Chelle je konačno iskusila kako je to lebdjeti iznad tla. Dvije sluge koji su stražarili u Junijinoj sobi držali su je svojim zubima pola metra iznad zemlje dok su koračali s njom niz stepenice. Pretpostavila je da njihovi zubi ispuštaju tvar koja ublažava bol jer nije osjećala ništa osim blagog škakljanja njihovih jezika.

Suprotno očekivanom, bol joj je nedostajao. On bi joj barem pomogao da se osjeti živom. Ovako se osjećala kao leš bez osjetila, kao samo duh kojeg mrtvo tijelo sprječava da se odvoji.

Otimanje joj više nije moglo pomoći jer su stvorenja bila presnažna. Nije imala snage čak ni za plakanje. Sva energija ju je napustila, a ostao je samo umor zbog kojeg se osjećala još beznadežnije. Zadnje kapljice snage odlazile su sa svakom kapljicom krvi.

Njezin mozak ipak nije odustao. Možda trenutno nije imala šanse za bijeg, ali još je gajila nade da će joj se prilika pružiti, a tada će ju biti spremna iskoristiti. Do tada se pritajila odbijajući potrošiti to malo energije što joj je ostalo na nepotrebne kretnje.

Usprkos slabašnoj nadi, Chelle nije mogla ignorirati glasić u glavi koji joj je govorio kako iz bajkovitog dvorca neće izaći bez lijesa. Bilo joj je lako zamisliti kako je ista čudovišta koja ju grizu iznose na nosilima u elegantnim odijelima i s trepavicama natopljenim njezinom krvlju.

"Znaš, Chelle, doista mi je žao što se to moralo dogoditi na ovakav način. Moji ljubimci su se previše uzbudili zbog novog obroka. Ali, hej, imamo još malo vremena pa bih ti mogla objasniti što su oni. Želiš li?"

"Jedino što ja želim je saznati zašto mi ovo radiš," prošaptala je Chelle plačnim glasom. "Junia, ja ... Ja sam ti najbolja prijateljica. Ne možeš mi ovo učiniti!"

Junijini koraci su se ubrzali, a sluge su zastale i pognule se prema naprijed. Chelle je sada stajala na čvrstom tlu, a Junia je stala ispred nje. Zločesti osmijeh joj je plesao na usnama.

"Najbolja prijateljica? Ti?" Junia je prasnula u smijeh. Chelle je s mukom osjećala kako joj se još jedan pokušaj propušta kroz prste. "Ti stvarno misliš da ja ne znam kakva si ti? Da ne znam što sve pričaš drugima o meni kad misliš da ne slušam?"

Chelle je doista to mislila. Kao što je mislila još mnoge stvari koje su se pokazale potpuno pogrešnima. Ovo iskustvo ju je jednom zasvagda naučilo da se nikad smatra svoju istinu pravom istinom ili svoja razmišljanja makar i iskrivljenom stvarnošću.

Junia joj je prišla potpuno blizu i unijela joj se u lice. "Ne bi čovjek rekao, Chellice, ali ja imam vrlo funkcionalne uši, a to se vjerojatno neće još dugo moći reći za tebe. A sad, želiš li da ti ispričam priču?"

Chelle nije ništa odgovorila. Nadala se da će Juniji zbog njezinog prividnog poraza oprez popustiti. Čudovišta su je ponovo podigli sa zemlje i nastavili s hodom.

"Tko šuti taj se slaže! Joj, divno, volim ovu pričicu! Dakle, moji roditelji nisu bili uvijek bogati, naravno. Kad sam se ja rodila, živjeli smo u običnoj kući s običnim financijskim stanjem, baš kao što je tvoje. Jadno, zar ne? Zatim smo dobili na lutriji, a to nikako ne mislim u pravom smislu te riječi. Naš dobitak bio je Boris."

"Boris je bio dostavljen ispred naše kuće kao napušteno dijete, samo što on nije bio dijete. Izgledao je tako, ali nije to bio. Mi to tada nismo znali. Uz njega je došla i porukica: 'Brinite se o našem djetetu, a vratit će vam se stostruko. I više, ako ste darežljivi.' Moji roditelji tada nisu to uzimali ozbiljno, ali su ga svejedno prihvatili. I tako je Boris postao moj braco. Smiješno je razmišljati tako, zar ne? Izgledao kao da mi deda može biti! Uskoro više neće, ali to ćeš i tako vidjeti. Oh, tu smo!"

Chelle je otvorila oči. Nalazila se ispred istih onih vrata iza kojih je čula mumljanje neposredno nakon što je ušla u kuću. Sada nije bilo mumljanja, samo tišina. Mrtva tišina.

Vrata su se otvorila i Chelle je odmah izgubila predrasudu da cijeli dvorac miriši po ružama. Iz podruma se širio težak miris truleži i krvi. Blizina kuhinje i njezinih ugodnih mirisa činila joj se kao samo diverzija. Čudovišta su se počela spuštati niz hodnik, a Chelle je pri svakoj stepenici nagon za povraćanjem rastao. Bila je kao ukusan ulov nošen u brlog, kao nedužno biće ulovljeno od strane jačeg grabežljivca.

"Moji roditelji su uskoro shvatili da nešto s Borisom nije u redu. Kad god je sisao, na majčinim grudima je ostavljao izbočine. Mislim, ne moram ti pričati, ti najbolje znaš kako to izgleda. Dok sam ja sisala mlijeko, on je sisao krv. A i rastao je brže od mene, puno brže, te kad sam ja tek krenula u školu, on je već bio veličine odraslog muškarca."

"Nikad nije prestao piti majčinu krv, a poslije ju je izvlačio i iz oca. Oni su to prihvatili jer proces nije bio nimalo bolan, a Boris nije mogao jesti ništa drugo. Moji roditelji su znali da odgajaju čudovište, ali nije im smetalo jer su od njega izvlačili puno koristi. Osim što je rastao u visinu, brže se razvijao i mentalno, a bio je i fizički snažan. Počeo je raditi i naše financijsko stanje se poboljšalo. A onda smo otkrili značenje porukice koja je došla zajedno s njim. Eto, uskoro ćeš ju i ti shvatiti!"

Bili su tako duboko u podrumu da Chelle nije vidjela gotovo ništa. Tada se svjetlo počelo približavati i na kraju su došli do njegovog izvora. Gomila lustera i velikih lampi osvjetljavale su sobu slugi koji su se svi istovremeno okrenuli prema njima. Chelle je shvatila smisao poruke, koja definitivno nije lagala. Ispred nje nalazilo se još sigurno stotinu sluga, ako ne i više.

Svi su bili u crnim odijelima, a njihova bijela koža je s njima stvarala kontrast poput mračnog neba posutog zvijezdama. Neki su bili tako slabi da nisu mogli stajati, ležali su na podu i oslanjali se o zidove. Soba je bila nevjerojatno čista s obzirom na to koliko je smrdjela. Miris krvi teško nestaje.

"Da, upravo tako! Od Borisa je nastalo dvoje djece i zatim još i još. Kao da su se ustostručili, vidiš koliko ih je. Stvaralo ih se sve više i više, a moji roditelji su našli način da iskoriste njihovu brojnost. Osnovali su kompanije u kojima su ih zaposlili, a radnici nikad nisu morali biti plaćeni ili hranjeni! Bili su savršeni radnici uz pomoć samo malo krvi."

"Naravno, brojnost je ujedno i problem. Malo krvi više nije bilo toliko malo kako su se novi stvarali. I na kraju, dogodilo se neizbježno - pretjerali su. Moji roditelji zato više nisu među nama, ali ti ... Ti si točno ovdje sa svojom svježom krvi i svojim živim životom! Ti ćeš ih prehraniti i ponovo će mi moći služiti punom snagom!"

Chelle je gledala bića koja su nju gledala na način na koji je ona gledala čokoladnu tortu. Dva čudovišta koja su je donijela lansirali su je prema centru, a dograbili su je drugi. Krajičkom oka vidjela je njih dvojicu, sad s trepavicama, obrvama i kratkom kosom. Njezina krv bila je djelotvorna.

Zubi i jezici bili su posvuda po njezinom tijelu. Ugrizi po rukama, ugrizi po nogama, ugrizi po trupu. Barem njih pedeset ugrizli su je u isto vrijeme, nadvili su se iznad nje i uvukli se ispod.

Lizanje je uslijedilo dok su izbacivali igle iz mesnatih tvorevina. Bilo ih je previše, ali to ih nije sprečavalo da nahrupe željni njezine tople tekućine. Chelle nije vrištala. Bila je tako omamljena, tako smirena. Oni su tako djelovali na nju, oni su joj davali sreću u zamjenu za život.

"Što to radite? Zar ste životinje?! Stanite malo!" vikala je Junia dok se proguravala kroz gomilu. "Nisam ju čak ni razmotala. I oni koji su najviše iscrpljeniji idu prvi! Sad stanite ili nećete dobiti novi obrok dok ne crknete!"

Na njezinu zadnju prijetnju, čudovišta su stala. Odmaknuli su se stvarajući put svojoj gospodarici. Njihovi igloviti jezici polako su se izvlačili iz Chelline kože ostavljajući plikove. Cijelo tijelo ju je svrbjelo.

Kvrge su joj prekrivale gotovo cijelu kožu, izgledala je kao kolač uronjen u čokoladne okruglice, a svrab je bio nepodnošljiv. Češala je ubode koji su je zbog dodira svrbjeli još jače, a pod noktima su joj ostajali komadi kože i mesa. Gorke suze lijeno su joj klizile niz napuhnute obraze.

Ostala je ležati sama nasred hladnog poda. Više nije vidjela sluge, nije vidjela ništa osim svjetla iznad sebe. Junijino lice pojavilo se iznad nje, a u očima joj je sjajilo jezivo zadovoljstvo. Kleknula je tik do Chelle i unijela joj se u lice.

"Oh, mala Chelle plače! Kako grozno, što su ti napravili. A napravit će ti i puno gore čim ti maknem tu nezgodnu spavaćicu," govorila joj je Junia dok je tražila najbrži način da se riješi odjeće.

Chelle ju je promatrala, nesigurna što promatra. U Juniji više nije mogla vidjeti prijateljicu. Nije mogla vidjeti ni izdajicu, jer ona je bila ta koja je nju izdala prva. Mogla je vidjeti samo čovjeka. Čovjeka istog sebi. Čovjeka od krvi i mesa.

"Oni su jako gladni, ne mogu se ni kontrolirati. Pojest će te za manje od minute, kako se čini. Znaš, stvarno nisam željela da se to odmah dogodi. Željela sam ti dati jedan sjajan provod u dvorcu snova prije nego što budeš uvučena u noćnu moru. Ali, hej, što je, tu je. Vidimo se u paklu, lažna prijateljice."

Chelle je zadnjim atomima snage gurnula ruku pod ono što je ostalo od njezine spavaćice. Čvrsto je omotala ruku oko krhotine stakla.

"Oni ... su ... jako ... gladni..."

Krhotina se zarila u Junijin vrat. Djevojčica je vrisnula i iščupala staklo oslobađajući vodoskok krvi. Pokušala je zaustaviti liptanje, ali bilo je prekasno. Oni su nanjušili hranu.

Najbliže čudovište je istog trena skočilo na Juniju i stalo joj lizati vrat. Oči su joj se ispunile čistim očajem, a njihov sjaj se polako počeo gubiti. Drugi su mu se uskoro pridružili. Večeras će doživjeti pravu gozbu. Junia je vrištala koliko su joj glasnice dopuštale. Ni njezine jauke ni Chellinu tišinu nitko nije mogao čuti.

✴✴✴

Junijina kuća bila je najveća, a svakako i jedna od najljepših u susjedstvu. Od bujnog vrta ukrašenog dražesnim biljkama i kipovima od živice pa do širokog i dubokog bazena, sve je upućivalo na bogatstvo Junijine obitelji.

Međutim, pravo bogatstvo ne krije se ni u vrtu ni u predvorju ni u odajama, već u dubinama skrivenog podruma.

Tamo pokretači dvorca žive, spremni izvršiti svaku vašu naredbu. Tamo žive savršeni sluge dok im dlaka postaje sve duža zbog dvije djevojčice.