(A/N: želim samo nešto razjasniti prije nego što krenete čitati poglavlje pa vas molim da pročitate prvo ovo. mislim da sam vas malo zbunila s ovim gabeovim imenima. njegovo pravo ime je gabe (short for gabriel) cooper, ALI morao ga je promijeniti kad se upisao u juneinu školu kako ga netko ne bi slučajno prepoznao kao sina nicholasa coopera aka fbi agenta koji je poginuo, a radio je na slučaju alekseja yurlova, tj narko bossa kojem je nadimak zmija. na tom slucaju sad radi gabe jer se osjeća dužnim osvetiti roditelje.

gabeu su dali novi identitet i promijenili mu ime u GALE. dakle škola ga zna kao galea, june ga zna kao gabea što mu je legit ime, ali svi ga zovu cooper ili coop po njegovu prezimenu. znam da je zbunjujuće ali nadam se da je sad jasnije :) anyways uživajte❤)

MALO je reći da sam bila prestravljena. Prije negoli sam sjela u auto, okrenula sam se prema školskom dvorištu u nadi da ću vidjeti Gabea, ali nije ga bilo na vidiku. Valjda sam bila toliko navikla da se stalno mota oko mene da sam očekivala da će mu se upaliti neki senzor koji mu govori da sam u opasnosti pa će doletjeti i spasiti me. Da je naišao u istom trenutku kad i Ray i vidio me kako ulazim u auto, to bi bilo dovoljno da obavijesti svoje ljude i da oni krenu u akciju. Ali sudbina se očito poigravala sa mnom, jer bi meni trebala neka vraška slučajnost da se to dogodi.

Nismo se daleko vozili. Parkirao je malo dalje od škole, na praznom parkiralištu nekog napuštenog skladišta i automatski sam se počela tresti. To je to, gotovo je. Sad će me ili ubiti on i zakopati mi tijelo negdje gdje će me otkriti neki slučajni radnici za jedno desetak godina kad budu srušili skladište i počeli graditi stambenu zgradu, ili će me odvesti do Zmije da me on ubije. Nisam znala što bi mi bilo gore, ali u svakom slučaju bih završila isto. Ali ovo drugo mi se činilo boljom opcijom jer bi mi možda dali da kažem nekoliko posljednjih riječi pa bih onda svom snagom koju imam opizdila Zmiju po faci. Tako bih barem otišla u stilu.

Znala sam da će Gabe biti bijesan kad se vrati od trenera i vidi da me nema. Pomislit će da sam otišla pa će onda i on otići i zvati me a ja se neću moći javiti. A kad sutra ujutro na vijestima bude da sam nestala, vjerojatno će kriviti sebe jer je Gabe Cooper jednostavno takva osoba. Kad bih barem mogla nekako pomaknuti ruku da Ray ne primijeti, pa da uspijem otključati mobitel i poslati Gabeu glasovnu poruku... to bi bilo super. Ali to je bilo nemoguće izvesti.

"Tebe je baš teško uloviti ovih dana", ležerno je rekao. 

Nervozno sam se osmjehnula, pogledavajući prema vratima skladišta na kojima je netko sprejem za grafite napisao veliki crveni X u krugu. Zar to ljudima nije bilo dovoljno sumnjivo? Meni definitivno je.

"Znaš mene... uvijek... u pokretu..."

Valjda je primijetio moju nervozu i to kako svako malo pogledavam prema skladištu pa je ispustio neki zvuk koji je trebao biti smijeh, ali zvučalo je kao da se guši. "Nisam te doveo ovdje kako bih te ubio. Samo želim malo popričati s tobom."

Jedan dio mene odahnuo je od olakšanja. Živjet ću. Drugi dio mene i dalje je bio uspaničen. Popričati ima puno različitih značenja. Može stvarno normalno popričati sa mnom, a može me mučiti, vaditi mi nokte i zube jedan po jedan, sve dok mu ne kažem što znam. A činjenica je bila da znam dosta. Ne sve, ali definitivno bih mu dala povoda da se zabrine.

"Gle, rekla sam ti već, nikome ništa nisam rekla, u redu? I neću. Zašto me jednostavno ne pustiš na miru?" Napokon sam ga pogledala. Imao je tako lijepe oči, između sivkaste i plave boje. Ali izgledao je deset godina starije od zadnjeg puta kad sam ga vidjela.

Proučavao mi je lice u tišini nekoliko dugih trenutaka, a potom je suzio oči. "Uvijek mi je nekako bio problem reći laže li mi žena ili ne. Muškarac? Bez pol' kurca. Ali žena?" odmahnuo je glavom. "Žene su enigme. Znaš li koje je ženino najjače oružje?"

Preokrenula sam očima. "Prosvijetli me."

"Njezin šarm. Uključi šarm i padaš joj pod noge, zadivljen, zaljubljen. Može ti uzeti sve što imaš, a ti bi joj rekao Uzmi još. A zašto? Samo zato što je šarmantna. Ti si jako šarmantna, June."

Morala sam se suzdržati kako ne bih prasnula u smijeh i riskirala da mi prosuje mozak. Ja šarmantna? Kako da ne. Ja sam najnešarmantnija osoba na svijetu. Mislim, da, ljudi me vole, ali sigurno ne zbog mog šarma. Vole me zato što pričam sa svima, smijem se i zajebavam. Zato me vole. Od svih osobina koje imam, šarm definitivno nije jedna od njih.

"Hugh mi je rekao da sam lud ako mislim da ćeš otići na policiju, ali nešto u tebi..." zastao je i ponovno me promotrio a ja sam se osjećala nekako golo i izloženo. "Nešto me muči u vezi tebe, June, i ako misliš da neću saznati što smjeraš, varaš se."

Sad sam se već počinjala pitati je li pijan ili nadrogiran ili nešto. Bio je toliko udubljen u tu priču o šarmu i ženama i meni da mislim da nije primijetio kako sam malo pomaknula ruku bliže džepu jakne gdje mi je bio mobitel.

"A što ti misliš da ja smjeram, ha?" upitala sam kako bih ga još malo zaokupila. "Misliš da stvaram neku vojsku otpora ili tako nešto? Da sve beskućnike i propalitete Chicaga treniram da krenu u pohod na tvog šefa?" Znala sam da nije bilo lijepo to što sam rekla, ali moj strah djelomično je zamaskirala ljutnja i nisam si mogla pomoći.

Usrala sam se kad je posegnuo za svojim džepom, ali umjesto pištolja je izvadio kutiju cigareta. Ponudio mi je jednu, ali sam odmahnula glavom. "Kome si rekla, June?" Ignorirao je ono što sam prethodno rekla. "Hmm? Nekom si sigurno morala reći. Prijateljicama?" digao je obrve. "Dečku?" Izvadio je cigaretu iz kutije i stavio je među zube.

"Nemam dečka", teško sam progutala. Znala sam da neće odustati od ove teme.

"Ne? A tko je onda onaj lijepi plavušan u čijem si društvu stalno?" Stisnuo je upaljač i zapalio cigaretu, a kad je ispustio prvi dim, pogledao me i duboko uzdahnuo, zadržavši drugi dim u plućima nekoliko trenutaka i potom ga ispuhao u mene.

Nisam ni trepnula, iako mi je srce na spomen Gabea počelo jače kucati i to nije imalo nikakve veze s onom bitkom u mojoj glavi o tome kako nas dvoje možemo lijepo razgovarati bez svađe i kako bi izgledalo kad bismo bili prijatelji.

Nije mogao znati da je Gabe agent. Nisam željela vjerovati u to. Jednostavno nas je vidio kako pričamo i zaključio da smo zajedno. To je bilo jedino logično objašnjenje za njegovo pitanje. Neću mu dopustiti da mi uđe glavu i poigrava se sa mnom.

"To mi je prijatelj." 

Ray je kimnuo glavom iako mi je njegov pogled jasno govorio da mi nije povjerovao. Malo je otvorio prozor kako bi dim cigarete izašao van i onda opet počeo.

"Stvarno sam ti jako zahvalan što si spasila život mom bratu—"

"Nisam ja nikome spasila život."

"Ne? A tako si nas pristojno ugostila. Znam da sam ti zbog toga na neki način dužan. Ali to ne znači da te neću ubiti ako saznam da si otišla na policiju."

Razbjesnila sam se: "A da malo smiriš doživljaje, Michael Corleone? Rekla sam ti, nisam otišla na policiju. I neću. Pusti me na miru više!"

Dopizdile su mi njegove prazne prijetnje. Mislim, vjerojatno nisu bile prazne, ali da me htio ubiti već bi to napravio. Malo je previše gledao filmove i ako je uživao u plašenju i davanju prijetnji tinejdžericama, onda nešto s njim stvarno nije bilo u redu.

Prevalivši se preko mene, otvorio mi je vrata. "Ja sam ti svoje rekao. Zapamti tko ovdje ima pištolje, June."

Prije negoli sam izašla, morala sam mu još nešto reći. Skupila sam svu mržnju i ljutnju koju sam mogla i ošinula ga pogledom: "Moja je riječ protiv riječi kriminalca, Ray. Ti zapamti."

Zalupila sam vratima tolikom silinom da sam napola očekivala da će se razbiti staklo, a onda sam krenula nazad prema školi, ne okrećući se više prema njemu. Negdje na pola puta sam čula škripu kočnica pa sam zaključila da se odvezao i tek sam se onda okrenula. Nije ga bilo na vidiku pa sam potrčala prema školi.

Ugledavši Gabea kako stoji pored klupe na kojoj sam sjedila prije nego što je došao Ray, osjetila sam ogromno olakšanje. Požurila sam tih zadnjih nekoliko metara, a kad me vidio, maknuo je mobitel s uha i bijesno me pogledao, zaustivši vjerojatno kako bi se počeo derati, ali onda se zaustavio.

"Jesi li ozlijeđena?" bilo je prvo što je pitao kad sam mu pala u naručje i počela se tresti. Odveo me do klupe i sjeo skupa sa mnom i tek kad me pregledao da se uvjeri da sam u redu i da nisam ozlijeđena, ja sam se rasplakala.

Ni sama nisam znala zbog čega točno, ali plakala sam kao kišna godina. "O-oprosti, znam da si rekao da te pričekam, a-ali uplašila sam se i vjerojatno je i-imao pištolj i nisam znala što da r-radim. Znam da je bilo n-neodgovorno, ali... ali..."

Zagrlio me i zapahnuo me miris dezodoransa i limuna i bilo je nešto toliko utješno u tom zagrljaju i mirisu da sam se samo prepustila. "Nema veze, u redu je. Hej, u redu je, nemaš se zašto ispričavati. Tvoja reakcija je bila sasvim prirodna."

Bilo mi je tako drago što se nije derao na mene sad i, iako sam se osjećala izloženo pred njim tako plačući, nije me bilo briga. Nisam osoba koja često plače. Plakala sam kad su mi roditelji poginuli i zbog tog gubitka sam shvatila da ljudi prave drame oko sitnica tako da si nisam dozvolila da plačem zbog gluposti. Ali ovo... sve mi se skupilo od zadnjih nekoliko tjedana. Sav stres i strah i strepnja su me sustigli i nisam više mogla izdržati i jednostavno sam pukla. Znala sam da je to shvaćao i zato me i uspio utješiti. Njemu je to sve bilo prirodno. Meni prijetnje životom nisu to bile. Prije ili kasnije, trebalo se dogoditi.

"Oprosti", štucnula sam i obrisala suze s obraza. "Nisam..." Uzdahnula sam. "Oprosti."

"Nemoj se ispričavati, Bowman. Samo malo da nazovem Briana da dođe kao pojačanje pa ćemo te—"

"Ne", odlučno sam rekla ustavši s klupe. "Nemoj ga zvati. Ne želim sad o tome razmišljati. Možeš li me samo ti otpratiti do kafića? I ostati malo sa mnom?"

Ustao je i on i kimnuo glavom. "Da, mogu. Naravno da mogu."