OSJEĆAJI su mi bili pomiješani.

Bila sam istovremeno ljuta i na sebe i na njega. Na sebe jer sam znala da je bio u pravu u vezi svega što mi je rekao jer, da, ponašala sam se kao razmaženo derište. Da, ovdje se radilo o životu i smrti. I da, definitivno mi nije bilo drago što me Gabe posvuda prati ništa više nego njemu, ali to je bio jedini rizik kojeg sam ja trebala preuzeti, za razliku od njega.

U drugu ruku, smetalo mi je što me vidi samo kao žvakaču na potplatu svoje tenisice i što se ponaša kao da je kralj svijeta. Zbog takva stava možda je dospio daleko u životu, ali meni se nije sviđalo takvo ponašanje. Ne bih ništa rekla da je bio malo skromniji i da se nije ponašao onako arogantno kako se ponašao kad smo se prvi put sreli.

"Mislim... mislim da je šećer dovoljno izmljeven, June, u redu? Možeš sada ugasiti mlin."

Trgnula sam se, ni ne shvativši da mi se Kyle obraćao dok mi prstima nije pucnuo ispred nosa i glasnije ponovio moje ime.

"Što?"

Trepnula sam, zbunjeno se ogledavši oko sebe. Spustila sam pogled i vidjela kako mlin za mljevenje šećera i dalje radi, ali da u njemu nema ničega osim već izmljevenog sitnog šećera koji je sad postao prah. Ugasila sam mlin, vrativši pogled nazad na Kylea koji me zabrinuto promatrao.

"Jesi li dobro? Djeluješ mi malo ošamućeno", rekao je. Iskreno, tako sam se i osjećala. "Ako se ne osjećaš dobro, možeš otići malo prileći pa se vratiti kad se odmoriš. Nije gužva, mogu i sam. Osim toga, dužan sam ti zbog jučer—"

Htjela sam mu reći neka me pusti na miru jer mi nije bilo do njegove face danas. Još sam uvijek bila povrijeđena i razočarana zbog onoga što sam jučer shvatila; zvuči glupo, ali smetalo mi je. Kyle mi se sviđao već godinama, ali svo to vrijeme ja sam odbijala da mi ta činjenica uopće dođe do glave. Uvijek sam se nadala. A ta nada pala je u vodu za manje od minute.

Prekinula sam ga prije negoli je uspio završiti rečenicu. Zadnja stvar koju sam željela bilo je otići gore i ostaviti žamor razgovora koji je bio jedina stvar koja me sprječavala da ne poludim. Otići gore značilo bi biti u potpunoj tišini, a to bi značilo da ću razmišljati o svim događajima koji su mi zaokupili život u posljednjih tjedan i pol dana.

"Ne, ne, dobro sam. Samo sam se malo zamislila, dobro sam." Ne znam koga sam više pokušala uvjeriti – sebe ili njega.

Kimnuo je glavom i vratio se za šank, a ja sam istresla samljeveni šećer u posudu i u mlin usipala novi šećer u zrnu te ga upalila. Rukom držeći mlin kako se ne bi previše tresao, promatrala sam kafić i ljude koji su bili u njemu. Svi su bili tako bezbrižni, čavrljajući, pijući svoju kavu ili štogod da su naručili, jedući kroasane, krafne i moje loše pite koje se nisu mogle mjeriti s pitama tete Liz. Smijali su se kao da sutra ne postoji. A ja? Ja sam imala 17 godina i strahovala da će svakog časa u kafić ući vođa neke bande i poubijati ih sve, skupa sa mnom.

Odmahnula sam glavom. Nisam smjela tako razmišljati. Brian i Gabe rade na tome, oni će uhvatiti Zmiju i strpati ga doživotno iza rešetaka. Na kraju će svatko otići svojim putem, a ja ću se za desetak godina prisjećati ovog perioda svog života i smijati se samoj sebi što sam bila tako paranoična i uplašena i... Ponovno sam odmahnula glavom. Naravno da sam paranoična i uplašena. Deset godina starija ja složila bi se sa mnom.

"Hej, idem zapaliti na deset minuta, možeš li poslužiti onog tamo tipa i malo pripaziti na kafić?" Kyle mi je prišao i uperio prst nekamo iza svog ramena. Provirila sam i na svoje... pa, ne zaprepaštenje. Nekako sam očekivala da će Gabe doći ovamo. Bila sam više iznervirana nego zaprepaštena njegovom pojavom.

"Da", mrzovoljno sam rekla ugasivši mlin, "naravno."

Kyle, nesvjestan tona moga glasa, uputio mi je zubati osmijeh i nestao iza vrata koja su vodila u skladište-kuhinju. Za nekoliko trenutaka čula sam vrata kako se zatvaraju za njim.

Istresla sam šećer u prahu u istu onu posudu, iskopčala mlin iz struje i vratila ga na mjesto. Zatim sam, s posudom u ruci i hrpom čokoladnih krafni, prišla šanku. Odloživši posudu i krafne na šank, podigla sam pogled prema Gabeu koji me ponovno promatrao tim njegovim glupim samouvjerenom osmijehom. Kunem se, izbit ću mu te savršene zube pa se neće više čime imati smješkati. Seronja.

"Kako vas mogu poslužiti danas?" već dobro uvježbanom lažnom ljubaznošću sam mu se obratila. Teti se nikad nije sviđao taj moj ton glasa, uvijek mi je govorila da, ako želim zadržati mušterije, trebam biti ljubaznija, ali ja sam ju uvijek ignorirala.

"Ja ću... hm, espresso sa šlagom", rekao je.

Kimnula sam glavom i bacila se na posao. Dok sam uzimala šalicu, krajičkom oka sam ga promatrala. Nosio je već klasičnu odjeću koju nosi svakog dana otkako je krenuo u našu školu. Klasične crne traperice, majicu s printom benda, kariranu košulju i tu prokletu kapu koja me tako živcirala. Stvarno se uspio uklopiti u ulogu.

Stavila sam šalicu s kavom pred njega. "Četiri dolara i trideset centa."

"Zadrži ostatak", rekao je, stavivši novčanicu od pet dolara na šank.

Uz jedno ledeno "Hvala", uzela sam novčanicu i stavila ju u blagajnu, a potom uzela malo sito što je stajalo malo dalje od mene i posvetila se posipanju šećera u prahu po krafnama.

Dok sam ja to radila, on je pio svoju kavu i promatrao me. Nisam ga htjela pogledati, svu svoju pozornost sam posvetila na svoje krafne, šećer u prahu i sito. Tek toliko bih podigla pogled da preletim očima po kafiću i vidim treba li nekome nešto, izbjegavajući Gabea. Pogledom sam prelazila preko njega kao da ne postoji.

"Još uvijek si ljuta na mene?" zabavljeno je upitao, odloživši praznu šalicu na tanjurić.

"Ne, bila sam ljuta", odvratila sam. „I onda dok sam mljela ovaj šećer zamišljala sam da si to ti i prošlo me."

Zvučala sam kao kučka, ali nije me bilo briga. Zaslužio je. Rekao mi je da sam razmaženo derište. Dobro, ja sam njemu rekla da je on snob. Mislim, nisam točno tim riječima, ali nešto slično bilo je u pitanju. Poanta je da ja nisam mislila ništa od onoga što sam rekla, samo mi je zasmetalo što on misli da mi je toliko stalo do 'popularnosti' kad nije. Kvaka je bila u tome što je on itekako mislio sve ono što mi je jučer rekao.

"Bole me tvoje riječi, June", sarkastično je rekao. "Stvarno tako misliš o meni?"

Morala sam se suzdržati kako ne bih počela vikati. U kafiću je bilo previše znatiželjnih ljudi čije bi se glave okrenule kao zvrk prema nama da počnem raditi scenu. "Ne poznam te dovoljno da imam neko mišljenje o tebi."

"Oh?" podigao je obrve. "Ako se ne varam, a nikad se ne varam, nedavno si mi rekla da sam snob."

Odložila sam posljednju krafnu na hrpu i počela spremati. "Nisam to rekla. Rekla sam da se tako ponašaš."

"Ma da?" podbočio se na šank. "A po čemu si to točno zaključila, budući da mi nijednom dosad nisi dala priliku da s tobom vodim razgovor koji nije uključivao pogrdne riječi."

Pogledala sam ga onim je l' ti to ozbiljno? pogledom. Barem se nadam da je tako izgledalo. "Pa, kao prvo, ponašao si se kao pravi kreten prema meni dok smo bili u onoj vašoj kućici—"

Prekinuo me. Napola sam očekivala da će me ušutkati kako netko ne bi čuo, ali on je samo rekao: "Oprosti, ali dobio sam suzavac u oči. Mislim da je moje ponašanje bilo totalno opravdano!"

"Tako ti i treba. Nasmrt si me isprepadao. Mislila sam da me prati netko tko me hoće ubiti."

"I ja bih to pomislio da sam noć prije tako zgodno ugostio tri kriminalca."

Suzila sam oči. Malo mi je falilo da ga ne zveknem posudom sa samljevenim šećerom po glavi. "Uplašila sam se, dobro. Pogriješila sam. Ljudi griješe svaki dan." Nisu svi savršeni kao njegovo visočanstvo.

"Kako ti uopće može pasti na pamet napraviti takvo nešto? Zar te mama i tata nisu učili da u takvim situacijama uvijek trebaš zvati policiju?"

Progutala sam knedlu koja mi se odjednom stvorila u grlu. Pričanje o roditeljima bila mi je bolna tema, ali nisam ga mogla kriviti jer nije znao. Pročistila sam grlo. "Valjda sam tu lekciju u tom trenutku smetnula s uma."

Očito shvativši da je dotakao bolnu točku, nesigurno me pogledao i pročistio grlo. Šutjeli smo neko vrijeme i samo se promatrali.

"Imate li nekih novosti?" upitala sam u želji da si odvratim misli od vrtloga osjećaja koji je prijetio da će se srušiti na mene.

"Ne smijem pričati o tome s tobom."

"Jasno."

Podigla sam pogled kad sam začula otvaranje vrata. Ray je stajao nasred kafića dok su se vrata iza njega polako zatvarala, s rukama u džepovima jakne i smješkajući mi se kao da mi zna svaku tajnu. Sjeo je za jedan udaljeni stol i pozvao me pokretom ruke da dođem.

Ukočila sam se.

"Što je?" Gabe je upitao, okrenuvši se da vidi kamo gledam. Kad se okrenuo nazad prema meni, na licu sam mu vidjela istovremeno strah i opreznost. "Idi. Idi. Budi opuštena", promrmljao je. Bilo je pravo čudo što sam ga uspjela čuti koliko mi je počelo šumiti u ušima od straha.

Kao robot sam krenula prema Rayu koji je bio hodajući primjer za "neuspješno uklapanje u svoje okružje." Bio je sav u crnom, za razliku od kafića koji je bio pun veselih boja. Osim toga, primijetila sam kako ga neki gosti sumnjičavo promatraju, potom šapuću svojim prijateljima nešto što nisam čula. Stala sam ispred njegova stola i, trudeći se zvučati pribrano i hrabro, obratila mu se.

"Izvolite?"

"Kavu", odvratio je. "Crnu."

Kimnuvši glavom, odgegala sam se nazad do šanka dok mi je srce tuklo kao ludo; osjećala sam kako mi udara u svakom dijelu tijela. Ruke su mi se tresle dok sam mu spravljala kavu, dvaput skoro ispustivši iz ruke šalicu, a svo to vrijeme osjećala sam i njegov i Gabeov pogled na sebi.

Sva ona arogancija potpuno je isparila iz njega i zamijenili su ju strah i zabrinutost. Vidjela sam mu to na licu. Vidjela sam to po načinu kako se odjednom ukočio i čvrsto stisnuo usnice u ravnu liniju, bolno me podsjetivši na tetu Liz koja to čini kad je ljuta na mene.

Dok sam prolazila pored njega kako bih odnijela Rayu njegovu narudžbu, jedva primjetno mi je kimnuo glavom, valjda me želivši ohrabriti, ali nije pomoglo. Ruke su mi se toliko tresle dok sam stavljala kavu na stol ispred Raya da sam se začudila kako ju nisam prosula po njemu.

"To bi bilo četiri dolara i dvadeset centa", rekla sam. Glas mi je drhtao.

Na stol je stavio novčanicu od pet dolara i rekao mi da zadržim ostatak, a zatim: "Sjedi."

To je bila izravna zapovijed. Izvukla sam stolicu i sjela, odagnavši poriv da bacim pogled na Gabea čiju sam ukočenost mogla osjetiti dovde. Nadala sam se da neće napraviti nikakvu scenu.

"Pitat ću te jednom", nonšalantno je počeo, "i za tvoje dobro bolje bi ti bilo da mi se odgovor svidi. Jesi li kome rekla?"

Odjednom mi je postao loše, dlanovi su mi se počeli znojiti, srce mi se popelo u grlo, a želudac mi se zalijepio za kralježnicu. Noge su mi se odsjekle iako sam sjedila. Imala sam osjećaj da mi je dim ispunio pluća.

Mislim da sam imala napadaj panike.

"N-nisam", promucala sam.

"Sigurno?"

Promatrao me kao da mi može čitati misli. Pogledom mi je vrludao po licu, tražeći neki znak laganja. A cijelo moje tijelo naglo se ukočilo od straha tako da mi, što god ja rekla, vjerojatno ne bi povjerovao.

Najviše na svijetu mrzila sam se osjećati bespomoćno. Strah me uvijek kočio. Svaki put kad bi se dogodila neka stresna situacija, ja bih stala kao ukopana jer bi mi mozak prestao razmišljati. Tako je bilo i sada. Tako je bilo i prije neku večer, i tako je bilo kad sam saznala da su mi roditelji poginuli. Kad je od iznimne važnosti bilo da djelujem sa svrhom olakšavanja situacije, ja bih jednostavno zablokirala.

Možda sam oklijevala sekundu duže negoli je bilo potrebno. A to je njemu bilo dovoljno.

"Kome si rekla, droljo mala?" prosiktao je kroza zube.

Nagonski sam ustala i počela se udaljavati, ali prije negoli sam se snašla zgrabio me za zglob. Udarila sam stražnjicom u stol iza sebe. Nekoliko dečki koji su sjedili u blizini također su ustali, spremni uskočiti bude li bilo potrebno. Osjećala sam poglede gotovo svih na sebi. Napeto su pratili dramu dok sam ja umirala od straha.

A oni nisu imali pojma.

"Je l' ima ovdje kakvih problema?"

Skoro sam iskočila iz kože kad sam začula Gabea. Nisam ni primijetila kad nam je prišao.

"A tko ti je ovo?" Ray me zabavljeno upitao. "Dečko?"

"Pitao sam", Gabe je zarežao, "ima li ovdje kakvih problema?"

Ako je ono što je on pokazivao kad sam mu našpricala suzavac u oči bio bijes, onda ne znam što je ovo danas bilo. Nikad nikoga nisam vidjela tako ljutog kao što je Gabe to bio u ovom trenutku. Lice mu se zacrvenjelo, stisnuo je čeljust, teško je disao i izgledao kao razjareni bik spreman za napad, a Ray je bio komad crvene tkanine.

Ray se podsmjehnuo. "A što meni može jedan osamnaestogodišnjak?"

Dobra stvar je bila što je Gabeova krinka usitinu odavala dojam mlađe osobe. Loša stvar bila je što ga je Rayev komentar još više naljutio.

Zgrabio ga je za jaknu istovremeno kad je Ray posegnuo u unutarnju stranu jakne. Bila sam sigurna da će izvući pištolj i upucati Gabea na licu mjesta, no prije negoli je ijedan od njih uspio reagirati ikako drugačije, tu se umiješao Kyle.

"Što se ovdje događa?" zagrmio je. Kyle nikad nije vikao. Ili bio ljut. Uvijek je bio opušten, nasmijan, spreman za šalu. Sad je izgledao kao da je bio spreman obojicu ih izbaciti iz kafića.

"Baš ništa", Ray je, cerekajući se, ispio kavu do kraja, popravio jaknu i zviždukajući izašao iz kafića. Kyle se potom okrenuo prema Gabeu koji je i dalje teško disao, ali bilo je očito da se pokušavao smiriti.

Prije negoli je Kyle išta uspio reći ili napraviti, ja sam ga preduhitrila: "Jesi li dobro?" upitala sam Gabea.

Ali samo se progurao pored mene i izletio iz kafića. Gledala sam za njime dok je Kyle pokušavao utvrditi jesam li ja bila dobro, ali nisam se mogla fokusirati na njega. Gabeova nagla reakcija nije bila uvjetovana time što sam se ja našla u opasnosti.

Tu je bilo nešto drugo u pitanju.