KOLIKO si dobila u trećem?" Grace me tiho upitala dok smo sjedile u školskoj knjižnici za vrijeme slobodnog sata i rješavale zadaću iz matematike.

Riješila sam prvi zadatak i pola drugog, i odustala, jer nisam mogla izbaciti iz glave jučerašnji razgovor kojeg sam imala s Brianom i što mu je značilo ono da je Gabeu teško zbog njegove prošlosti. Odmah mi je glavom prošlo sto različitih teorija, ali najvjerojatnijom mi se činila da je Zmija ubio nekog do koga je Gabeu bilo stalo i čim sam to shvatila, prisjetila sam se kako sam bila grozna bila prema njemu a da nisam znala kroz što on prolazi i kakav mu je život.

I onda je, naravno, proradila grižnja savjesti i ja sam shvatila da bih mu se definitivno trebala ispričati za svoje prijašnje ponašanje kako ne bih otežavala sebi, a ni njemu. Ali postojao je problem: moj ponos. Znala sam da je bilo glupo, ali nisam si mogla pomoći. Progutam li ego i ponos prva, dokazat ću sebi da sam bolja od njega. A, poznavajući njega, on će tu moju ispriku shvatiti kao nešto totalno drugačije i to mi je bio najveći problem. Nije mi se dalo ponovno se svađati s njime oko gluposti, ali nekako sam imala osjećaj da kad je on u pitanju, ne možeš se ne svađati s njime.

Izbjegavala sam ga cijeli dan, barem dok ne odlučim što ću napraviti, ali što sam više razmišljala o opcijama koje sam imala, to sam više naginjala k ovome da mu se ispričam za sve. Samo ga je trebalo uhvatiti nasamo jer je novo društvo pronašao s Hunterom Rossom i njegovom ekipom, a i Huntera sam nekako izbjegavala zbog onog jučerašnjeg odjeba koji je dobio od mene.

"Halo, zemlja zove June", Grace je rekla, natjeravši me da podignem pogled s bilježnice. Zabavljeno me promatrala. "Gdje si odlutala? Razmišljaš si o dečku?"

"Nije mi dečko", usprotivila sam se namršteno, uspravivši se malo u stolici kao da sam joj željela dokazati da sam ozbiljno mislila kad sam to rekla.

Grace je podigla obrve. "Ma nemoj? Mislim, ovo je već treći put danas da si se totalno isključila", rekla je. "Kako si bila bijesna danas kad si ga ugledala kako razgovara s Madison Crawford, razumljivo je što ne prestaješ razmišljati o tome." Uputila mi je pogled koji je govorio 'totalno si prozirna.'

Madison Crawford bila je onaj tip kučke iz tinejdžerskih filmova; hodajući klišej. Iz nekog mi razloga nikad nije sjela, ali to je vjerojatno imalo mnogo veze s time što je cijelo svoje postojanje posvetila tome da svakoga tko nije 'dovoljno dobar', 'zgodan' i 'bogat' učini mizernim.

"To nije istina!" Moje su misli bile totalna kontrarnost mojim riječima.

Da, bila sam ljuta kad sam ga vidjela kako razgovara s Madison, ali ne iz onih razloga na koje je Grace mislila. Jednostavno nisam željela da ga Madison zavlači, a to je nešto u čemu je ona bila jako dobra. Koja je bila poanta toga kad će on na kraju otići, kako god da okreneš?

"I baš mene briga što on razgovara s Madison, neka razgovara s kime hoće!" dodala sam nakon nekoliko trenutaka tišine. "Samo sam razmišljala o..."

"Galeu. June, zar ti stvarno misliš da sam glupa?" pogledala me kao da mi želi reći da sam ja glupa. "Možda niste zajedno, ali sviđa ti se. A čini mi se da se i ti njemu sviđaš."

Nasmijala sam se kao manijak na te njene riječi, odmahnuvši glavom kao da imam napadaj. Ne. Nije mi se sviđao Gabe Cooper. Kome bi se on mogao sviđati takav naporan, umišljen i dosadan? Da, privlačan je i zgodan, čak bih se usudila reći i lijep, ali da mi se sviđa? Ne. Nikad.

I definitivno se ja nisam njemu sviđala.

"Ti si luda", zaključila sam nakon što je moj histeričan smijeh prestao. "Luda!"

"A ti si, draga moja June", uz osmijeh koji je značio da je razgovor gotov, vratila se matematici, "jednostavno slijepa."

* * *

"June! Hej, June!"

"Bowman!"

Stala sam i okrenula se kad sam začula Gabea kako me doziva. Hodao je prema meni, gurajući se među ruljom ljudi koji su išli kući nakon školskog dana. Bio je gotovo viši od svih i bilo mi je nekako smiješno vidjeti ga među učenicima među kojima nije pripadao ni izgledom ni dobi.

"Što je?" upitala sam, iznenađena što mi je prišao. Činilo se da je i on izbjegavao mene kao i ja njega cijeli dan stoga sam odustala od nauma da mu se ispričam jer nisam imala volje trčkarati za njime ako on to nije želio.

"Ovaj..." počešao se po vratu. "Možemo li porazgovarati?"

Pokušala sam sakriti svoje iznenađenje, ali sudeći po izrazu njegova lica, nisam bila uspješna u tome. Kako i bih kad je ova situacija bila nešto što nikako nisam očekivala. Barem ne taj čudan ton glasa i izraz lica. Očekivala sam da će me početi provocirati i da ćemo se posvađati, kao i svaki put do sad.

"Da." Htjela sam se šutnuti u guzicu zbog toga koliko sam šokirano zvučala. "Naravno."

Odveo me u jednu praznu učionicu i kad je zatvorio vrata, okrenuo se prema meni. I on je izgledao malo zbunjeno, kao da nije shvaćao ili nije želio vjerovati što se upravo događalo. Osjetila sam kako mi je mobitel zavibrirao u džepu ali podsjetila sam se da ću kasnije pogledati tko mi šalje poruku. Možda teta Liz šalje nove slike iz New Yorka.

Sjela sam na stol, promatrajući ga kako se nekako nervozno prešetava ispred mene. "Gle, odmah ću prijeći na stvar. Znaš ono neki dan kako sam naglo reagirao u kafiću i to..."

Polako sam kimnula glavom. "Da...?"

"Ovaj... žao mi je zbog toga. Nisam trebao tako reagirati, ne znam što mi je bilo, jednostavno sam poludio kad sam vidio kako se..."

"Ne, u redu je", prekinula sam ga, pokušavši ignorirati ubod grižnje savjesti u stomaku. "Nemaš se zbog čega ispričavati." Nikako nisam iz glave mogla izbaciti Brianove jučerašnje riječi. Silno sam željela znati što se točno dogodilo.

Pronicavo me promatrao nekoliko trenutaka, suzivši oči kao da se trudio pročitati mi misli i zbog tog pogleda osjećala sam se kao da sam ponovno na policijskom ispitivanju.

Naposljetku se podsmjehnuo. "Imaš onaj pogled sažaljenja", rekao je. Ton glasa mu se odjednom iz nesigurnog promijenio u bijesni. "Mrzim to, nemoj me tako gledati."

Namrštila sam se, trudeći izgledati nevino i kao da nemam pojma o čemu je pričao. "Pa nemam", rekla sam i samoj sebi željela sam dati pet koliko sam uvjerljivo zvučala. "Sve tako gledam."

Preokrenuo je očima. "Ne seri", rekao je. "Nikad nikog tako ne gledaš. A pogotovo ne mene. Obično me gledaš kao da bi me najradije zadavila."

Pa kad i bih, pomislila sam, ali nisam to rekla. "To nije istina! Ne razumijem čemu sad ovakav tvoj stav, a samo si se želio ispričati. Ispričao si se, i dobro, isprika prihvaćena, nema potrebe da me napadaš bez razloga."

Imao je onaj pogled kojim mi je želio poručiti da me šalje u tri lijepe, ali čak i tako bijesan bio je nekako lijep. Graceine riječ dolutale su mi u misli u krivo vrijeme, no ignorirala sam ih. Nije mi se sviđao Gabe Cooper. Ali morala sam priznati da je bio stvarno lijep.

Odmahnuo je glavom. "Ne mogu... Isuse! Znaš što, kad pričam s tobom, imam osjećaj kao da me namjerno vučeš za jezik da kažem nešto što ne želim i onda na kraju ja ispadnem kriv! Toliko me frustriraš da ti to ne mogu opisati!"

Nisam mogla vjerovati da je to rekao. Prekrižila sam ruke preko prsa, što je možda bila neka vrsta obrambenog mehanizma. Promijenio je raspoloženje u roku od sekunde i uskoro mi je cijela ova situacija postala još više zbunjujuća. Ali predosjećala sam da ćemo se posvađati – ponovno.

"To uopće nije istina! Obrnuto je! Sve što god sam rekla ili napravila od onog dana kad ste mi ti i Brian prišli, samo si me osuđivao i napadao i vrijeđao! Stvarno me zbunjuješ s tim svojim promjenama raspoloženja, znaš. Gori si od cure u PMS-u."

Izgledao je stvarno povrijeđeno kad sam to rekla, ali nije me bilo briga jer smo oboje znali da sam bila u pravu. Njegovo raspoloženje jedan dan je suncokreti i duga, a drugi dan munje i gromovi.

"Uostalom, Brian mi je rekao da ti je teško zbog svega toga sa Zmijom, nešto iz tvoje prošlosti", nastavila sam nešto smirenije, uopće ne razmišljajući što pričam. "Nisam se željela više svađati s tobom jer sam te možda pogrešno prosudila i stvarno mi je žao zbog svega—"

"Ti si nevjerojatna", prekinuo me. Voljela bih da je to mislio na neki drugi način, ali definitivno nije to bilo u pitanju. Bijes kao da je potpuno ispario iz njega i ovoga puta, gledao me kao da mu je sasvim svejedno za sve. "Jedno je svađati se i živcirati jedno drugo, ali da mi tako ideš iza leđa..." Odmahnuo je glavom.

"Samo malo, čekaj", podigla sam ruke u zrak. "Pa nisam ja tražila Briana da mi to kaže! Ništa mi konkretno nije ni rekao! Ali i bez obzira na to, ja sam i prije htjela da nas dvoje zakopamo tu ratnu sjekiru jer mi se ne da više prepirati s tobom oko gluposti svaki dan. I žao mi je ako sam te ikako povrijedila time što sam rekla... ali nisam znala da ti to što znam nešto, što ne bih trebala znati, toliko smeta."

Podsmjehnuo se. "Ništa ti ne znaš, June. Što se mene tiče, mogla si se praviti da ti Brian ništa nije rekao. Trebala si se ponašati tako. Nisi ni svjesna koliko mrzim poglede sažaljenja, a takvih sam se nagledao u ove 22 godine života."

Sad mi je stvarno bilo krivo. Zvučao je tako povrijeđeno i, usprkos tome što se trudio ne pokazati, nešto ga je mučilo.

"Nisam... ja..."

"Gle, uhvatit ćemo Alekseja i njegove ljude vrlo brzo, i onda će sve ovo bit gotovo. I više se hvala bogu nikad nećemo vidjeti."

Uputivši mi posljednji razočarani pogled, otvorio je vrata učionice i izašao van, a ja sam osjetila ubod tuge u stomaku. Mislim da sam upravo gadno zasrala.

Mobitel mi je ponovno zavibrirao u džepu i ja sam ga izvadila. Prva poruka bila je od tete Liz, na slici je bila ona, a nešto dalje iza nje Kip slobode. Druga poruka bila je od Grace koju je poslala prije desetak minuta.

Koga lažeš, June? Nešto se definitivno događa između vas.

Uzdahnula sam. Nikog ne lažem, Grace, jer čak i da je postojala šansa da se nešto dogodi između nas, bila sam poprilično sigurna da će nakon ove svađe odustati od cijelog zadatka.

I, iz nekog meni neobjašnjivog razloga, ta mi je misao strašno zasmetala.

(i'm really sorry nemam ispriku za ovo. probat ću biti malo redovnija što se tiče nastavaka ubuduće :'). hope you liked it<3)