JUNE BOWMAN

VIDI ovo", rekla je Roberta i podigla smotuljak tamnozelene tkanine.

Nalazile smo se u trgovini s tkaninama dan nakon što sam dobila onaj poziv od Gabea. Svim sam se silama trudila fokusirati na tkanine i svoje prijateljice, ali bilo je teško kad sam znala da Gabe upravo u ovom trenutku može biti u opasnosti.

Odsutno sam nekoliko trenutaka gledala u tkaninu koju je držala u rukama pa samo kimnula glavom. "OK je."

Prije nego što sam skrenula pogled na tkaninu koja je bila tako ružna da ju ne bih kupila pa makar i spas cijelog čovječanstva ovisio o tome – ali moj mozak u tom trenutku nije to uopće registrirao – krajičkom sam oka vidjela da su Grace i Roberta razmijenile poglede. Odlučila sam se praviti da ništa nisam vidjela. 

Uzdahnula sam, po tko zna koji put tog popodneva, i nastavila letimično pregledavati trgovinu. Obično bih, kad se nađem u ovoj trgovini, bila kao s lanca puštena i nitko me ne bi mogao zaustaviti da kupim sve čega sam se mogla dokopati. Ali danas se nisam mogla opustiti i uživati. 

"Samo je bolestan, nije kao da su ga poslali u rat", rekla je Grace dok smo izlazile iz trgovine.

Ipak sam se odlučila kupiti onu tamnozelenu tkaninu koju je Roberta pokazivala jer sam već u glavi imala nešto što bih mogla složiti od nje, pa sam balansirala vrećicu s tkaninom u jednoj, a plastičnu čašu s ledenom kavom u drugoj ruci. Na njezine riječi skoro sam se ugušila dugim gutljajem koji sam netom prije otpila. 

Znala sam da se šalila i da nije znala cijelu priču, a da je, ne bi govorila takve stvari, ali nisam se mogla oduprijeti dojmu da ipak nešto jest znala. Ali samo jedan pogled na njeno nacereno, bezbrižno lice dao mi je doznanja da sam opet previše razmišljala. 

Sabrala sam se. "Ne radi se uopće o tome." Nadala sam se da zvučim dovoljno uvjerljivo.

"Da, baš. Ponašaš se kao žena čijeg su muža regrutirali pa je pala u depresiju."

Uzdahnula sam, opet. Uistinu sam se tako ponašala. Ali nisam si mogla pomoći. Nisam mogla prestati razmišljati o svim stvarima koje mogu poći krivo. Što ako pogine? Imala sam osjećaj da bih skrenula s pameti da mu se nešto dogodi.

Znala sam da ne smijem tako razmišljati, da je on pametan i da zna što radi. Ali jednostavno mi je postalo teško ostati imalo sabranom kad god bih bila suočena s opasnošću. 

"Ponašam se kao glupača."

"Ma ne. Samo si se malo zaljubila."

Bila sam spremna istog trena odbaciti taj komentar, ali u posljednjem sam trenutku stala. Ugrizla sam se za usnu i po prvi put otkako sam se uvukla u ovo sranje – i prvi put otkako sam izgladila stvari s Gabeom – dala se na razmišljanje.

Kad sam s njim osjećam se kao da mi je cijeli svijet na dlanu. Kad ga nema ne mogu prestati razmišljati o njemu. Iščekujem njegove poruke stalno i na svaki zvuk obavijesti ponadam se da je on. Prvo na što pomislim kad se probudim jest on, i zadnje kad idem spavati. Lijepo mi je s njim. Volim provoditi vrijeme s njim. Nakon mamine i tatine nesreće trebalo mi je dugo da se oporavim, naučim vjerovati ljudima i uopće im dopustiti da uđu u moj život. S Gabeom mi to dolazi prirodno.

Ali ništa od toga nije bilo važno. Bilo je glupo, s moje strane, zaljubiti se u njega. Njemu je ovo samo posao. Kad uhvate Zmiju vjerojatno će nestati iz mog života jednako brzo kao što se i pojavio u njemu.

Moja im je šutnja bila dovoljan odgovor. Grace se nasmijala, ali nije u tom smijehu bilo ničega podrugljivog; jednostavno je bila sretna što sam si napokon to priznala.

"Moraš mu reći", rekla je Roberta.

"Ne mogu."

"Zašto ne?"

Nije bilo šanse da im kažem, ali gledajući njihove izraze lica i te tople oči... malo mi je falilo. Ipak, odlučila sam, ne mogu i ne želim ih dovoditi u opasnost.

"Jer će biti super čudno jer znam da ne osjeća isto što i ja."

"Kako to znaš a nisi ni probala?" Grace je zahtijevala.

Zato što u njegovoj glavi nema mjesta za to. Ja sam njemu samo klinka, posao koji mora obaviti. Sve ostalo mu je nebitno. "Jednostavno znam. Moram na bus i u kafić, hvala za društvo."

Nisam mislila zvučati tako službeno i definitivno nisam htjela zvučati tako bezobrazno, ali očito su shvatile poantu jer su me pozdravile bez daljnjih pitanja i komentara na tu temu. Uskočila sam na bus i sjela na jedno od stražnjih sjedala, naslonivši glavu na prozor. Na trenutak mi je došlo da zaplačem, ali onda sam shvatila da je to glupo.

Bila je to samo mala simpatija. Ništa što neće proći uskoro.

* * *

Gledajući unazad, stvarno mi nije jasno kako sam uspjela ostati prisebna narednih dana. Osjećala sam se kao June robot koji sve radi automatski dok zapravo i ne shvaća što radi. Dani su mi se svodili na školu, kafić i crtanje skica. I to puno skica. Nisam se mogla sjetiti kad me zadnji put uhvatio ovakav nalet inspiracije. Očito je trebalo da budem u smrtnoj – doslovno – opasnosti da postanem produktivna.

Pred Grace i Robertom sam se pravila da je sve u redu, da to što nemam apsolutno nikakvih novosti o Gabeu nije važno jer, što se njih i svih ostalih ticalo, samo je bio prehlađen. Ali iznutra sam gorjela svakog dana. Kako mi nitko ništa nije javljao? Morali su, zar ne? Da se nešto loše dogodilo netko bi mi morao javiti.

Imala sam osjećaj da bih i na najmanju provokaciju pukla kao kokica, stoga možete zamisliti moje olakšanje kad sam, nakon gotovo tjedan dana neizvjesnosti, jedne večeri otvorila vrata i ugledala ga – izubijanog, ali čitavog – ispred sebe.

Pao mi je u zagrljaj, a "Gabe" koje je izašlo iz mojih usta nije zvučalo tako kako sam prvobitno zamislila. Više je zvučalo kao neko neodređeno grgljanje. Ali nije bilo važno. Bio je tu. Bio je živ.

I jako, jako potresen. Toliko potresen da se rasplakao čim sam ga zagrlila. Uvela sam ga u kuću i zaključala vrata, a zatim ga povela prema dnevnom boravku i posjela na kauč.

Plakao je toliko da nije mogao doći do zraka, a sve što je pokušao reći izašlo je nejasno i bilo popračeno bujicom novih suza. Nisam imala pojma što ga je ovako uzrujalo, ali štogod da je, bilo je gadno.

"Gabe, Gabe", kleknula sam ispred njega pokušavajući se smiriti jer ako i mene uhvati napad panike neće od mene biti nikakve koristi. "Moraš disati, OK? Duboko."

"N-n-n-ne m-mogu", promucao je kroz suze. "N-n-n..."

"U redu je", rekla sam nježno, uhvativši ga za ruke. Sjela sam na pod i natjerala ga da spuzne s kauča pored mene. "Skupa ćemo, može? Uzdah", duboko sam uzdahnula i jedino se mogla nadati da će pratiti. "Izdah... Uzdah... Izdah..."

Ponovili smo to nekoliko puta dok nisam osjetila kako mu se disanje smiruje. Cijelo to vrijeme nisam puštala njegove ruke i trudila sam se održavati kontakt očima. Paniku u njegovim očima polagano je zamijenila zbunjenost i umor, ali i olakšanje.

Stisnula sam mu ruke u znak podrške. "Smiri se. Sve je u redu. Sve će biti u redu."

Ponovno se slomio, ali ovaj put je samo glasno jecao prekrivši lice dlanovima. Bilo mi je teško gledati ga takvog jer nisam znala što je vidio, a nisam mu htjela nabijati pritisak i ispitivati ga pitanja na koja možda nije htio dati odgovor.

"Mogu li nešto... učiniti? Hoćeš možda čaj ili nešto slično?"

Odmahnuo je glavom i podigao pogled. Oči su mu bile crvene i trepavice mokre od suza, ali polako je dolazio sebi. Zabacio je glavu unazad, naslonivši ju na kauč i zatvorio oči, a ja sam sjedila ispred njega i čekala.

"Oprosti", rekao je nakon nekog vremena. "Ne znam... ne znam što je to bilo."

Namrštila sam se. "Nemaš se zašto ispričavati, a to je bio jedan gadan napad panike."

Ponovno me pogledao i ponovno sam mu vidjela olakšanje u očima. "Baš gadno."

"Što, nikad ih nisi imao?"

Odmahnuo je glavom. "Ti jesi?"

"Nakon smrti roditelja", rekla sam. Na trenutak sam zastala, a onda shvatila da mu mogu reći. "Bilo je jako loše u početku jer nisam nikako mogla biti sama i..."

Nisam voljela pričati o tom periodu svog života. Napadi panike plašili su me i mrzila sam kad bi se dogodili. Očito je osjetio moje oklijevanje jer je sada on mene uhvatio za ruke i to mi je dalo snage da dovršim. "Naučila sam se nositi s njima, kontrolirati disanje i smiriti se kad bi stvari izmakle kontroli."

Počela sam nervozno petljati svojim prstima po njegovima, ali dopustio mi je to. Bilo je nečeg utješnog u tom dodiru. Uzdahnula sam. "Pretpostavljam da, kako je vrijeme odmicalo, bol je tupjela. Isplakala sam sve što sam morala i naučila se nositi s tim da ih više nema."

Bilo je teško, ali to je bio život.

"Nisam si dopustio tugovanje", rekao je kao odgovor na moju priču. "Kad su moji... kad su..." Duboko je uzdahnuo i izdahnuo nekoliko puta i pokušao ponovno. "Kad su umrli, plakao jesam ali ne dugo. Obratio sam se Brianu ubrzo nakon sahrane i izrazio želju da postanem dio njegova tima. Morao sam ih osvetiti, znaš. Osjećao sam da to moram napraviti. Nije bilo mjesta za tugovanje. Nije bilo mjesta za ništa drugo. Zadnje četiri godine proveo sam u mržnji. Nisam..." Glas mu se slomio. "Nisam ih posjetio od sahrane. Nemam snage."

"Ne bi smio tako držati sve u sebi", rekla sam nježno. Malo me iznenadila činjenica što mi se tako iznenada otvorio, ali sve je bilo iznenađujuće u zadnje vrijeme. "Zašto nisi išao psihologu?"

Nasmiješio se. Ali bio je to osmijeh pun tuge. "Jer se bojim. Ne želim se suočiti s time... lakše je ovako."

"Lakše je vraga." Sva nježnost je nestala. Nisam htjela zvučati ljuto, ali nisam si mogla pomoći. "Mislim da bi trebao otići. Ako ne sad, onda kad sve ovo bude gotovo. Zaslužuješ mir, znaš."

Stisnuo mi je ruke i ja sam odjednom postala svjesna njegove blizine i dodira naših ruku i činjenice da vodim s njim razgovor koji bi mi bilo teško voditi s bilo kim drugim. Nisam imala takvih problema s njim jer sam znala da razumije.

"Hoćeš li mi ispričati što se dogodilo večeras?"

Stisnuo je oči, ali ovaj put od umora. Kad je počeo pričati nisam ga prekidala. Slušala sam osjećajući strah i bilo mi je drago što je preživio i što je sada ovdje sa mnom. A po načinu na koji je pričao i kako me gledao, znala sam da je i njemu bilo drago zbog toga.

Ali nisam se smjela nadati. Upravo je potvrdio ono što sam rekla Grace i Roberti ranije. U njegovu životu nema mjesta za ono što ja osjećam prema njemu. Njegova jedina misija bila je osvetiti roditelje.

"Nisam mislio da će me to toliko pogoditi", rekao je misleći pritom na ljude koji su izgubili živote večeras. "Ne znam zapravo što sam mislio. Teško je."

"Naravno da jest. Pogotovo jer si tako emocionalno povezan sa slučajem." Htjela sam dodati da mu Brian nikako nije smio dopustiti da se uplete u sve to, ali znala sam da nije imalo smisla. Vjerojatno mu je to bilo jasno i samom. "Odlazak psihologu sad se ne čini kao tako loša ideja, zar ne?"

Još jedan tužan osmijeh s njegove strane. Instiktivno sam posegnula prema njegovu obrazu i obrisala zalutalu suzu. Napravila sam to nesvjesno i tek kad je na trenutak naslonio obraz na moj dlan smo oboje postali svjesni ove male razmjene nježnosti. Vratila sam ruku kao opečena, a on je pročistio grlo.

"Prije nego što odem... smijem li se istuširati ovdje?"

"Naravno", rekla sam i ustala, a on odmah za mnom. Stajali smo tako nekoliko trenutaka pokušavajući ignorirati neugodnost trenutka. "Kupaonica je na kraju hodnika."

Kimnuo je glavom i pošao iz boravka, a ja sam se bacila na kauč i prekrila lice dlanovima. Zašto sve mora biti tako čudno? Nekoliko trenutaka nakon začula sam mlaz vode koji je dolazio iz kupaonice i ustala s kauča. Pošla sam u kuhinju kako bih si natočila vode i smirila se kad sam začula poznati glas kako me doziva.

"June? Doma si?"

O bože...

"Liz", dahnula sam i jurnula prema tetinoj tamnoj pojavi koja se postepeno pojavljivala na stubištu. 

Bacila sam joj se u zagrljaj, napokon osjetivši, pa makar i na trenutak, mir.

-------------
(jel ovaj slow burn slow burna or not?😖)