ŠTO ti je život. Još do jučer sam bezbrižno išla u školu, družila se s Grace i muku mučila s biologijom i time trebam li reći Kyleu svoje osjećaje, a danas sam sjedila na stražnjem sjedalu auta vozeći se s FBI agentima koji su vodili bezbrižan razgovor i ponašali se kao da im je ovo bio sasvim normalan dan. Doduše, ovo im vjerojatno i jest bio sasvim normalan dan.

Ali ja sam se osjećala kao bjegunac kojeg su napokon uhvatili i sad ga vode na vješanje. Dok sam hodala za Brianom Sullivanom, nije to bilo klasično strpali-me-u-auto-kao-kriminalku što se viđa na TV-u. Gabe Cooper otvorio mi je vrata, i osim što me ošinuo pogledom, sve ostalo bilo je civilizirano. Oči su mu bile crvene i suzne od suzavca i dok sam sjedala u auto, a vrata se zatvarala iza mene, čula sam Briana kako mu govori da treba to čim prije isprati vodom. Neko vrijeme sam se grizla zato što sam to napravila, ali postalo mi je svejedno kad me Gabe počeo tretirati kao da sam zločesto dijete koje je radilo sranja u javnosti.

Vozili smo u tišini koju je narušavala jedino pjesma s radija. Bila je to neka pjesma koju nikad nisam čula, ali Brian je znao riječi i tiho ju je pjevušio dok je skretao svakih nekoliko metara. Gabe je ispirao oči bocom vode koju smo stali kupiti u istoj onoj trgovini gdje sam nabavila suzavac. A ja sam samo sjedila ondje, na stražnjem sjedalu, razmišljajući o svemu što se sinoć dogodilo i tome je li bilo pametno da se pravim kao da ništa ne znam. Na kraju krajeva, ništa ni nisam znala, osim ono nešto sitno informacija koje su Ray i Hugh podijelili preda mnom. Čak i bez obzira na to, bojala sam se išta reći. Možda sam se jučer osjećala neustrašivo, ali danas me sva ta hrabrost napustila.

Auto je stao i našli smo se ispred neke male kuće s jedva dva prozora i polu-otpalom fasadom. Brian je ugasio auto pa su njih dvojica izašla, a ja sam oklijevala samo sekundu prije nego što sam i sama istupila iz auta čija mi je vrata otvorio Brian. Šljunak nam je škripao pod nogama dok smo žustro hodali prema kućici. Dopustila sam si pomisliti samo na trenutak da oni nisu bili nikakvi FBI agenti, ali kad smo ušli u kuću ta misao isparila mi je iz glave.

Iako je izvana izgledala staro i oronulo, iznutra je bila opremljena modernom tehnologijom i otmjenim namještajem. Zidovi su bili puni slika i u kutu svake pisao je autor – Gabe. Osim dnevnog borakva, imala je još i kupaonicu i jednu sobu u koju me Brian Sullivan odveo, a onda mi je postalo jasno da je to bila soba za ispitivanje, samo što nije imala ono dvosmjerno staklo gdje oni vide mene, ali ne i ja njih. Prostorija je imala jedan mali prozor, kameru u kutu, stari drveni stol i tri prastare stolice – dvije s jedne strane, za njih. Druga za mene.

"Sjedi", rekao mi je Brian, blago me gurnuvši kako bih ušla, a onda je zatvorio vrata za mnom i ostala sam sama.

Progutala sam knedlu koja mi se stvorila u grlu, polako prilazeći stolu. Izvukla sam drvenu stolicu ispod stola, koja je izgledala kao da ne bi mogla podnijeti čak ni moju težinu, sjela i položila ruke ispred sebe. Nemaš se čega bojati, ponavljala sam si tu mantru kao da će mi od nje biti bolje, ali nije pomoglo. Srce mi je nabijalo u prsima i osjećala sam veći strah nego sinoć.

Iako sam znala zašto sam bila ovdje, svejedno sam željela pričekati prije nego počnem paničariti. Dakako, bilo mi je jasno da me sigurno nisu priveli zbog one ukradene čokoladice prije nekoliko godina, no možda im mogu biti od pomoći. Nisam bila dobra u nagodbi – zapravo nikad nisam imala prilike za to – ali bila sam spremna pokušati. Zatvor mi nije bio nigdje na popisu želja.

Činilo mi se da sam sjedila u toj maloj prostoriji satima prije nego što su se njih dvojica pojavili. Bila sam mokra od znoja jer je u sobičku bilo užasno zagušljivo, a kad sam ih vidjela kako ulaze, imala sam osjećaj da mi je svaka tekućina u tijelu presušila.

Sjeli su nasuprot mene i tek sam ih tada imala prilike bolje promotriti. Isprva sam pomislila da su bili otac i sin, no osim što nisu imali isto prezime, također su ih odale oči. Brian, onaj stariji, imao je najtamnije smeđe oči koje sam ikad vidjela, dok je Gabe, mlađi, imao prekrasne plave oči. Međutim, obojica su bili visoki, nabildani i plavi, doduše Gabe malo niži i malo manje nabildan nego Brian.

Brian je otvorio fascikl i iz njega izvukao nekoliko fotografija, na kojima su se osim nekih istetoviranih tipova nalazili i trojac od sinoć.

"Možeš li prepoznati neke od ovih muškaraca na slikama?" Brian je upitao. Ni sama nisam znala zašto, ali čim je progovorio počela sam se osjećati mirno i sigurno. Imao je takvu neku opuštajuću boju glasa.

Zurila sam u Rayevu fotografiju, prisjećajući se svih njegovih prijetnji i nadajući se da nikad neće saznati za ovo jer bi me ubio. Bez razmišljanja.

Kimnula sam glavom i prstom pokazala njih trojicu. "Ray, Toby i Hugh. Ne znam im prezimena."

Podigla sam pogled i susrela se s ledenim Gabeovim pogledom. Gledao me s gađenjem, kao nekoga tko mu je ubio cijelu obitelj. Zatim sam, ne mogavši izdržati taj osuđivajući pogled zbog kojeg sam se osjećala još i gore, pogledala u Briana koji mi je kimnuo.

"U redu." Skupio je fotografije nazad u fascikl i odložio ga sa strane. "Vjerujem da znaš zašto si ovdje, ali svejedno moram pitati. Što si radila sinoć između jedanaest i jedan sat u noći?" Njegov pogled jasno mi je dao do znanja da zna što sam radila, tako da nije imalo smisla lagati.

"Ja sam, uh..." pročistila sam grlo. "Probudila me tetina poruka i onda sam čula nekoga dolje u kafiću i otišla vidjeti š-što je stvaralo buku."

"I to su bila ta trojica sa slike?"

Kimnula sam.

"I pustila si ih u stan?"

Opet sam kimnula.

"I pomogla im?"

Treći sam put kimnula glavom, ali onda sam odmahnula. "Zapravo ne. Mislim, da, tehnički gledano, ali samo sam... bila ondje. Nisam nikako sudjelovala u... u tim njihovim... poslovima."

Na pamet mi je palo nešto što mi je teta Liz često govorila: čim se pravdaš, kriva si. Prekasno sam shvatila da moje riječi zvuče baš tako – kao da se pravdam. Ali sad nije bilo povratka.

Brian se osmjehnuo i pogled prebacio na svog kolegu. "Gabe, nećeš ništa komentirati?"

"Ja sam ti svoje već rekao", mrzovoljno je odvratio. Nisam znala je li takav ton glasa bio zbog mene ili nečeg drugog, ali svakom idućom riječju što bi progovorio, sve me više živcirao.

"Dakle, ovako June Bowman", Brian me ponovno pogledao. "Svi ovi muškarci sa slika pripadaju jednoj bandi – Crvena lubanja." Pokazao mi je sliku nečije tetovaže. Nisam točno mogla smjestiti mjesto na kojem se nalazila, ali to nije ni bilo bitno. Tetovaža mi se zgadila. Jako je ličila na tetovažu Smrtonoša iz Harry Pottera, samo što je umjesto zmije, iz ove lubanje izlazila krv. Tako. Puno. Krvi. Baš kao i onog dana... u bolnici.

"J-ja nemam nikakve veze s time. Znam da sam trebala nazvati policiju, ali u tom trenutku—"

"Ne moraš se pravdati, dobro? Nismo ovdje kako bismo te strpali u zatvor. Samo ćemo ti postaviti nekoliko pitanja."

"Ne moraš se tako ponašati prema njoj. Pa nije od stakla."

Gabe i ja smo se promatrali nekoliko trenutaka, ni jedno od nas nije bilo previše oduševljeno onim drugim. Odjednom napetost u sobi kao da je porasla.

"Gabe, molim te", Brian je uzdahnuo. "Znam da ti je teško, ali ako nećeš nikako drugačije pomoći, otiđi van."

Htjela sam da ode jer bih se onda osjećala puno bolje i opuštenije, ali samo me mrko pogledao i zašutio. Zurila sam u njega neko vrijeme, pitajući se što sam mu to napravila da se tako ponaša prema meni. Morala sam se suzdržati kako ne bih frknula nosom jer njemu sigurno od svih ljudi ne može biti teško.

"Moraš nam ispričati sve što se sinoć dogodilo nakon što si ih pustila u stan", Brian je nastavio kao da se Gabeov ispad od malo prije nije dogodio. "Zatim ćemo prijeći na ono bitno."

Koliko god glupo zvučalo, nisam željela. Ne zato što sam im htjela otežati život ili nešto, već su mi se u glavi vrtjele sve one Rayove prijetnje. Morala sam si ponavljati da su ova dvojica muškaraca ovdje kako bi mi pomogli i da mi se ništa ne može dogoditi dok su sa mnom. Tek sam onda bila u mogućnosti ispričati cijelu priču, od riječi do riječi.

"... I tako, sad sam ovdje."

"Spomenuli su Zmiju?" Gabe je upitao kad sam završila, a ja sam šutke kimnula glavom. Gabe se okrenuo prema Brianu. "Taj kučkin sin ima svoje ljude posvuda."

Brian je odmahnuo glavom. "Ne znam baš da su ta trojica njegovi ljudi u onom smislu na koji ti aludiraš. Ja bih više rekao da je ovo vraćanje duga ili tako nešto. Zmija nije glup, zna da ne može vjerovati svakome, a po njezinoj priči mislim da im baš i ne vjeruje. Da im vjeruje, Toby ne bi završio uboden."

Gabe je na trenutak razmislio. Činilo se kao da će nešto reći, no naposljetku je odustao i okrenuo se ponovno prema meni. Brian je ponovno preuzeo i brzo mi je postalo jasno tko je bio glavni ovdje.

"Znaš li možda koja je bila ta druga lokacija na koju su nosili drogu?"

Odmahnula sam glavom na što je Gabe preokrenuo očima uz izraz lica kojim kao da mi je želio poručiti da sam glupa što ih nisam pratila ili nešto. Ono, oprosti druže što sam željela ostati živa. Suzila sam oči prema njemu, odagnavši poriv da mu se izbeljim.

Zurio je neko vrijeme u mene, a potom rekao, kao da je očito: "Neko napušteno skladište vjerojatno."

"Da, taj je čovjek veći dio svog života proveo po napuštenim skladištima."

"Zar ga... vi znate?" izlanula sam prije negoli sam se stigla zaustaviti. No stvarno si više nisam mogla pomoći – jako me zanimalo.

Brian mi se nasmiješio kao da želi reći 'oprosti'. "Ne možemo ti baš puno reći, istraga još uvijek traje. Ali dovoljno će biti da znaš da si u opasnosti."

Ma kako je to samo nonšalantno ubacio. Kao da mi govori "Ej, ponesi kišobran, pada kiša." Trepnula sam. "To sam nekako pretpostavila i sama."

Gabe je preokrenuo očima. Ignorirala sam ga.

"Zove se Aleksej Yurlov. Vođa bande Krvava lubanja. Mi ga pokušavamo strpati iza rešetaka već godinama. Svaki put nam izmakne. A sinoć smo bili tako blizu. Dočekali smo ih u zasjedi, ali kad su shvatili što se događa, razbježali su se i uslijedila je pucnjava. Ipak, uspjeli smo uloviti dvojicu njegovih ljudi, no nijedan nam ništa ne želi reći."

Činilo mi se da je to više govorio sebi nego meni, no šutjela sam. U jednu ruku htjela sam znati što više – u što sam se uvalila, točnije – ali u drugu ruku i nisam. Imala sam osjećaj da što više znam, to će biti gore za mene i moje mentalno stanje. Kao da dosad već nisam bila dovoljno paranoična.

Dok sam razmišljala o tom posljednjem što mi je rekao, na pamet mi je pala teta Liz. Ona ne bi ni pomislila otići vidjeti tko je bio u kafiću. Jednostavno bi nazvala policiju. I pomogla im. Učinila bi tako malo, a to bi ovim momcima vjerojatno mnogo značilo.

Kad smo već kod tete Liz... "Čekajte malo. Moja teta je u New Yorku. Na tečaju kuhanja. Hoće li ona... mislim, dobiti neku zaštitu? Hoćete li ju vratiti ovdje? Nemojte ju vraćati ovdje. Ne mislim zato što se bojim njezine reakcije ili nešto već zato što ima velike planove za budućnost kafića i ne bih voljela vidjeti da joj propadnu zbog moje pogreške—"

Brian i Gabe su se pogledali. Ništa nije bilo rečeno, ali Gabe je ustao i, izvlačeći mobitel iz džepa, napustio prostoriju. Već ionako na rubu, ne samo živaca već i stolice, gotovo sam skočila i izletjela za njim. Bila sam spremna oboriti ga na pod da mi Brian nije rekao da se smirim. Uspaničeno sam ga pogledala.

"Ja sam kriva, kaznite mene—"

"Nećemo nikoga kažnjavati. Smiri se, molim te."

Otvorio je bilježnicu koja se nalazila pored fascikla s fotografijama i počeo nešto pisati. Tresući nogu od nervoze, pokušala sam s mjesta gdje sam se nalazila pročitati što piše, ali rukopis mu je bio neuredan i ostavljao je mrlje od tinte po cijeloj stranici.

"Živiš s tetom? Moraš mi reći njezino puno ime i prezime. Gdje se točno nalazi? Koji hotel i tko drži taj tečaj? Gdje se tečaj održava? Gdje su ti roditelji?"

Dosad sam se osjećala donekle mirno zahvaljujući Brianovu umirujućem tonu glasa, ali njihove nagle reakcije uplašile su me. Mozak mi je radio sto na sat dok sam pokušavala odgovoriti na sva postavljena pitanja, ali cijelo vrijeme samo sam razmišljala o tome kako ju moraju zaštiti. Nisam imala nikoga osim tete Liz. Od moje devete godine brinula se za mene, a činjenica da bih ju mogla izgubiti u ovom trenutku bila je samo kap koja je prelila čašu.

Nisam imala napadaj panike od one večeri u bolnici. Tada je teta Liz bila sa mnom i uspjela me smiriti, a sad je nije bilo. Samo ja i meni dva totalno nepoznata tipa od kojih je jedan kreten na kvadrat.

"June, bit će u redu", Brian je rekao. "Neće joj se ništa dogoditi. Samo diši. Dobro? Diši."

Prvih nekoliko udisaja bili su drhtavi.

Da je barem teta Liz ovdje...

Duboko sam disala prateći Brianov ritam.

... i moji roditelji...

Nakon nekog vremena, uspjela sam se smiriti. Otpustila sam šake kojima sam stiskala stol i naslonila se na stolicu.

"Možda sam prenaglio s pitanjima. Oprosti."

Gabeova plava glava provirila je kroz vrata. "Našli su ju. Dobro je."

Ispustila sam neartikulirani zvuk sreće dok me obuzimalo olakšanje.

Brian je kimnuo ne skidajući oka s mene. "Donesi vode."

Kratko me pogledao prije nego što je bez pogovora otišao po vodu. Vratio se nekoliko trenutaka poslije. Gledala sam ga preko ruba čaše i on mi je uzvraćao pogled. Cijelo vrijeme je šutio, ali pogledom kao da mi je govorio "Sama si kriva za to." I ti za ovo, pomislila sam u sebi i zgrabila ga za glavu, svom snagom mu je nabivši u stol, tako jako da je ostavio udubljenje. Naravno, nisam imala muda za takvo što. A ni snage. A to nije bilo ni dopušteno.

Pa sam se nadala da je shvatio poruku kad sam ga ošinula pogledom dok sam spuštala čašu na stol. Popuši mi kikiriki.

Promatrajući ga, njegov pun sam sebe stav i arogantan izraz lica, shvatila sam koliko mi je drago bilo što je Brian bio taj s kojim sam ostala u prostoriji, a ne on.

"Nećemo vraćati tvoju tetu nazad", Brian je rekao nakon što se uvjerio da sam bila u redu. "Ali ćemo napraviti sve što možemo da ju zaštitimo, u redu? Tako da nemaš brige oko toga. Također, moramo se uvjeriti i da si ti dovoljno zaštićena. Nekoliko agenata će motriti kafić svakodnevno. Dodijelit ćemo ti nekoga i za školu. S tim ćemo se pozabaviti od idućeg tjedna. Danas je petak ali bez obzira na to ne bi se trebala nikamo kretati."

"Jasno ti je da nikome ne smiješ ništa reći o ovome. Dovoljno si u opasnosti, upletati nekog drugog samo bi bespotrebno zakompliciralo stvari svima nama. Kad dođe vrijeme, a doći će, da Zmija završi iza rešetaka, morat ćeš se preseliti u sigurnu kuću. Do tada trudi se što bolje ponašati kao da je sve u redu. Znam da je teško, ali imamo najbolje agente koji rade na ovom slučaju. Zmija je iznimno opasan. Ako te netko kontaktira, odmah nas obavijesti. Uz malo sreće ulovit ćemo tog gada uskoro."

U tom trenutku strahovito me podsjetio na Atticusa Fincha iz Ubiti pticu rugalicu.

"Ja moram odnijeti izvještaj u FBI. Gabe te može odvesti doma."

Sudeći po izrazu Gabeova lica, nije bio oduševljen time ništa više nego ja. Ne znam zašto se otpočetka našeg 'poznanstva' tako ponašao prema meni. Ako je bilo zbog suzavca, žao mi je, bila sam uspaničena. Ako je bilo zbog nečeg drugog, iako nije bilo razloga za time, neka me prvo upozna. Išao mi je na živce s tim svojim tko sam-šta sam stavom, kao da je u svemu bio iznad mene. Njegova odbojnost prema meni, tjerala je mene da osjećam odbojnost prema njemu.

Uskoro smo se ponovno našli u autu. Gabe je vozio. Ostavio je Briana na autobusnoj stanici pa je on nastavio pješice, a ja sam Gabea navodila kako da dođemo do kafića. Čudnost situacije nije poboljšala ni radiostanica koju je Gabe okrenuo kad nas je Brian napustio, a svirale su neke stvarno dobre pjesme. Oboje smo šutjeli, on u svojem svijetu, ja u svojem. Onda smo napokon stigli.

"Drugi put", rekao je dok sam izlazila iz auta, "nazovi policiju."

I s tim tako očitim Jebi se meni u facu, odvezao se, ostavivši me da stojim na pločniku zureći za njegovim crnim autom.