumljanje, i to gotovo uvijek najvišom ocjenom.

Njegova crna kutija doista je bila crna. Sačinjena od drveta, izgledala je vrlo egzotično i skupo, a Lulu je poželjela da ju nikad ne mora vratiti.

Imali su na raspolaganju metar i vagu te su mjerili dimenzije i masu kutije. Kutija je bila savršena kocka duljine stranice deset centimetara. Masa joj je bila oko 350 grama, i prema tome je gustoća 0,35 grama po centimetru kubičnom. Kad ju je promućkala, čula je sudaranje stvari sa stranicama, ali zvuk nije bio previše glasan.

Lulu je sve podatke zapisala u bilježnicu, ali nije shvaćala kako joj te informacije mogu pomoći. Već je pomislila kako je ovaj zadatak još jedan u nizu onih koje je profesorica izmislila kako ne bi morala predavati i da ga je nemoguće riješiti kad se Viktor hitro okrenuo prema njoj.

Prošaptao je nešto što Lulu nije razumjela, a kako mu se nikako nije željela približiti, pružila mu je prazan papir koji joj je on uskoro vratio ispunjenog iskrivljenim rukopisom.
"Kovanice i papirnate novčanice. Moraš se malo više potruditi."

Lulu je zastao dah. Većina učenika nisu još ni završili s mjerenjem, a Viktor je već riješio cijeli zadatak.
"Kako... Kako si znao?" začudila se. "Možeš li onda ti meni reći što se nalazi u tvojoj? Ako budemo prvi gotovi, možda dobijemo pet!"

Viktor nije rekao ništa, samo je odmahnuo glavom. Djevojčica se smrknula. "Zašto?"
Ispustio je čudan zvuk koji je vjerojatno trebao prikazivati smijeh.

Ponovo je uzeo papir i stao škrabati. Lulu je sad primijetila zavoj na njegovoj lijevoj ruci kojom je pridržavao njezinu crnu kutiju. Počela je razmišljati o tome zašto ga ima i kako se dečko poput njega mogao ozlijediti, ali bilo ju je strah pitati. Papirić joj se vratio.

"Ne želiš znati," pisalo je na njemu.

Lulu se uvrijeđeno okrenula i nastavila se igrati s drvenom kutijom sve do zvona.

✴✴✴

Lulu je gotovo trčala kući s kutijom u ruksaku. Nije uspjela riješiti njezinu misteriju, a sirova snaga nije joj bila dovoljna da ju otvori na licu mjesta. Odlučila je učiniti sve da ju otvori, čak i ako će ju morati uništiti.

Utrčala je u kuću, nemarno svukla tenisice te zalupila vrata sobe. Izvukla je kutiju i položila ju nasred tepiha. Još ju je par puta pokušala otvoriti rukama, a zatim je počela tražiti nešto što će joj u tome pomoći.

Pokušala ju je slomiti škarama, malim čekićem s tehničkom i skalpelom, ali ništa nije pomoglo. Nikad nije bila sretnija što je sama kod kuće nego sad jer bi njezinu majku sigurno strefilo srce da vidi kćerkicu kako sjekiru za lomljenje kostiju purici koristi kako bi odsjekla poklopac nepoznate kutije.

Jedan snažan udarac bio je dovoljan. Vratila je sjekiricu na mjesto i vratila se objektu svog promatranja.

Na prvi pogled, Lulu se učinilo da su u kutiji doista crvi. Dva mala crvića koji su isprepleli svoja tijela u zagrljaju ljubavi. Lulu bi voljela da su to crvi.

Ali, crvi nemaju zglobove.
Crvi nemaju nokte.

Lulu je zažmirila te iz crne kutije prešla u crni svijet. Srce joj je udaralo kao čekić koji je maloprije koristila u uzaludnom pokušaju da otkrije ono što nije željela znati. Nakon nekog vremena provedenog u mraku, djevojčica se gotovo uvjerila da su je oči prevarile.

Prevarila se. Crvi koji nisu crvi još su bili tu. Povezani, spojeni, nepomični. Kao jedno biće. Mrtvo biće.

Papir je bio uz crve. "Znala je."

Lulu, sad uvjerenu u istinu najgore stvarnosti, ništa nije moglo spriječiti da zaplače.

Njezinoj najboljoj prijateljici više ne treba lak za nokte. Njezin kovčeg s blagom je otvoren.