GABE COOPER

DOĐI brzo u sjedište, dobili smo nove informacije o Zmiji."

U glavi su mi se ponavljale Brianove riječi kao mantra, čineći me nervoznim i uzbuđenim istovremeno dok sam se pokušavao držati cestovnih pravila kako ne bih izazvao nekakvu nesreću. Sve o čemu sam mogao razmišljati bilo je: Zmija, nove informacije, moji roditelji.

Nakon toliko godina i propalih pokušaja da ga se strpa iza rešetaka, nadao sam se da će ovo biti nešto veliko, nešto bitno i nešto što će mojim roditeljima – pogotovo ocu – dati mir koji su zaslužili. Nisam se volio prisjećati tog dana, ali dok sam se vozio prema zgradi FBI-ja pred očima su mi stalno iskakali prizori ubojstva mojih roditelja.

Prvo su mi ubili mamu.

Bilo mi je nekako bizarno da je posljednje što je vidjela prije nego što ju je upucao jedan od Zmijinih ljudi bilo moje preneraženo lice na vrhu stepeništa naše obiteljske kuće. Sjećam se kako je padala... i činilo mi se da je to trajalo godinama. Pala je svom težinom dok se ogromna lokva guste crvene krvi počela širiti oko nje, čineći da naše pločice izgledaju bijele kao snijeg.

Tata je bio drugi na redu.

Izašao je iz svoje radne sobe noseći aktovku u jednoj i pištolj u drugoj ruci. Nisam se odmah obazreo na njega, zurio sam u majčin leš na hladnim pločicama u hodniku – leš koji će uskoro biti jednako hladan kao i pločice. Hodali su preko nje i sjećam se da me to raspalilo do daske, ali taman kad sam pomislio napraviti nešto strašno glupo i vjerojatno i sam poginuti, tata me gurnuo u zaklon dok su meci oko nas uništavali zidove kuće i pokućstvo.

"Slušaj me sad dobro, Gabriele."

To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad je koristio moje puno ime i znao sam da će ono što je išao reći biti važno i da se moram sabrati. Nekako sam vjerovao da ćemo nas dvojica izaći živi iz ovoga iako je razumni dio mene shvaćao da to nije moguće.

Došli su po njega.

Mama je bila samo usputna žrtva.

Bit ću i ja ako ga ne poslušam.

"Pojačanje je na putu, ali nema vremena za to. Moraš pobjeći, dobro? Uzmi ovo i trči do glavne ceste koliko te noge nose. Slušaj zvuk policijskih sirena i čim ugledaš Briana daj mu ovo. Nitko drugi osim Briana smije dobiti ovu aktovku. Jesi li me shvatio?"

Trebao sam znati što planira napraviti, ali bio sam pod prevelikim šokom. Nakon nekog vremena postalo mi je jasno da će ih zadržavati koliko bude mogao, dok ne dođe Brian s pojačanjem, ignorirajući mrtvo tijelo svoje žene koja nije zaslužila umrijeti na takav način. S godinama sam shvatio da mu je ignoriranje osjećaja i potiskivanje šoka bilo u opisu posla. Bio je treniran za učinkovitost čim se to od njega zatražilo i nije bilo vremena za biti slabić.

"Mama..."

"... je mrtva. Gabe, nemamo vremena za to sada. Jesi li shvatio sve što sam ti rekao?"

Kimnuo sam glavom iako mi u tom trenutku nije bilo ni do čega. Pomogao mi je da stanem na drhtave noge i tutnuo mi aktovku u ruke, gurnuvši me prema njihovoj spavaćoj sobi. Čim sam zatvorio vrata, imao sam osjećaj da sam se našao u nekoj drugoj dimenziji. Pucnjeve su zaglušila zatvorena vrata i napokon me lupilo da mi je mama mrtva i da će joj se tata ubrzo pridružiti.

Ali ja sam usprkos svakom nagonu koji mi je govorio da se vratim ondje i izvučem tatu iz tog pakla zaključao vrata njihove sobe i otvorio prozor. Bilo je nemoguće skočiti i ne ozlijediti se, ali napravio sam upravo to i usput uganuo gležanj. Ignorirajući strašnu bol u nozi, potrčao sam što sam tiše i brže mogao prema cesti, prateći zvuk sirena koje su se čule iz daljine, spašavajući živu glavu i ostavljajući oba svoja roditelja za sobom, znajući da ih više nikad neću vidjeti.

Čim sam naletio na Briana, naredio je da me odvezu u zgradu FBI-ja. Vratio se nakon skoro dva sata i ničim nije pokazao da ga je ono što se dogodilo ikako pogodilo, no ja sam tog čovjeka znao čitav svoj život i znao sam prepoznati bol u njegovim očima kad su nam se pogledi napokon sreli.

"Mrvi su."

Iako sam to znao i prije nego što sam napustio kuću, svejedno me pogodilo. Nastavio mi je prepričavati kako je, kad su stigli onamo, tata i dalje pružao otpor premda je bio na izmaku snaga. Rekao je da ih je ubio četvoricu dok su oni stigli i činilo se da će se izvući.

Pogodio ga je metak čovjeka koji je ubrzo nakon toga i sam bio mrtav; ubio ga je Brian.

Brian me sakrio na nekoliko mjeseci dok mu nisam prišao s namjerom da se zaposlim u FBI-ju. Obećao sam samome sebi da ću, čim uhvatimo Zmiju i strpamo ga iza rešetki, dati otkaz. Gledati sliku svog oca na zidu heroja svaki dan bio je bolan podsjetnik na to kako mi je Zmija uništio kraj onoga što su trebale biti najbolje godine života.

Četiri godine nakon tog događaja, i dalje se budim okupan znojem jer sanjam mamu kako pada dok joj se na bijeloj haljini širi lokva krvi. Ne znam zašto, ali uvijek je u bijelom.

Briana sam pronašao s Craigom Garciom u sobi za ispitivanje. Craig Garcia bio je dobar prijatelj mog oca i uz mene i Briana radio na ovom slučaju. Na suprotnoj strani jednosmjernog ogledala nalazio se neki tip, i kako sam uskoro saznao zvao se...

"Mason Norman. Radi za Zmiju. Jedan je od one dvojice koje smo uhapsili nakon one zasjede s braćom Jordan i Hughom Dunnom, kad su pobjegli kod June. Izgleda da je spreman propričati."

Iznenađeno sam pogledao Briana. "U zamjenu za...?"

"U zamjenu za sigurnu kuću dok ovo ne prođe", Craig je prezirno ispljunio. "Nakon toga nekoliko dobrih riječi sucu da je surađivao i eto ti manje godina u zatvoru."

Craig je u svojoj karijeri vidio sve i svašta. Zbog toga je smatrao da svaki kriminalac, bio njegov zločin malen ili velik, treba dobiti doživotnu kaznu. Kakva je to sranja vidio nisam znao, ali moralo je biti nešto grozno ako je imao takvo mišljenje o svakom lošem tipu s kojim se susreo.

"To je sad manje bitno, Craig." Brian je duboko uzdahnuo i nakratko pogledao gore kao da treba skupiti snage. "Ako ima korisne informacije dobit će ono što je tražio. Ali prvo ga treba ispitati. Spreman?" obratio se Craigu koji je kimnuo glavom te su, pokupivši papire, otišli u sobu za ispitivanje.

Promatrao sam Normanovu reakciju kad su ušli. Osim prkosa, ništa drugo nisam uspio pročitati na njemu. Počeo sam se pitati je li ovo samo još jedna slijepa ulica. Brian i Craig djelovali su optimistično što se ticalo tih informacija, zbog čega sam se više puta morao podsjetiti kako su iskusniji i stariji. Ako oni misle da će nešto otkriti, makar neki mali propust s Normanove strane, onda svu svoju nadu polažem u njih.

"Hoću li dobiti ono što sam tražio?" Norman je opušteno upitao.

Brian i Craig kratko su se pogledali. Iako su na prvu izgledali jednako opušteno kao Norman, znao sam da se tako nisu osjećali. Bilo je puno faktora koje je trebalo uzeti u obzir, puno stvari koje su mogle poći krivo. Na primjer, ovo može biti nekakva varka sa Zmijine strane. Trebalo je biti oprezan kako nitko od naših ne bi nastradao.

"Hoćeš, sad počni pričati. Bude li se ispostavilo da je sve ovo bila laž, dogovor otpada i ići ćeš u zatvor doživotno. A ja ću se potruditi da te ondje dočekaju najgori od najgorih ološa."

Godinama promatram Briana kako ispituje ljude koji imaju bilo kakve veze sa Zmijom i dosad ga nikad nisam vidio ovakvog. Znao sam da je ljut i da to ozbiljno misli, a sudeći po načinu na koji se opušteni osmijeh obrisao s Normanova lica, također sam znao da je shvatio da Brian ne blefira.

"Što znaš o toj dostavi? Želim imena, prezimena, nadimke, mjesto, vrijeme, vremensku prognozu, broj osoblja, što će se jesti, piti, kakve će cipele nositi, želim da mi kažeš sve. Što. Znaš!"

Brian je gubio kontrolu, no shvatio sam da je Masonu Normanu izgledao opasno. Nije to bilo ništa u usporedbi s time kako bi Brian mogao poludjeti ako mu se ne svidi što mu Norman ima za reći.

"Ne znam puno, dobro? Znam samo neke osnovne informacije. Imena, vrijeme i mjesto." Nervozno je šarao pogledom između Briana i Craiga.

"Pričaj, k vragu!" Craig je lupio dlanom po stolu, zbog čega je Norman poskočio, ali i progovorio.

"Za četiri dana točno u ponoć naći će se s dvojicom tipova u onom starom napuštenom željezničkom kolodvoru, na križanju 25. i Istočne Franciscove avenije. Kupuje oružje i drogu koje kasnije planira prokrijumčariti do Rusije."

"Imena!" Brian je zarežao.

"Samuel Johnson i Eliot Swift. Ja sam pričao s njima, ja sam dogovarao posao. Nitko ne zna kako izgledaju osim mene. Ako im ponudite ono što sam ja zatražio od vas, vjerujem da će biti voljni surađivati."

Upravo je prodao dvojicu tipova za koje se može ispostaviti da su gori od Zmije. Nadao sam se da shvaća koja je cijena toga bude li se ispostavilo da mu priča ne drži vodu.

Uskoro su mi se Brian i Craig pridružili s druge strane jednosmjernog ogledala. Sudeći po izgledima na njihovim licima, činilo mi se da ne znaju što bi mislili sa svim novim informacijama koje su dobili. Čekao sam da počne pričati jedan od njih dvojice.

"Misliš li da blefira?" Craig je upitao, na što je Brian odmahnuo glavom, promatrajući papire iz fascikla po tko zna koji put.

"Ne znam. Nekako mi ima smisla to što je ispričao, ali treba provjeriti povijest poziva na njegovu mobitelu."

To smo naposljetku i napravili. Trebali smo čekati skoro dva sata kako bi tehničari pronašli lokaciju na kojoj se Norman nalazio kad je bacio jednokratnu karticu koju je koristio za poziv. Na kraju se isplatilo jer, kako se ispostavilo, ono što je ispričao bila je istina.

"Kako ćemo bilo što izvesti bez da probudimo sumnju u Zmiji?"

Pitanje za milijun dolara. Zamislio sam se, grizući usnu. Što bi moj tata napravio? Odgovor sam znao bez razmišljanja.

"Ja ću ići." Obojica su me pogledali kao da će se usprotiviti, ali bio sam brži: "Razmislite malo. Norman je rekao da nitko ne zna kako ta dvojica izgledaju, zar ne? Nitko osim njega. Može nam opisati kakvi su, ako su neki divljaci uhapsimo ih, ako nisu pa... i sam je rekao, odigramo li prave karte bit će voljni surađivati."

Nisu se činili uvjereni u moj plan, ali primijetio sam tračak popuštanja u Craigovim očima. Znao sam da se Brian nikad neće složiti s time, osim ako ga Craig nekako ne nagovori, a nadao sam se da hoće jer sam želio to napraviti. Napokon imam priliku – pravu priliku – osvetiti roditelje. Nema šanse da ju samo tako ispustim iz ruku.

"Ima nešto u tome", Craig je rekao. Pogledao je Briana koji je svoj čvrst i nepokolebljiv pogled držao uperenim u silne papire na njegovu stolu. Namrštio se, izgledajući kao da važe opcije. Pustiti me ili ne? "Neće biti dobro odemo li nas dvojica, Briane. Yurlov zna kako izgledamo. Koliko me pamćenje služi nikad nije vidio Gabea. Ovo nam može biti dobra prilika."

Koliko god sam želio dodati nešto u smislu Znaš da bi se moj tata složio, odlučio sam protiv toga. Stavljati mu sol na ranu – pogotovo jer se cijeli život krivi za njegovu smrt – bilo je nisko. Kad me pogledao, znao sam da mi je pročitao to u očima. To je ono što bi moj otac napravio. Nicholas Cooper bez razmišljanja bi krenuo u bitku. Je li tu odlučnost vidio i u meni?

Je li vidio tračak mog oca u meni?

"Nikad si neću oprostiti ako ti se što dogodi, stoga se potrudi da ostaneš živ", naposljetku je rekao.

Nekoliko sati kasnije, bio sam u pubu koji se nalazio na uglu između policijske stanice i knjižnice i u kojem se uglavnom okuplja murija i FBI-jevci. Prostor je bio mal, osvijetljen lošim svjetlima koja su bacala sjene na sve što se kreće i smrdjelo je po znoju i dimu cigareta. Pub je bio krcat ljudima koji su se željeli opustiti nakon naporna radnog dana, a Brian i ja smo bili rijetki sretnici koji su uspjeli pronaći stol.

"Misliš li da ćeš moći ići sam?" Brian me upitao. Nije bilo riječi kojima bih ga mogao opisati, bio je najbolji na svijetu. Bio mi je poput drugog oca i uvijek se brinuo za mene, čak i dok su mi roditelji bili živi. Nitko nije bio kao Brian.

"Za to si me pripremao. Spreman sam", odlučno sam rekao, kimnuvši glavom, ali istinu govoreći bio sam uplašen. Najviše sam se bojao svoje reakcije kad se susretnem oči u oči sa Zmijom, ali morao sam se podsjetiti da ne trebam još trčati pred rudo. Uz malo sreće, sve će proći glatko.

Kimnuo je i otpio nekoliko gutljaja piva, vrludajući pogledom po pubu u kojem smo se nalazili. Uvijek je bio na oprezu iako ovdje nije bilo potrebe za time. Bio je ovo pub gdje su gotovo svi nosili pištolj i bili spremni za najmanji tračak uzbune. No bilo je lijepo znati da ti netko uvijek čuva leđa.

Gledao sam u naljepnicu na pivu, shvativši da sam ju nesvjesno počeo kidati palcem. Zureći u pivo, sjetio sam se nečega.

Bolje reći, nekoga.

Ostavio sam pivo i ustao. "Moram obaviti poziv", rekao sam.

"Nemoj joj odati previše", odgovorio je.

Kimnuo sam glavom u znaku razumijevanja te izašao iz puba. Obećao sam joj da ću joj reći sve što saznam, ali i bez Brianove zabrane znao sam da ne smijem. Svejedno sam ju morao nazvati jer sam znao da se vjerojatno brine i da ne zna što bi od sebe od muke. Stisnuo sam tipku za poziv.

Da mi je netko prije nekoliko mjeseci rekao da ćemo ona i ja uspjeti doći na zelenu granu, nasmijao bih mu se u lice i rekao da je lud. U početku mi se to činilo nemogućim jer je ona bila nemoguća. S vremenom sam shvatio da je to jednostavno June i da je takva kakva je. Naposljetku sam naučio da nije loše imati osobu njezine naravi uza sebe.

"Cooperu?" Toliko je to plaho rekla, kao da se bojala da ću joj početi iznositi postotke smrtnosti Španjolske gripe.

Počešao sam se po bradi. Trebao bih se obrijati. "Hej, Bowman. Nadam se da ne paničariš cijeli dan."

"Molim? Tko, ja?" suho se nasmijala. "Da, baš, kao da me ne znaš."

Znao sam ju. Znao sam da je paničarila cijeli dan. Pričamo o June, zaboga. "Aha, sigurno. Slušaj, promjena plana. Neće me biti nekoliko dana u školi i prije negoli te spopadne drugi napad panike danas, daj da ti objasnim..."

"Kao prvo", započela je drsko, "nisam paničarila cijeli dan, u redu? A i da jesam... ne vidim ništa loše u tome? To se zove briga za prijatelja. I kao drugo, obećao si da ćeš mi reći što si saznao."

Izdahnuo sam, glasno i teško. Prije negoli sam stigao uopće smisliti što joj odgovoriti na to, progovorila je: "Ali ne smiješ, zar ne? Saznao si nešto bitno i ne smiješ mi reći."

"... Da." Nije imalo smisla lagati. Bila je pametna, shvatila bi kad tad. "I zbog toga me neće biti. Slušaj, ne želim da se brineš jer će sve biti u redu sa mnom. Čim se ta situacija riješi, vraćam se." A možda, ako sve prođe po planu, i ne. Ali nije imalo smisla kvariti trenutak.

Osim toga, posao sam mrzio, no u neku sam ruku bio zahvalan što me doveo do nje i što smo se upoznali.

"Ne želim da ti se išta dogodi", rekla je. Bilo je nešto u toj tihoj molbi zbog čega mi se srce pretvorilo u vatromet. Morao sam se nasloniti na zid iza sebe kako me koljena ne bi izdala. Mislim da tako ne bih reagirao ni da mi je rekla da me voli.

Saberi se, Gabe!

"Pff, meni da se nešto dogodi? Ja sam otporan na metke, srce!" Srce?! Kakav sam ja idiot. Zašto sam to rekao?

Nasmijala se, a i ja skupa s njom. Glup sam. "Dobro, ako ti tako kažeš", nije zvučala uvjereno. "Vidimo se onda za nekoliko dana. Čuvaj se."

"Naravno da hoću. Nemoj napraviti nešto glupo dok me nema."

"Ni ti isto."

Nakon što je prekinula poziv duboko sam uzdahnuo. June, June, June. Nisam si htio priznati, ali jednog dana će me doći glave.