VOLJELA sam vikende, jer bi to značilo spavanje do podneva, ali u subotu ujutro zvonio mi je alarm i prvo što sam pomislila bilo je – kasnim u školu! Stoga sam se počela spremati neviđenom brzinom da bih, tek kad sam torbu stavila na leđa i pogledala na mobitel, shvatila da je subota i da škole nema. Na trenutak sam zbunjeno stajala nasred sobe pokušavajući se sjetiti zašto mi je alarm zvonio u sedam sati ujutro u subotu, dok mi napokon nije sinulo. Kafić. Trebalo ga je otvoriti jer je teta bila u New Yorku.

Ostavivši torbu na podu kraj radnog stola, izula sam tenisice i skinula jaknu. Kosu sam pokupila u rep i spustila se niz stepenice u kafić kako bih sve pripremila za današnji dan. Subotom je teta radila od osam do dva, dok je ostale dane radila skoro cijeli dan. Nedjeljom nikad nije radila i to je bio jedini dan kad se mogla odmoriti, a odmor joj je bio prijeko potreban. Kyle joj nije mogao stalno pomagati jer je imao obaveze oko faksa, ali uskakao je kad god je mogao. Nisam joj ni ja mogla pomagati onoliko često koliko sam htjela jer sam i sama imala školu i učenje i zadaću, ali i ja sam joj pomagala kad god bih mogla. Više puta sam joj rekla da bi trebala zaposliti još nekoga da joj pomogne, ali ona bi samo odmahnula rukom uz umoran osmijeh i riječi da trenutno nema novaca da plaća još nekome osim Kyleu, kojemu ionako ne plati na vrijeme svaki mjesec.

Kyle je bio razuman što se ticalo toga. Zaposlio se samo zato što su mu trebali novci i teta mu je odmah na početku rekla da će isplata vjerojatno kasniti, ali on je svejedno prihvatio posao. Znala sam da uvijek mogu računati na njega, ali kad sam sišla u kafić tog jutra, nije me dočekao u maloj kuhinjici-skladištu kao i svakog vikenda. Zbunjeno sam se namrštila i taman kad sam ga htjela nazvati, došla mi je njegova poruka.

Danas neću moći doći na posao. Nešto je iskrsnulo s faksom. Stvarno mi je jako žao. Odužit ću ti se kavom ili tako nečim čim se vidimo. Drž' se.

Došlo mi je da bacim mobitel u smeće i ne otvorim kafić danas, ali nisam to mogla napraviti. Teti su trebali svi novci koje je mogla dobiti kako bi proširila kafić i napravila ga nekom vrstom zalogajnice. Duboko uzdahnuvši pa izdahnuvši, pokušala sam pozitivno sagledati ovu situaciju. Koliko strašno može biti sama voditi kafić cijeli dan? Sigurno ne može biti toliko teško. Mislim, to je samo nekoliko sati. Mogu ja to. Ako sam preživjela poremećene provalnike koji su mi prijetili da će me ubiti i nisam skrenula s pameti, ovo bi trebao biti mačji kašalj.

Nema problema nadam se da će sve biti u redu s faksom. Držim te za riječ što se tiče kave ;) čujemo se.

Dobro, June, rekla sam samoj sebi. Bolje se baci na posao.

Nekoliko sati kasnije imala sam osjećaj kao da ću umrijeti. Na kraju se ispostavilo da je poprilično teško sama voditi kafić nekoliko sati jer doslovno nije bilo odmora. Cijeli dan sam bila na nogama, trčala ovamo-onamo kako bi svatko dobio ono što je naručio. I onda, taman kad sam pomislila da dan ne može biti gori, ušao je Gabe. Pripremila sam se na novu rundu svađanja, ali nije bilo potrebno jer nije došao za šank kao prošli put nego je sjeo za stol u kutu, izvadio Gospodar prstenova i počeo čitati. Bilo mi je jasno da je došao ovdje 'držati me na oku', ali osjećala sam se glupo nakon svih jučerašnjih izgovorenih riječi.

U jednom trenutku sam odlučila da bih mu se zaista trebala ispričati zbog svega, ali kad sam se uputila prema njemu, netko me zazvao jer su bili spremni platiti. Idući put je ušla nova mušterija. Nijednom mu nisam uspjela prići, osim kad sam ga došla poslužiti drugi put, ali nije podigao pogled s knjige i rekao je da ne želi ništa. Pokislo sam se vratila iza šanka poželjevši cijeli jučerašnji dan izbrisati iz pamćenja.

Nadala sam se da hoće, ali nije mi prišao. Otišao je pet minuta prije kraja radnog vremena, ostavivši novce na stoliću pored prazne šalice kave. Bez napojnice.

* * *

Kad sam u ponedjeljak ujutro ušla u školu, prvo što sam vidjela bio je Gabe koji je nešto pričao s Hunterom Rossom, ali izgledao mi je kao da je u nekom svom svijetu. Bio mi je neobično lijep tako zamišljen i ne mogu opisati koliko mu je dobro stajala crna boja. Bilo je nešto u tome što je jednostavno pristajalo njegovoj osobnosti. Vidjevši ga tako obučenog, plus svijetlo plava karirana košulja, nikako ga nisam mogla zamisliti kao FBI agenta. Jednostavno mi on nije pripadao u taj svijet.

Nije mi baš izgledao kao da je bio pretjerano veseo danas. Nisam očekivala da će plesati polku, ali isto tako sam mislila da će biti barem donekle dobre volje. Nadala sam se da će me pogledati i nasmiješiti se. Željela sam mu prići, da ovaj put vodimo ozbiljan razgovor. Nisam više imala snage svađati se s njim. Samo sam željela da barem jednom pričamo kao normalni ljudi.

Okrenula sam glavu nazad prema Grace, uhvativši negdje kraj njezina monologa. "... gledala sam po netu neke faksove dalje od Chicaga i našla na neki u New Yorku, ali ne znam hoće li me roditelji pustiti."

"Ne vidim zašto te ne bi pustili."

"Nije to tako blizu. A i skupo je."

"A s tvojim ocjenama vjerojatno te čeka neka školarina."

Nervozno se osmjehnula. Znala sam koliko joj je bilo bitno upasti na dobar fakultet i postati netko i nešto u životu. Cijeli svoj život radila je za to. Ja sam imala samo jedno na pameti: postati dizajnerica.

"Nadam se", rekla je. "Hej, vidi, dolazi ti dečko."

Nisam joj stigla odgovoriti jer se javio drugi glas iza mene: "Hej, Bowman, možemo li popričati?"

"Vidimo se poslije škole", rekla je Grace i otišla.

Okrenula sam se prema Gabeu forsirajući osmijeh. Nisam znala je li ga taj moj osmijeh natjerao na nelagodu ili nešto drugo, ali u svakom slučaju izgledao je malo izgubljeno. U rukama je vrtio crnu šiltericu i gledao u pod, grizući usnicu kao da ga nešto jako muči.

"Je li sve u redu?" upitala sam, pomalo zabrinuto jer mi ovo nije ličilo na Gabea i njegovo uobičajeno ponašanje.

"Ne, nije", odmahnuo je glavom. "Dođi malo ovdje." Poveo me do vanjskog dvorišta pa smo sjeli na jednu od klupica. "Slušaj, nešto se događa."

Namrštila sam se. "Na što misliš?"

"Na Zmiju", rekao je. "Nešto se događa, ne znamo što. Promijenio je lokaciju, što i nije tako neuobičajeno, ali svejedno, moramo biti oprezni. Jako oprezni."

U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo stotine različitih scenarija, od kojih nijedan nije završavao dobro za mene. Zurila sam u Gabea u šoku, pokušavajući probaviti informaciju koju mi je dao, ali nekako mi je to bio problem. Jedva sam uspjela procijediti: "Misliš li da je Ray nešto rekao? Misliš li da sam u opasnosti?"

Očekivala sam neki arogantni govor o tome kako sam u opasnosti još od onog trenutka kad sam pustila kriminalce u kuću, ali nisam ga dobila. Umjesto toga je umorno uzdahnuo. "Ne znam je li išta rekao, ali da, u opasnosti si, vjerojatno još i više nego prije. Kao što sam rekao, moramo biti oprezni."

Nekako sam se uspjela natjerati da kimnem glavom, ali bila sam u drugom svijetu. Za Gabea je ovo bilo lako, on je navikao na to. Nije bio kao ja, paničar, i netko tko previše razmišlja o svemu. On je istreniran da obrani sebe, da obrani druge i da ubije ako treba. Ja? Ja sam imala drvenu bejzbolsku palicu koja mi prošli put i nije bila od neke prevelike pomoći. Nisam znala ni kako točno trebam zamahnuti palicom, a kamoli nešto drugo. Cijela ova situacija bila je nešto najgore u što sam ikad bila upetljana.

A sve je moja krivica.

Da sam poslušala svoj prvi instinkt da nazovem policiju one večeri kad su upali u kafić, do ovoga ne bi došlo. Sad bih živjela svojim dosadnim, monotonim životom, zavidjela teti što istražuje New York dok ja moram učiti, išla u šoping s prijateljicama i sve bi bilo dobro. Malo dosadno, da, ali dobro. A gle gdje sam zapela. Moram paziti na svakom koraku, za vratom mi pušu bijesni kriminalci koji su još i k tome i nezahvalni i svaki dan se svađam s tipom koji ima ili problema s bijesom ili problema sam sa sobom.

"U redu", naposljetku sam rekla, trudeći se zvučati kao da je sve ovo sasvim normalan dio mog života

Nasmiješila sam mu se ne pokazujući zube, ali nekako sam vjerovala da su mi oči govorile drugačiju priču jer me nekoliko dugih trenutaka promatrao nekako razdragano i nježno, kao da se u njemu odvijala neka bitka i nisam znala kako bih reagirala, ali bilo je nešto u tom pogledu što me natjeralo da malo zadrhtim. Nikad me nije tako gledao. Nikad. Napola sam očekivala da će reći nešto tipa "Ne brini, June, sve će biti u redu, ja ću te zaštititi", ali to je bilo glupo od mene. Takve riječi nikad ne bi izašle iz usta Gabea Coopera. Barem ne upućene meni.

Malo me lupnuo po ramenu dlanom i nasmiješio mi se, također ne pokazujući zube, što je situaciju učinilo još čudnijom negoli je bila. "Drž' se, Bowman."

Ponovno sam kimnula glavom, gledajući ga kako se udaljava. Nisam mogla ne primijetiti njegova široka ramena i vjerojatno mišićava leđa kroz slojeve odjeće. Bio je bolje građen od većine sportaša. Još jedna misao mi je pala na pamet, ali nije imala nikakve veze s pogledom na njegovu stražnju donju stranu. Zagrizla sam usnu, malo oklijevajući, a onda ga zazvala.

"Hej, Cooperu?" viknula sam za njim, koristeći njegovo prezime umjesto imena kao što je on koristio moje. Okrenuo se i nisam mogla ne primijetiti cerek koji je imao na usnama kad sam ga zazvala. Malo sam se namrštila. "Žao mi je zbog onog od prošlog petka. Nisam smjela zabadati nos tamo gdje mu nije mjesto."

Kunem se životom da mi je na te riječi namignuo. "Opusti se, Bowman, u redu je. Ionako je moja krivica, nisam trebao dopustiti da me emocije obuzmu taj dan. Vidimo se poslije škole."

Nisam baš bila sigurna u to je li ili nije bila njegova krivica u potpunosti, ali bila sam sigurna da je ovo bio napredak. Definitivno. Cijeli jedan razgovor bez svađe? Treba nam dati neku nagradu za taj uspjeh.

* * *

Pričekaj me malo, moram nešto otići do trenera pa možemo zajedno do kafića

"Mmm, piše ti dečko? Napokon idete na prvi dejt?" Roberta je upitala, pročitavši poruku koju mi je poslao Gabe preko mog ramena.

Kratko mu odgovorivši s OK, spremila sam mobitel nazad u džep pokušavajući se ne nasmiješiti. Cijeli dan sam razmišljala o civiliziranom razgovoru kojeg smo imali prije početka nastave i nisam si mogla pomoći a da ne pomislim kako je bilo lijepo jednom za promjenu tako pričati s njim. A, osim toga, činilo mi se kao da bismo mogli imati stvarno puno zajedničkih tema za neobavezan razgovor kad ne bismo pričali samo o Zmiji i toj situaciji i prepirali se.

"Po stoti put, nije mi dečko", rekla sam.

"A zašto onda ide s tobom doma?" Grace je digla obrve.

"... Treba mu moja pomoć s nečim oko škole", slagala sam.

Njih dvije su se pogledale i skoro prasnule u smijeh. "Aha, samo pazi da vam Kyle ne upadne."

"Grace! Isuse Kriste!"

Zabacila je glavu unazad i tako se slatko nasmijala da je zaradila nekoliko znatiželjnih pogleda od nekoliko dečki koji su prolazili pored nas.

"Što ćete raditi nakon škole?" upitala sam u očajnom pokušaju da promijenim temu jer mi je zabavljeni pogled kojeg su mi obje upućivale stvarao nervozu.

Slegnule su ramenima i istovremeno rekle: "Vjerojatno učiti."

Sad je bio moj red da ih zadirkujem. "Učiti, ha?"

Roberta je pocrvenjela, a Grace je odjednom izgledala kao da bi radije propala u zemlju nego bila ovdje. Nacerila sam im se. Još smo se neko vrijeme zadirkivale, a onda su me ostavile da čekam Gabea.

Krenula sam sjesti na klupicu kad se crni auto zaustavio malo dalje od mene. Staklo sa suvozačeve strane se spustilo, a osoba koju sam ugledala bila je osoba koju sam nekako i očekivala da ću ugledati. Čvršće stegnuvši naramenice torbe kao da će to uliti nekakvu dozu hrabrosti u mene, duboko sam uzdahnula i krenula prema autu.

"Ulazi", rekao mi je Ray kad sam se nagnula nad otvoreni prozor.

Otvorila sam vrata i sjela, jer mi ništa drugo nije ni preostalo.

(not me forgetting to update🥴)