U REDU, Cooperu, možeš ti to.

Duboko sam uzdahnuo nekoliko puta kako bih se smirio i prošao cijeli plan još jednom u glavi. Zovem se Sammy Johnson, imam 25 godina, moj prijatelj Eliot je odustao u posljednji tren jer... nisam se mogao sjetiti.

Pravi Eliot nije htio imati nikakve veze s ovime, za razliku od pravog Samuela koji je dobio zaštitu za sve informacije koje je podijelio.

Ali sad se nisam mogao sjetiti koji smo razlog izmislili zbog kojeg je Eliot odustao.

K vragu!

Iznervirano sam dlanom lupio po volanu. Naslonivši lakat na prozor, počeo sam gristi nokat palca zureći prema napuštenom kolodvoru u kojem me čekala ili sigurna smrt ili završnica moje priče. Ili oboje. Osjećao sam bubnjanje u glavi što je značilo skori početak ogromne glavobolje, glavobolje koja mi trenutno nije trebala i nisam si smio dopustiti da me išta odvrati od plana.

Izdahnuvši, pokušao sam ponovno. Zovem se Samuel. Sammy. Imam 25 godina. Moj partner Eliot odustao je u zadnji tren zato što... ne može riskirati da izgubi obitelj? Ili tako nešto. Ne, zbog toga je zapravo odustao. K vragu, nisam se mogao sjetiti. Dobro, nebitno. U torbi u prtljažniku nalazi se 14,5 kilograma heroina za koji ću dobiti... popriličnu svotu. Osim droge, imam još i desetak sačmarica za koje ću također dobiti lovu... i ako sve prođe po planu, napokon vidjeti Alekseja iza rešetaka gdje i pripada.

Samo trebam ostati pribran dovoljno dugo dok Brian ne dođe s pojačanjem.

Mačji kašalj.

Izašao sam iz auta, trudeći se izgledati nonšalantno u slučaju da su me promatrali. Otišao sam do prtljažnika iz kojeg sam izvadio dvije sportske torbe u kojima su se nalazili droga i oružje. Zatvorio sam prtljažnik te se uputio prema ulazu u kolodvor. Nekoliko trenutaka prije negoli sam trebao proći kroz dovratak bez vrata, ugledao sam krupnog tipa obučenog u crno kako me, s rukama prekriženima preko prsa, mrko promatra.

"Zovem se Samuel Johnson", rekao sam mu, čudeći se samome sebi što mi je uspjelo proći za rukom da zvučim opušteno.

"Ostavi torbe na pod", odgovorio je na katastrofalnom engleskom. Glas mu je bio dubok, točno onako kako sam i zamišljao da će biti.

Kad sam spustio torbe, prišao je i pretražio me. Nije pronašao nikakvo oružje na meni pa je kimnuo glavom i rekao: "Prati me."

Krenuli smo unutra, gdje me poveo prema prostoriji u kojoj su se prije kupovale karte za vlak. Sad je ondje bio jedan stol na sredini prostorije i dvije stolice sa svake strane. Stol i stolice podsjetili su me na našu kućicu za ispitivanje – sličan namještaj imali smo i mi. U svakom kutu prostorije nalazila su se tri krupna tipa, svi do jednog obučeni u crno i s oštrim pogledima na grubim i iskasapljenim licima. Tip koji me dočekao stao je u jedini prazni kut, ponovno prekriživši ruke preko prsa i uputivši mi jednako mrk pogled kao njegovi drugovi.

Stajao sam pored stola vjerojatno samo nekoliko kratkih trenutaka, ali meni se činilo da su prošle godine prije no što nam se pridružila zvijezda dana... samo što to nije bio Aleksej Yurlov. Kotačići u mozgu počeli su se vrtjeti – ovo nije bio dio plana. Sa mnom je u prostoriji trebao biti čovjek koji je ubio moje roditelje. Čovjek kojeg sam ja danas trebao ubiti i napokon pronaći mir. Nešto ovdje nije štimalo, ali nisam imao vremena razmišljati o tome u ovom trenutku.

Pridošlica je bio zgodan, visok i mišićav, ali nije izgledao nimalo strašno kao tipovi u kutovima prostorije. Nosio je odijelo skrojeno po crti, kosa mu je bila zagelirana i začešljana prema iza, cipele neke skupe marke i u ruci je nosio dvije čašice i bocu votke koja mi se odmah zgadila. Nisam bio fan votke.

Odloživši čaše i bocu na stol, okrenuo se prema meni i pružio mi ruku. Imao je čvrst stisak, a sudeći po iznenađenom pogledu koji mi je uputio nakon našeg rukovanja, nije očekivao da ću i ja imati isti takav stisak.

"Sjedni", rekao je. Njegov engleski bio je puno bolji od njegova druga, ali svejedno se čuo blagi ruski naglasak. "Moje ime je Grigorij Pavlov. Želim se odmah ispričati za svoj loši engleski. Ti si sigurno...?"

Nije bilo ničeg lošeg u njegovom engleskom. Nekako sam bio uvjeren da je bio gramatički i pravogovorno točniji od mene što se ticalo toga.

"Sammy Johnson." 

"Hm. A onaj drugi... kako se ono zvao?... gdje je on?"

Oblizao sam usnice. "Odustao je u posljednji tren."

"A ti nisi?"

"Ne, ja... Meni treba lova."

Trudio sam se zvučati ležerno. Ali nije izgledao kao da mi je povjerovao. Definitivno sam se prevario što se ticalo ovog tipa. Nadao sam se da neće početi igrati sa mnom neke umne igrice.

"Ne misliš li da će te pronaći, ubiti i uzeti ti novce?"

Zgrozio sam se čim sam to čuo.

"Ne ako ja prvi ubijem njega", hladno sam rekao. Nikad ništa ovako grubo nije izašlo iz mojih usta. Osjećao sam se prljavo, ali shvatio sam da me Brian trenirao upravo za ovakve situacije. Reći pravu stvar u pravo vrijeme.

Činilo se da je Grigorij Pavlov bio zadovoljan odgovorom jer mi je pokazao svoje lijepe i vjerojatno skupe zube. Imao je deformirani osmijeh, gotovo me podsjetivši na Jokera iz filma Vitez tame.

"Pričaj mi malo o sebi, Sammy. Smijem te tako zvati, zar ne?"

Iz unutarnjeg džepa sakoa izvadio je tabakeru i upaljač. Ponudio je meni, ali sam odbio. Kad je zapalio cigaru, maknuo je čep s votke i obojici nam natočio do vrha. Znam da Rusi obožavaju votku, ali ja ne, i zato nisam mogao ni gledati tu monstruoznost u čaši.

"Najbolja votka koju ćeš ikad kušati, uvezena direktno iz Rusije", rekao je, podigavši čašicu kako bismo nazdravili.

Samome sebi sam rekao Pretvaraj se da je voda i ispio do kraja. Tresnuo sam čašicom od stol, stišćući ju šakom kako se ne bih stresao od odvratnog osjećaja koji je votka izazvala u meni. Grigorij je trenutak kasnije i sam dovršio svoju čašu i odložio ju na stol pored tabakere i upaljača.

"Impresivno", rekao je promatrajući moju praznu čašu. I ponovno nam natočio. "Gdje smo stali... da. Pričaj mi o sebi."

Pročistio sam grlo koje mi je još uvijek gorjelo od votke i sjeo uspravnije. "Nema se što pričati, osim da mi stvarno treba lova da otplatim fakultetske dugove." Ovo zadnje je bilo sranje koje sam smislio na licu mjesta jer ništa mi drugo nije palo na pamet.

Promatrao me kroz oblak dima koji je upravo ispuhao, a ja sam se pitao zna li da lažem. Zna li da je sve ovo jedna velika prevara koju smo smislili u nadi da će Zmija napokon završiti tamo gdje zaslužuje biti? Može li namirisati gluposti kojima zaudaram? Vjerojatno može. Ne bi me tako promatrao da ne može.

"Kako je jedan, rekao bih, pristojan student kao što si ti završio s 14,5 kilograma heroina i deset sačmarica u starom napuštenom kolodvoru u nekoj vukojebini s hrpetinom Rusa?"

"Sila boga ne pita."

"Što si studirao?"

"Astronomiju."

Glupo, glupo, glupo! Nisam to trebao reći. To je bilo nešto osobno, nešto što me oduvijek zanimalo. To sam želio studirati još od one večeri kad je otac postavio teleskop na brdu iza našeg dvorišta i pokazao mi zviježđa. Bilo je veličanstveno, kao da je nebo u tom trenutku bilo samo moje i njegovo i ništa drugo nije bilo važno. Kad sam to rekao Grigoriju, nije više bilo osobno.

Postalo je i njegovo, a ja sam želio da ostane samo moje i očevo.

"Zanimljivo."

Srce mi se spustilo u pete. Ubit će me. To je to, gotovo je. Misli su mi bježale dok sam gledao kako poseže prema sakou, a ja sam ih očajno pokušao uhvatiti i vratiti na mjesto, no bezuspješno. Što sam postigao osim da se uvučem još dublje u ova govna? Ništa. Nisam osvetio roditelje. Nisam vidio June zadnji put. Ona čak ni ne zna gdje sam. Mogao sam se samo nadati da će Brian, kad ovo sve završi, biti dovoljno pametan da joj objasni što mi se dogodilo.

Umjesto toga, izvadio je žvakaću.

"Opusti se, comrade, vidim da si napet kao struna."

Rekao je nešto svojim dečkima na ruskom i oni su se automatski pokrenuli, ali ono što me začudilo... nitko me nije upucao. Jedan je izašao iz sobe i donio vagu, a druga dvojica su počela pregledavati sačmarice koje sam donio. Sve se to odvijalo u tišini, a ja sam osluškivao, čekajući kad ću čuti bat koraka i pucnjeve.

Poslije nekog vremena nisam bio siguran čujem li korake koje sam tako silno iščekivao ili samo svoje srce koje je divljački udaralo. Trudio sam se izgledati mirno, ali znojili su mi se dlanovi i tresle su mi se noge. Nisam bio siguran hoću li uspjeti ustati i ne pasti kad za to dođe vrijeme.

"Reci mi, Sammy, jesi li ikada bio u Rusiji?"

Odmahnuo sam glavom. "Ne. Nije mi se nikad ukazala prilika."

"To je baš velika šteta. Trebao bi otići. To je prekrasna država."

"Vjerujem da je." Suho sam se osmjehnuo.

Grigorij me promatrao, kimao glavom i pušio drugu cigaru. Nakon što je dovršio cigaru, podigao je čašice s votkom u zrak. "Za majčicu Rusiju", rekao je ponosno.

Nazdravili smo i nagnuli. Stresao sam se od okusa na što se Grigorij ružno nacerio. Tip koji me dočekao – valjda se zvao Dima ili tako nekako – rekao je nešto na ruskom, a Grigorij mi je preveo.

"Izgleda da sve štima. Šef će biti zadovoljan."

Kimnuo sam glavom. Nakon nekoliko trenutaka nećkanja, usudio sam se upitati: "A gdje je šef, uopće? Mislio sam da ću se s njim sastati."

To je bila velika greška.

Prije negoli sam se uspio snaći, pet puški je bilo upereno u mene. Refleksivno podigavši ruke u zrak, osjetio sam kako mi dah zastaje u grlu od straha.

"Zasranec!* Samo sam čekao kad ćeš pitati!" Grigorij je zaurlao, zvučeći kao manijak.

"Š-što sam krivo rekao?"

"Zar nas uzimaš za budale?! Dojavljeno nam je da je ovo nekakva prevara, sve što smo čekali bio je jedan tvoj krivi korak! Kako vi ludi Ameri ono kažete... tko čeka, taj i dočeka! Ubey yego!**"

Bacio sam se sa stolice i završio pod stolom kad su zapucali. Stol se raspolovio od količine i jačine metaka i komadići su pali po meni. Prekrio sam glavu rukama iako sam znao da mi to neće biti od apsolutno nikakve pomoći; ne možeš zaustaviti metak rukama. Bio sam sâm i bez ikakva oružja, ali navala adrenalina je udarila i nekako sam uspio oboriti jednog Rusa tako što sam mu pomeo noge svojima. Pao je uz tresak, a dok je padao, slučajno je stisnuo okidač i upucao jednog od svojih. Nekako sam ga uspio nokautirati udarivši ga laktom, a potom sam ga prebacio preko sebe iskoristivši ga kao štit.

Uskoro su pucnjevi postajali brojniji i dok sam pucao iz jedne od sačmarica koje sam donio, podigao sam pogled. Osjetivši veliko olakšanje što je pojačanje napokon došlo, nastavio sam pucati po Rusima koji su, kako se činilo, samo izlazili, kao iz klaunskog auta.

"Gabe!?" Brian je uzviknuo čim je ušao u prostoriju.

Zbacivši mrtvog Rusa sa sebe, ustao sam. "Dobro sam!"

Nisam bio svjestan ničega osim kucanja svog srca u ušima i dubokog disanja. Pucao sam automatski, kao da sam imao ugrađen senzor kojim sam razlikovao Ruse od svojih ljudi, izbjegavajući metke i čuvajući leđa Brianu i ostatku ekipe. Bili smo nadjačani, ali oni nisu bili trenirani kao mi i uskoro su se pucnjevi stišali, a broj neprijatelja smanjio.

Ogledao sam se oko sebe, zadihan, iscrpljen i znojan, te pustio prazni pištolj da padne na pod. Uhvativši Brianov pogled, kimnuno sam mu kao znak da sam dobro. Obojica smo bili dobro.

"Ranjen si."

"Ha?" Spustio sam pogled na rame. Krvarilo je, ali nisam osjećao bol. Ni neću, sve dok adrenalin ne splasne. "Oh. Nije to ništa."

"Trebao bi dati da ti to pregledaju."

"Kasnije ću. Što znamo o ovim tipovima?"

Brian je odmahnuo glavom. Obojica smo promatrali leš Grigorija Pavlova. Dobio je metak posred čela. Ukočeni izraz njegova lica odavao je sav šok koji ga je obuzeo tih nekoliko trenutaka prije nego što mu se život zauvijek ugasio – kao da samog sebe pita "Kako se meni ovo moglo dogoditi?"

"Grigorij Pavlov bio je Zmijina desna ruka, glavni čovjek za sve."

"Stvarno sam se nadao da će me dočekati Zmija."

Znao sam što će reći i prije nego što je rekao: "Možda bolje da nije. Nisam te trebao pustiti da tako slobodno ušetaš u zamku. I to još sam."

"Ne bojim ga se."

"Ne radi se o tome", umorno je uzdahnuo. I on je bio znojan, prašnjav i umoran. Kad mu adrenalin prestane kolati žilama, osjećat će sve svoje rane gore nego ja. I to ne one fizičke – te će zacijeliti. Već psihičke rane koje ga muče preko dvadeset godina. Rane koje je nanio Aleksej Yurlov. "Tvom sam ocu obećao da ću uvijek paziti na tebe. Ne mogu si oprostiti njegovu smrt, a kamoli da se tebi nešto dogodilo."

"Ali dobro sam—"

"Sad. Sad si dobro. Idući put možda nećeš biti. Idući put možda ćeš ti biti na mjestu na kojem je Pavlov sada. Možda će o tebi govoriti 'To je bio sin Nicholasa Coopera.' I to će biti moja krivica."

Mislim da sam lagano shvaćao što je želio od mene. "Ne možeš me natjerati da se maknem sa slučaja. Mislim da nekad zaboravljaš da sam odrastao i da mogu donositi odluke sam za sebe."

"K vragu, Gabe!" viknuo je i zaradio nekoliko znatiželjnih pogleda forenzičara. Uhvatio me za nadlakticu i povukao van, daleko od svih znatiželjnih ušiju. "Ne razumiješ—"

"Neću mirovati dokle god taj kučkin sin nije dva metra pod zemljom ili iza rešetaka. I znam da se slažeš sa mnom jer bi u suprotnom odavno odustao od slučaja i prepustio ga nekome drugome. Zato mi nemoj govoriti da ne razumijem, jer savršeno razumijem."

Napeto smo se promatrali. Očekivao sam da će nastaviti prepirku, ali nastavio me promatrati. "Isti si on." Progutao sam knedlu. Osjetio sam peckanje u nosu, no nisam si dopustio plakati.

"Imamo krticu među redovima", promuklo sam rekao.

Girgorij je rekao nešto o tome kako su dobili dojavu o našoj namještaljci, a to što je on bio taj s kojim sam poslovao, a ne Aleksej, bilo je jedino logično objašnjenje zašto danas nije bilo ni traga ni glasa od Zmije. Znali su da bi došlo do pucnjave. Zbog toga je šef morao ostati na sigurnom.

"Znam. I mislim da znam tko je, ali ne želim reagirati dok ne budem sto posto siguran. Idi neka ti očiste tu ranu, izgleda da te metak samo okrznuo."

Nije strašno boljelo, samo je peckalo. "Idem odmah."

"Moram ići riješiti papirologiju i sve ostalo. Hoćeš li biti dobro? Hoćeš li se moći sam odvesti doma?"

"Da."

"U redu. Javit ću ti ako se sazna nešto novo. Kad budeš bio spreman, napiši i pošalji mi izvještaj o onome što se danas dogodilo."

Kimnuo sam glavom. On je otišao nazad u zgradu, a ja sam se uputio prema kolima hitne pomoći gdje su mi dezinficirali ranu i zalijepili flaster preko nje. Rekli su mi da je samo površinska i da neće ostati ožiljak. Nakon deset minuta sam ušao u auto i neko vrijeme sjedio ondje. Sad kad je adrenalin stvarno ispario, odjednom mi je doprlo do glave.

Danas sam ubio. Nikad nikoga nisam imao prilike ubiti. Uvijek sam samo vježbao precizno gađanje. Danas sam to napravio desecima. Ubio sam nečijeg sina, muža, brata... Nitko od njih vjerojatno nije bio nevin, ali svaki je nekome nešto značio. A ja sam ih ubio.

Ubio.

Probolo me u prsima.

Ne znam kako sam uspio vidjeti kamo idem od suza u očima. Znam samo da sam se, napokon stigavši pred ulazna vrata i pokucavši, te kad ih je June naposljetku otvorila, slomio i počeo plakati. Pao sam joj u zagrljaj i nisam se mogao smiriti.

"Oh, Gabe", promrmljala je drhtavo. Bila je topla, kao da je malo prije izašla iz tuša ili bila prekrivena dekom. "Sve je u redu. Sve će biti u redu."

*Zasranec (ruski) – seronja/šupak
**Ubey yego (ruski) – Ubijte ga