DOBRO jutro svima!" veselo sam rekla, odloživši torbu na pod. Sjela sam za stol u vanjskom dvorištu škole, a Grace i Roberta su prestale pričati i znatiželjno me promotrile.

Kad sam se probudila danas ujutro bila sam neobično dobre volje. Toliko dobre volje da sam si dala u zadatak donijeti im krafne od čokolade posute šećerom u prahu i ledeni čaj – jer teta Liz provjereno ima najbolji ledeni čaj u gradu. Odložila sam krafne i karton s pićima na stol i uputila im veseo osmijeh.

Nakon što je Gabe sinoć otišao, činilo mi se kao da nada mnom više nije lebdio crni oblak nelagode i stresa koji me pratio od one noći. Bila sam lakša za pola tone – barem sam se tako osjećala.

I sviđao mi se osjećaj.

"Jutro i tebi", Grace je odgovorila. "Nešto se dogodilo? Nekako si dobre volje danas."

Slegnula sam ramenima i podijelila im ledene čajeve, a potom otvorila vrećicu s krafnama. "Mmm", promrmljala sam kad sam zagrizla jednu, zatvorivši oči. "Naspavala sam se, to je sve."

Sigurno im nisam mogla reći "Ja i Cooper sinoć smo razmjenjivali svoje tragične prošlosti pa se sad osjećam bolje čim tip kojeg znam nekoliko tjedana zna sve o meni i ja znam sve o njemu."

Roberta se zasmijuljila. "Ili to ili te netko dobro poš—"

Prekinuo ju je – i nisam mogla biti sretnija zbog toga – poznati muški glas: "Hej, June."

Pored mene se pojavio Hunter Ross, nesigurno se smiješeći. Činilo se kao da me je izbjegavao neko vrijeme, jer iskreno i ja bih to radila, ali sad mi se činio dobro.

"Hej. Što ima?"

"U petak je tulum kod mene poslije tekme pa sam se nadao... mislim, ako želiš doći..."

Mogla sam osjetiti Grace i Robertu kako mi buše rupe na glavi svojim pogledima, dok sam se ja neuspješno trudila praviti kao da mi nije neugodno. Nisam ga vidjela od onog dana kad me je pozvao na prošlu utakmicu. Tada sam ga odbila. Zašto misli da se moj odgovor promijenio?

"Uh... ne znam baš, nekako mi to i ne odgovara. Zbog kafića i svega." Iako mi je inače raditi u kafiću bilo tlaka, u zadnje vrijeme bilo mi je drago što sam ga imala kao izgovor.

Osjetila sam jednu od njih dvije kako me šutnula ispod stola. Šutnula sam nazad i neslavno promašila metu.

"Razumijem. Ali sigurno možeš preskočiti jednu večer. Možeš povesti i prijateljice. Doći će i Coop. Znam da vi sad, ono, kao, brijete."

Nisam znala što me više zbunilo. Zamucala sam. "J-ja i... tko... radimo... što?"

Doletio mi je još jedan udarac tenisicom u cjevanicu.

"Ti i Coop. Cooper. Gale. Novi tip."

"Znam... tko je... Kako to misliš, 'brijemo'?"

"Madison vas je vidjela jučer zagrljene."

Moje dobro raspoloženje u trenutku se rasprsnulo. "Oh, i odmah si je dala za pravo pomisliti da se nešto događa između nas? I rastrubiti to svima?" Kako tipično za Madison. Da joj netko začepi usta, propričala bi na guzicu. "Uostalom", hladno sam rekla, "mislim da Coop i nije tip za tulume."

"Vrijeđaš me, Bowman."

Nisam ga očekivala ovdje. Niti sam ga vidjela kad je ušao. Sjeo mi je s druge strane, zagrizavši moju napola pojedenu krafnu. Lupila sam ga po ruci da ju pusti i ostavi meni, ali nisam se stigla ni snaći, a on ju je već cijelu strpao u usta.

"Mmm", promrmljao je punih usta, sladunjavo mi se osmjehnuvši. Potom je pažnju posvetio Hunteru. "Poslije tekme? Tvoja gajba?"

"Tako je, oko devet, pola deset. Moja gajba."

Moja gajba. Bože, stvarno ne znam što bih rekla.

"Doći će." Prije negoli sam se stigla suprotstaviti, dodao je: "Pobrinut ću se za to."

"Odlično!" Muški su se pozdravili prije nego što je Hunter otišao svojim putem.

"Ne računaj na mene", rekla sam ljutito.

"Zašto ne?"

"Zato što mi Hunter ide na živce."

"Oh, ma daj! Hunter je baš kul!"

"Gdje si ti zapeo, u osamdesetima? Kakav ti je to žargon?"

"Žargon?" posprdno je ponovio. "Koliko ti godina imaš, starice? Uostalom, ne zanima me, doći ćeš. Očekujem i vas", okrenuo se prema Roberti i Grace, "i na tekmi i na tulumu. Više nisam na klupi, trener me ubacio u igru."

"To je odlično, ali neću doći."

Nije mi trebalo još govorkanja iza leđa. Ako se pojavim s njim na tulumu, kako će to izgledati? Meni bi izgledalo kao da smo prijatelji, ali ovdje takvo što ne postoji. Ovdje nije normalno da su dvoje ljudi suprotnog spola prijatelji.

"Ma daj, Junie", Grace me umiljato pogledala. "Pusti glupu Madison."

"Da, uostalom", Roberta se nadovezala, "kad si se zadnji put opustila, ono, stvarno opustila? Cijelo vrijeme samo učiš i radiš u kafiću."

"Moram."

"Mora se samo umrijeti", lažnim filozofskim glasom je rekao. "Hajde, dobro će ti doći malo opuštanja."

Znala sam na što je ciljao i bila sam izuzetno zahvalna što mi je pokušavao skrenuti misli s toga, ali ne samo da mi se nije dalo ići zbog Madison, već i zato što sam se bojala za sve nas. Ne želim da se ponovi scenarij od jučer. A, bude li se on opustio, tko će paziti na nas? Ja sigurno neću. Nisam sposobna na pladnju držati više od četiri šalice vruće kave.

Svo troje gledalo me molećivim pogledima. Vjerojatno su bili u pravu, trebalo mi je malo opuštanja. Coknula sam jezikom. "U redu."

Gabe me zgrabio za ramena i protresao, ispustivši poklič pun sreće, a Grace i Roberta pobjedonosno su se pogledale. Prije nego što je ustao, uzeo mi je kavu iz ruke, taman kad sam krenula otpiti gutljaj.

"Hvala za kavu!" nacerio se i nestao.

Gledala sam kako ispija sav sadržaj kave i u prolazu baca čašu u koš za smeće. Odmahnula sam glavom i okrenula se nazad prema Grace i Roberti. Obje su me gledale dignutih obrva, na što sam preokrenula očima, rekla: "Ni ne pomišljajte na to" i krenula prema učionici.

* * *

Gurala sam se kroz masu tijela obučenih u boje naše škole. Grace i Roberta otišle su pronaći mjesta za sjediti, a ja sam pokušavala doći do svlačionice. Nadala sam se uhvatiti Gabea nasamo kako bih mu poželjela sreću prije utakmice, ali zbog gužve u koju sam zapala ozbiljno sam razmatrala da odustanem i vratim se do tribina.

Možda samo trebam pustiti masu da me nosi i kad se približim svlačionici izlaktariti se van.

Tako sam naposljetku i napravila. Vrata svlačionice, očekivano, bila su zatvorena, a iznutra se čula glasna glazba i smijeh igrača. Nije bilo šanse da samo tako banem pa sam odlučila poslati Gabeu poruku i nadati se da će ju pročitati na vrijeme.

Za nekoliko trenutaka vrata su se otvorila i on se iskrao van. Odmjerio me. "Sviđa mi se kako izgledaš."

Dopustila sam Grace da mi na lice nacrta školsku maskotu i kosu poveže u kečke kako bih i sama pokazala školski duh.

"Za to je zaslužna Grace. I ne laskaj si, nije zbog tebe", brže-bolje sam dodala, preokrenuvši očima kad sam uhvatila njegov samodopadni osmijeh.

"Nisam ni mislio da je. Što je bilo?"

"Došla sam ti poželjeti sreću, znaš, prije utakmice."

Nisam bila fan nogometa, nisam znala pravila i općenito nisam voljela sportove. Ali Gabe je bio uzbuđen što će igrati danas, a meni se činilo da su postojale rijetke stvari oko kojih je on bio uzbuđen. Vidjela sam razdraganost na njegovu licu kad sam dovršila rečenicu i morala sam se nasmiješiti. Povukao me u zagrljaj koji je bio pomalo nespretan zbog opreme koju je nosio na sebi.

"Čovječe, Bowman, ostavila si me bez teksta."

"To se rijetko viđa."

"Cooperu!" Vrata svlačionice naglo su se otvorila i pojavila se trenerova ćelava glava. Bio je namršten. "Želiš li igrati danas ili ne?"

"Želim, treneru."

"Onda vraćaj to svoje dupe ovamo! Kasnije ćeš se ljubiti s curom!"

Pocrvenjela sam do korijena kose, na što se Gabe grlato nasmijao. "Vidimo se na tulumu", rekao je prije negoli je ušao za trenerom u svlačionicu i zatvorio vrata iza sebe.

Grace i Robertu pronašla sam nekoliko minuta nakon početka utakmice. Roberta mi je pružila pecivo s hrenovkom i ledeni čaj dok je napeto promatrala teren. Trudila sam se pratiti utakmicu, ali mogla sam isto tako pokušati detonirati bombu. Skakala sam od sreće kad su to činile njih dvije i ljutila se na protivnički tim kad god bi Roberta počela glasno psovati na korejskom. Dovoljno sam se dugo družila s njom da tu i tamo pohvatam neku psovku koju bi u trenutku bijesa izrekla.

Onda se nešto dogodilo.

Tribinom se prolomilo glasno "buuu" i svi su skočili na noge. Jedan od naših igrača bio je na podu, držeći se rukama za gležanj. Grace je provirila iza Roberte, koja je mahnito psovala prijeteći šakom.

"June, to je Cooper!"

Uspaničeno sam pogledala prema terenu i vidjela da šepajući izlazi s terena, ruku pod ruku sa školskom doktoricom. Vratila sam pogled na Grace.

"Idi, idi!"

Dok sam se progurala kroz bijesnu gomilu, već je prošlo nekoliko minuta. Potrčala sam prema svlačionici, kamo sam pretpostavila da ga je doktorica odvela, i bez razmišljanja banula unutra. Ležao je na krevetu s točkićima. Vrećica s ledom bila mu je na gležnju, s kojeg je pala kad sam uletjela unutra jer se Gabe trgnuo, uplašivši se. Nacerio se kad me ugledao.

"Ma daj, Bowman, nemoj mi reći da si se uplašila."

Nisam stigla odgovoriti jer su se vrata otvorila. Trener je uletio unutra, doktorica odmah iza njega. Gabeu sam stala sa suprotne strane, trudeći se stopiti s okolinom.

"Može li nastaviti igrati?" trener je upitao promatrajući Gabeov natečeni zglob.

"Ne, danas više ne. Najbolje bi bilo da ga se čim prije odveze kući."

"Hmm." Neko smo vrijeme proveli u tišini, a onda je trener upitao: "Koliko dugo mora mirovati?"

"Tjedan dana, najviše. Već je dobio upute kako liječiti ozljedu i ako bude pratio te upute, vratit će se na teren dok kažeš keks."

Nekako sam sumnjala da će Gabe pratiti doktoričine upute, a sudeći po izrazu njegova lica, razmišljao je isto kao i ja.

"Za desetak minuta ću mu staviti elastični steznik pa ga možeš odvesti doma, hmm?"

Kimnula sam glavom kad me pogledala i nasmiješila mi se. Trener se vratio gledati igru nakon što je ispucao svaki pokušaj da Gabea vrati na teren. Doktorica je nakon deset minuta skinula oblog i stavila steznik na oteklo mjesto, ponavljajući mu još jednom upute koje sam se i sama trudila zapamtiti jer sam znala da on sigurno neće. Zatim mu je dala tabletu protiv bolova i štake kako bi se lakše kretao i uskoro smo se uputili prema njegovu autu, jer ja sam došla s Grace i Robertom.

"Samo da te upozorim... nisam baš neki vozač." Zavezala sam pojas i nelagodno ga pogledala. "Nije baš bilo prilike da vozim jer me uvijek drugi svuda voze... pa eto, mislila sam da bi trebao znati."

Odmahnuo je glavom. "Nema veze. Sreća pa ne moraš daleko voziti."

Htjela sam ga upitati kako to misli, ali pratila sam njegov pogled i shvatila što je htio reći. Njegovi su suigrači skačući išli prema svlačionici, što sam protumačila kao znak da smo pobijedili. Auta oko nas palila su se i odlazila jedan po jedan, i svaki u istom smjeru – prema kući Huntera Rossa. Gabeov mobitel je zazvonio i on je pogledao u ekran.

"Hunter javlja da odemo do njegove kuće dočekati goste."

"Nema šanse jer ti si uganuo gležanj i pridržavat ćeš se uputa."

I moj je mobitel zazvonio. Poruka od Grace. Vidimo se kod Huntera?

"Koja si ti dosada. Neće mi ništa biti i imam štake. Hajde, Bowman, to je samo jedna večer."

Napučila sam usne. S jedne strane imala sam veliku želju pobrinuti se da mu iščašeni zglob što brže prođe, a s druge strane stvarno sam se željela opustiti. I ne samo to, znala sam da je i njemu bilo potrebno opuštanje nakon svega. Tko zna kad je zadnji put imao prilike ići na neki tulum. Uzdahnula sam.

"U redu, ali čim vidim da te boli, idemo doma."

Pobjedonosno se nasmiješio i pružio mi šaku kako bih je lupila svojom. "Dogovoreno."