GABE COOPER

SVOM sam snagom udario boksačku vreću koja je odletjela od mene, a potom ju opet udario kad se vratila nazad.

Zaustavio sam ju i naslonio glavu na nju, duboko uzdahnuvši kako bih došao do daha i smirio srce koje je tuklo kao ludo. Oči su me pekle od znoja, ali nisam više imao snage da se pomaknem i odem ih isprati vodom; dušu sam ostavio na vreći. Znao sam da se nisam trebao toliko iscrpiti, no obuzeo me toliki bijes zbog današnjeg događaja. Iz glave nisam mogao izbaciti onaj trenutak kad se June toliko slomila da je počela plakati da sam jednostavno morao otići do teretane i malo se ispuhati.

Zatvorio sam oči. Nakon nekoliko trenutaka osjetio sam kako mi se disanje uravnotežilo i srce počelo normalno kucati pa sam se odmaknuo od vreće i sjeo uza zid, pored svoje boce vode, knjige i mobitela. Skinuo sam boksačke rukavice i bandaže i spustio ih pored mene. Savinuvši koljena i naslonivši laktove na njih, zurio sam ispred sebe u neku djevojku koja je pokušavala izgledati seksi dok je dizala uteg, naslonjena jednim koljenom i dlanom na klupu. Svako malo bi podigla pogled prema meni, otpuhnula pramen koji joj je uporno padao preko lica i nasmiješila mi se, ali imao sam osjećaj da gledam kroz nju jer su mi misli bile na totalno drugačijem mjestu.

June mi nije izlazila iz glave. Ovih zadnjih nekoliko dana pričamo koliko-toliko normalno, bez uobičajenih prepirki. Bila je to takva prekretnica za moje cjelokupno mišljenje o njoj. Stvar je bila u tome što ona nikad nije mislila ništa loše – dobro, vjerojatno je, ali to nije poanta – nego se samo branila od mojih zlobnih komentara. Naravno da me nekad toliko živcira da bih si glavu najradije zabio u zid, ali čovječe... kad sam ju danas vidio kako uspaničeno hoda prema meni nakon što ju je Ray Jordan praktički oteo i kad se rasplakala preda mnom, poželio sam da mogu napraviti puno više od samo sjedenja i čekanja da dobijem nekakve naredbe.

Prva reakcija mi je bila da se izderem na nju što me nije pričekala, jer kad sam se vratio od trenera nije je bilo, a rekao sam joj da me pričeka i da ću ju otpratiti do kafića. Sva moja ljutnja je isparila čim mi se bacila u naručje. Toliko se tresla da sam mislio da će joj koža otpasti s kostura. U tom sam trenutku bio toliko bijesan i mislim da bih, da nije bilo nje koju sam trebao smiriti i pobrinuti se da sigurno dođe doma, sam pronašao Zmiju i ubio i njega i njegove ljude. Nitko ne bi trebao prolaziti kroz to kroz što ona prolazi, a te seronje tako su ju sebično uvukli u cijeli ovaj vrtlog ilegale i zakomplicirali joj život ni ne pitajući se kako će to kasnije utjecati na nju.

Nisam bio svjestan da sam ruke stisnuo u šake dok nisam osjetio kako mi se nokti zabijaju u dlan, a zatim sam zaprepašteno spustio pogled, rekavši samome sebi da se moram smiriti. Zbog Zmije sam izgubio sve što mi je bilo važno u samo jednoj noći – i roditelje i dom. Izgubio bih i život da nije bilo Briana i njegove brze intervencije. Od te noći Brian me uzeo pod svoje i otad sam s njim. Zahvaljujući njemu uspio sam se zaposliti u FBI-ju i sad raditi ovo što radim. Iako, nije mi to bio životni poziv.

Samo sam želio osvetiti roditelje i dati im oboma mir koji zaslužuju.

Naslonio sam glavu na zid iza sebe, duboko uzdahnuvši kako bih se smirio. Osjetio sam toliku navalu bijesa u tom trenutku da mislim da je bilo pravo čudo što nisam ustao i počeo lupati boksačku vreću golih ruku. Nisam mogao vjerovati da nosim toliko bijesa u sebi zbog Zmije.

"Hej! Gale, zar ne?"

Trgnuo sam se začuvši polu-poznat ženski glas. Ispred mene je stajala Juneina prijateljica. Mislim da se zvala Roberta jer sam ju već prije vidio kako vježba i uvijek bi me pozdravila u prolazu, ali nikad mi nije prišla i popričala sa mnom, sve do sad.

"Hej", trgnuo sam se. "Da, da, Gale." Bilo mi je toliko čudno u početku se predstavljati tako, ali s vremenom sam navikao, a ionako su me svi oslovljavali prezimenom tako da nije bilo ni bitno. "Ti si Roberta, je li tako? Juneina prijateljica?"

Nasmiješila se i nisam mogao poreći da je bila neobično slatka. "Da. Mogu li sjesti?"

"Naravno." Prebacio sam svoje stvari s druge strane pa je sjela pokraj mene, također savinuvši koljena i naslonivši laktove na njih kao i ja.

"Onda... Koliko često treniraš?" upitala je. Imao sam osjećaj da je zapravo željela razgovarati o nečemu drugom, ali je pokušavala probiti nelagodu neobavezno čavrljajući.

"Ne onoliko često koliko bih želio", iskreno sam joj odgovorio. "Ali uglavnom kad sam nervozan ili ljut dođem ovdje malo razbistriti glavu. Ti?"

Iskreno, nije me zanimalo, samo sam želio da prijeđe na stvar. Ali valjda su ovi normalni razgovori s June nekako utjecali na mene pa sam pratio Robertin pokušaj neobaveznog čavrljanja. Možda je to bila dobra stvar. Možda sam se mijenjao. Obično sam jako nestrpljiva osoba i svaki put kad moram ispitivati nekoga, moram biti grub i imati nagle reakcije kako bi propričali. Ali više mi se sviđalo ovo.

"Svaki dan osim vikendom. Onda se ili samo istegnem ili pola sata radim jogu."

Kimnuo sam glavom, očekujući da će nastaviti, ali zapali smo u nekako čudnjikavu tišinu. Izbrojao sam do tri, a onda upitao: "Ima li nešto o čemu si željela razgovarati sa mnom a da se ne radi o vježbanju?" istovremeno kad je ona rekla: "Željela sam popričati s tobom o June."

Pogledali smo se, nasmijavši se jedno drugom. "Što o June?" upitao sam. 

Roberta je uzdahnula i nije mi se sviđala težina tog uzdaha. "Samo... imam osjećaj da je u zadnje vrijeme nekako... rastresena."

Počešao sam se po bradi koju bih, kad smo već kod toga, trebao i obrijati uskoro. Ali stignem to. "Pa, mislim, škola je teška u zadnje vrijeme", smuljao sam prvo što mi je palo na pamet. "Testovi i ispitivanja... svi smo poprilično rastreseni."

Nije me manje moglo biti briga o školi, ali svejedno sam se morao truditi kako bih imao dobre ocjene. Sreća je bila na mojoj strani jer sam se većine sjećao od prave srednje, a osim toga, dok sam išao u srednju prije četiri godine, bio sam odličan učenik. Nitko osim June nije znao da nisam bio pravi učenik ovdje i volio bih da tako i ostane. Znao sam da June nikad ne bi nikome rekla, ali nisam bio siguran za Robertu. Ako je sumnjala u nešto, moglo bi biti riskantno.

Roberta je odmahnula glavom. "Mislim da to nema nikakve veze s ispitima. Otkako si se ti pojavio, June nije ista kao prije."

Mislim da mi je srce preskočilo otkucaj, ali nisam želio brzati sa zaključcima. "Što želiš reći?"

Zagrizla je usnicu. "Zvučat će glupo i znam da nije moje da se petljam, ali ima li nešto između tebe i June?"

"Što?" pogledao sam je podignutih obrva.

Ovo je bila najluđa stvar koju sam čuo u posljednje vrijeme. Ja i June zajedno? Kako da ne. Možda se iz našeg ponašanja i može zaključiti nešto – i to nešto je potpuno krivo – ali nismo li našim svađama i prepirkama svima pokazali koliko se ne podnosimo? Da, to se promijenilo u zadnjih nekoliko dana i definitivno neću više biti takav šupak prema njoj nakon onog danas, ali čak i usprkos tome ne mogu poreći da me uvijek nekako uspije izbaciti iz takta.

June je jednostavno June. Uspaničena, brzopleta, previše razmišlja o sitnicama. Nisam ni ja ništa bolji, moj temperament nema premca, ali ja barem ne razmišljam o sto različitih scenarija kad je očito da se može odigrati samo jedan. I ne brzam stvari osim ako baš ne moram. Nas dvoje smo totalno različiti. Različito smo odgojeni, nemamo isto mišljenje o stvarima, ona je takva luda i hiperaktivna kakva je, a ja sam smiren i racionaliziram prije nego što djelujem. Uglavnom.

"Ne", odmahnuo sam glavom kad mi je uputila ne-pravi-se-glup pogled. "Vjeruj mi, June i ja... ne. Jednostavno ne."

"Ali tako je tužna u zadnje vrijeme", rekla je potišteno. June tužna? Nisam primijetio. "Ne znaš ju kao što ju znamo ja i Grace. Prije nego što si ti došao, June je bila bez brige i pameti. Ali gledam ju, znaš. Vidim da se nešto na njoj promijenilo. A primijetila je to i Grace."

"Hoćeš reći da je tužna zbog mene?" Nisam to očekivao. I definitivno mi se nije činila tužnom. Dobro, onaj mali slom od danas nisam ubrajao u to jer je bilo razumljivo da se rasplakala. Svatko normalan bi se ili rasplakao ili počeo lupati nešto.

"Ne znam, nadala sam se da ćeš mi ti to reći. Jer ako se ispostavi da je tužna zbog tebe ili ako ju zavlačiš... nemoj. June nije to zaslužila. June je zaslužila cijeli svijet nakon gubitka roditelja i—" Zaustavila se, očito shvativši da je uhvaćena na djelu. Nervozno me pogledala. "Nemoj joj reći ništa o ovome što sam ti sad rekla, molim te. Ne voli baš kad se priča o njezinim roditeljima, to ju rastuži."

Nisam znao što se točno dogodilo, ali znao sam kako se osjećala. Znao sam i bolje negoli sam mogao reći Roberti.

"Neću joj ništa reći, obećavam", rekao sam.

Kimnula je i ustala. "Dobro. Nisam te htjela preplašiti ili nešto. I molim te nemoj da ti se promijeni slika o June nakon ovog što sam ti slučajno rekla. Ona kao da ima šesto čulo o tim stvarima, odmah će primijetiti da ti je ponašanje drugačije. Samo... nemoj ju povrijediti, to je sve što sam htjela reći."

Nije više bilo potrebe da negiram bilo što. Nije bilo ni važno. Nakon što je Roberta otišla, na pameti mi je bilo samo jedno.

Morao sam porazgovarati s June. I to pod hitno.