TOGA dana sve što je moglo poći krivo pošlo je krivo.

Kao da mi raspoloženje nije bilo dovoljno usrano čim sam otvorila oči, još se više uništilo kad sam vidjela kišu i čula gmrljavinu dok sam posluživala mušterije. U početku je samo lagano sipilo – što i nije bilo loše – ali onda su crni oblaci prekrili ranojutarnje sunce i spustio se pljusak. Neko sam vrijeme kao opčinjena stajala pokraj prozora, zureći van, ne mogavši vjerovati da toliko jako može padati. Iz šalica na mom pladnju se pušilo, a studenti koji su sjedili pored prozora prekinuli su razgovor i promatrali me u iščekivanju. Onda sam shvatila da čekaju da ih poslužim.

"Oh, oprostite, izvolite."

Stavila sam šalice ispred njih, nasmiješila im se i vratila se do šanka. Nisam voljela kišu. Kiša je za mene još od malih predstavljala loš znak: nikad ništa nije moglo biti dobro kad pada kiša. Osim toga, ako bude ovako padalo u šest sati poslije podne (što je bilo vrlo lako moguće) to je značilo da se tetin let otkazuje. Meni bi to bilo idealno, iako sebično, ali mjesecima slušam njezine uzbuđene monologe o tome kako jedva čeka odlazak u New York i učenje novih recepata.

U pokušaju da odvratim misli od kiše i lošeg raspoloženja, počela sam čistiti aparat za kavu. Ugodan zvuk čavrljanja dolazio je sa svih strana. Mladi ljudi, studenti, baku s unucima čiji roditelji rade, pisci u usponu koji mahnito udaraju tipke na svojim laptopima... Dan je počeo, a nije još bilo ni sedam sati.

Zvonce iznad vrata najavilo je novu mušteriju. Podigla sam pogled i ugledala Kylea koji je otresao kišobran od kapljica kiše okrenut prema van, leđima pridržavajući vrata. Vjetar koji je zapuhao pronašao je svoj put do onih koji su sjedili najbliže vratima. Jedna se cura stresla. Kyle je sklopio kišobran, ušao u kafić i pustio vrata da se sama zatvore. Vjetrovka, traperice i tenisice bili su mu mokri, kao i nekoliko pramenova kose koji nisu stali pod kapuljaču.

"Jutro, June", rekao je prošavši pored mene. "Vani je ludnica. Mislio sam da će me vjetar otpuhati." Otišao je do skladišta gdje svakog dana ostavi svoje stvari te mi se za nekoliko trenutaka ponovno pridružio. "Mogla bi se presvući, koljena će ti biti zahvalna."

Spustila sam pogled na svoje traperice. Kupila sam ih u trgovini rabljene odjeće. Bile su mi dosadne pa sam ih malo preuredila: obojala ih u crno, škarama prerezala preko koljena i zašila tregere na njih. Tregere, dakako, nikad nisam nataknula na ramena. Stavila sam ih samo da traperice izgledaju cool.

"Oh. Pa, dobro, ako stignem. Danas je ludnica ovdje."

"Je l' Liz jako nervozna?"

"Izletjela je iz kreveta kao metak već u četiri ujutro."

Pogledao je na ručni sat. "Let joj je tek za jedanaest sati."

"Onda si si sâm odgovorio na pitanje."

Zacerekali smo se kao djeca, a onda prionuli na posao. Kyle četiri godine za redom svakog dana dolazi u kafić u sedam sati, pomažući teti Liz sa svime s čim joj treba pomoć. Zaposlio se ovdje u četvrtom razredu srednje škole, kako bi skupio novaca da si može kupiti auto, a nastavio je raditi i kad je otišao na fakultet. Imali smo sreće što mu fakultet nije bio daleko od kafića: njemu je to bilo samo deset minuta hoda, a nama je dobro došao netko visok i tko može nositi teške kutije.

"Danas je Dan D, ha?"

"Danas je Dan D", potvrdila sam.

Iako sam se trudila izgledati kao da me tetin odlazak u New York uopće ne dira, odao me glas. Bila sam uplašena i nervozna, moguće nervoznija od tete Liz. Najmanji problem bio je što ću tih nekoliko tjedana provesti sama. Više me mučila naša udaljenost i činjenica da toliko stvari može poći krivo dok je gore u zraku. Izgubila sam sve osobe do kojih mi je bilo stalo, nisam željela izgubiti još i nju.

Nikad joj nisam rekla da ne želim da ode. Da je znala što mi se motalo po glavi prošla tri mjeseca otkad je primljena na tečaj kuhanja, iste bi sekunde odustala od toga. Ni to nisam željela. Ispadala sam dvolična, ali ako je itko zaslužio tako dobru priliku, to je bila teta Liz. Oduvijek je sanjala kako će jednoga dana proširiti kafić, a nikad nije imala dovoljno novca za to. Nakon više od deset godina napokon joj se pružila mogućnost da ispuni svoj san. Ja joj ga sigurno neću pokvariti.

Ali Kyle je znao. Kyle je uvijek znao o čemu sam razmišljala čak i prije negoli sam to sama pomislila. Nekad sam mrzila što je studirao psihologiju.

"Znaš da nemaš razloga za brigu", rekao je nježno. Oh, kao da mi nije bilo dovoljno grozno zbog tetina odlaska i kiše, sad je još koristio taj svoj 'sve-će-biti-u-redu' ton glasa. Nasmiješeno me gledao, ni ne sluteći na borbu razuma i srca koja se odvijala u meni. Poljubi ga. Glupačo, ima curu!

Zašto me radije nije pljusnuo da dođem sebi? Sad mi je bilo samo još gore.

"Ma znam. Samo ne želim da se dogodi... ono što se dogodilo njima."

"Tri puta smo provjerili povijest avionske kompanije. Nijedna zabilježena nesreća. Možemo i četvrti."

Bez obzira na to koliko mi je prijedlog zvučao primamljivo, morala sam odbiti. Brz pogled na sat dao mi je do znanja da će Grace uskoro doći, a u kafić su došle nove mušterije koje je valjalo poslužiti. Nasmiješeno sam odmahnula glavom, predavši mu svoj pladanj. "Vi ste na redu, maestro."

Promrsio mi je uredno počešljanu kosu i nestao. Gledala sam neko vrijeme za njim, uzdišući, zamišljajući u glavi razne scenarije koji se nikad neće ostvariti. Bila sam slaba na njega još otkako sam ga prvi put vidjela, kad je prošao kroz ulazna vrata kafića očajno moleći tetu da ga zaposli. Točno se sjećam što je nosio na sebi taj dan – sive isprane traperice, Conversice toliko stare da nisi mogao razaznati koje su boje bile kad ih je tek kupio i vojničku jaknu. Tu prokletu vojničku jaknu, broj veću, koja mu je tako dobro stajala. Sad je ja imam. Poklonio mi ju je kad mu je cura kupila novu. Ali nijednom ju još nisam obukla.

Sa svakom mušterijom je progovorio riječ-dvije. Sa svima se smijao. Muški je pozdravio svoje prijatelje s fakulteta, poslužio ih, otišao dalje. S onom bakicom je prokomentirao vrijeme. Njezinim unucima dao je pet. Bio je najkarizmatičnija osoba koju sam znala. Sve sam mu uvijek mogla reći, znao me u dušu.

A ipak, mene je vidio samo kao mlađu sestru.

"Evo, gle, da ti pomognem."

Ubrus kojim mi je netko brisao kutove usnica trgnuo me iz misli. Odjednom se ispred mene stvorilo lice moje najbolje prijateljice Grace. Odmaknula sam joj ruku.

"Što radiš?"

"Zaslinila si se. Ovdje, točno tu. Pa reko' da te obrišem prije nego stvoriš ocean od sline."

Puhnula sam. "Ha-ha. Samo se ti rugaj."

Sjela je nazad na stolicu, uzevši krafnu iz posude s krafnama i zagrizla ju, nastavivši punim ustima. "June, ti si najneustrašivija – je li to riječ? – osoba koju znam, a bojiš se reći tom komadu da ti se sviđa."

Ne bih baš rekla da sam bila neustrašiva. Prije bih rekla smjela. Ali kad se radilo o Kyleu, nije bilo te sile na svijetu koja bi me natjerala da mu priznam.

"Ima curu."

"Da, i?"

"Da vidimo", prestala sam s pravljenjem kave i stavila kažiprst na bradu praveći se da razmišljam, "tko je bio toliko naporan kad je jedna određena gospođica bila u vezi?"

"Ne, ne. To je drugo." Uperila je u mene prst, još uvijek žvačući. Progutala je. "Roberta je bila nešto sasvim drugo. Njih dvije svakako bi prekinule prije ili kasnije jer im ionako nije više išlo. Ali Kyle", spustila je glas, "je definitivno tip dečka koji bi nogirao sadašnju curu da bude s nekom drugom."

Nisam više ovo mogla slušati. "Ne. On to definitivno nije. Možemo li promijeniti temu? Kafić je pun njegovih prijatelja s faksa, netko bi nešto mogao čuti."

Kava je bila gotova te sam se uputila prema našem najdražem stolu u kutu pored prozora. Grace iza mene pokupila je svoju školsku torbu, uzela još jednu krafnu i potrčala za mnom.

"Mijenjanje teme. Jesi li učila za test iz biologije?"

Zastala sam taman kad sam htjela sjesti, s dvije šalice vruće kave još uvijek u rukama, na pola puta da ih ostavim na stolu. Zurila sam u Grace.

"Uh-oh. Sudeći po izrazu lica, rekla bih da nisi."

Od muke sam se samo stropoštala na stolicu, pomislivši kako je ovo još jedna stavka na mom popisu Današnji dan je čisto sranje.

"Markirat ću", rekla sam kao da je to najočitija stvar na svijetu.

"Ne, nećeš."

"Ne mogu si dopustiti još jednu jedinicu."

"Trebala si pitati Kylea da uči s tobom. Cjelina ljudska anatomija", zacerekala se, promatrajući me preko ruba šalice. Tri, dva, jedan... "Jebote, uvijek skuhaš vruću kavu!"

Zurila sam u nju, prvo malo ljuta, zatim zabavljena, a onda smo prasnule u smijeh. Smijale smo se tako glasno da se nekoliko radoznalih studenata okrenulo prema nama, znatiželjno nas promotrilo (neki od njih tako su očito odmjerili Grace, ali ona se nije obazirala; umakala je krafnu u kavu i žvakala ju bez brige i pameti), a potom se okrenuli nazad svojim prijateljima.

"Nekad mi ih je žao", rekla je Grace. "Tih studenata. Neki od njih stvarno su, ono, seksi."

"Ti si zauzeta."

"Ja sam gej."

"Pošteno." Para iz kave zamaglila mi je stakla naočala pa sam ih skinula i obrisala. Nakon što sam ih ponovno stavila, uhvatila sam Gracein zamišljeni pogled. "Što? Što je?"

"Puno bolje izgledaš bez naočala. Bez uvrede."

"U redu je. Da, znam, ali bile su mamine."

Kimnula je glavom nasmiješivši se. Još smo neko vrijeme komentirale studente i studentice, pisce koji su iscrpili svu inspiraciju iz sebe, onu baku i njene slatke unuke. Prije negoli sam se stigla snaći, već je bilo vrijeme za polazak. Grace sam rekla da me čeka kod auta, da odem po stvari i uvjerim se da se teta Liz nije ugušila hiperventilirajući.

Popela sam se stepenicama do našeg stana iznad kafića, pokupila jaknu i torbu – sjetivši se da mi je Kyle savjetovao da presvučem traperice, ali nije bilo vremena za to – i uputila se prema tetinoj sobi.

"Pa što je sad?" pitala sam vidjevši svu odjeću koju smo neki dan spakirale u kofer razbacanu po krevetu.

"Ne mogu to sve nositi."

"... Što?"

"Previše je težak, razumiješ? Neće mi dopustiti da se ukrcam u avion s tako teškim koferom."

OK, križam sve što sam rekla. Teta je definitivno bila više nervozna.

"Uh, vagale smo ga? Prije dva dana kad smo te pakirale? Prije bih rekla da smiješ ubaciti još nešto u njega, nego vaditi stvari."

Stropoštala se na krevet, duboko uzdahnuvši. To je bio onaj 'kreće napad panike' uzdah, a ja nisam imala vremena za to jer ćemo zakasniti u školu ako se ne požurim.

"Hej, daj." Spustila sam torbu i prišla joj. "Nemoj tako razmišljati. Gledaj na to ovako, cijeli život čekala si da skupiš novce za renovaciju i napokon imaš dovoljno. Odlazak u New York omogućit će ti ne samo nova znanja nego i uspješnije proširenje."

Grace je zatrubila izvana. Dolje je Kyle nešto razbio. A teta Liz gledala me kao da me prvi put vidi.

"Ista si ona." Blago se nasmiješila zbog čega joj je jedna izdajnička suza kliznula niz obraz. Obrisala ju je. Ja sam progutala knedlu. "U pravu si. Reci Kyleu da ću doći dolje kad to pospremim." Ustala je s kreveta, poljubila me u čelo i pomilovala po obrazu. "Ista."

Neko sam vrijeme ošamućeno sjedila na krevetu dok je ona vraćala odjeću nazad u kofer. Grace je ponovno zatrubila pa sam se pokrenula.

Kasnije tog dana obje kao da smo imale prešutan dogovor da nećemo imati emocionalan rastanak. Sve je bilo vrlo opušteno, nasmijano, kao da odlazi kupiti kruh u trgovinu. Zagrlila sam ju. "Obavezno mi javi kad sletiš, dobro?

"Naravno. Čut ćemo se svaki dan. I pazite mi na kafić. I na sebe. Molim te, pazi na sebe, nemoj napraviti ništa glupo dok mene ne bude bilo." Izgledala je rastrgana između odlaska i ostanka, ali znala sam da se sad više ne bi predomislila sve i da zaprijetim da ću skočiti s mosta ako ode.

"Naravno da neću, zar me ne poznaješ?" nevino sam se nasmiješila.

Uputila mi je mučenički pogled. "Poznajem te, zato i kažem."

Kyle je prasnuo u smijeh. Ja sam se pravila uvrijeđenom. Ona mi se samo nasmiješila, a zatim je aerodromom dvaput odjeknulo: "Let 335 za New York poziva putnike da se ukrcaju na avion" i ona je naglo poskočila.

"Joj, to sam ja. Dobro. Idem. Poželite mi sreću!"

"Sretno!" Kyle i ja smo rekli uglas i počeli joj mahati, a ona se stala udaljavati, poslavši nam zračnu pusu. Za nekoliko trenutaka nestala je u hodniku koji vodi do aviona.

Kyle je zafićukao. "Ludnica, ha?" Pogledao me da vidi moju reakciju, ali osjećala sam se mirno. Samo sam kimnula uputivši mu iskreni osmijeh. "Hajde, idemo. Hej, što ste ti i Grace danas pričale nešto da si me trebala pitati da učim s tobom?"

Pocrvenjela sam do korijena kose, gotovo se spotaknuvši preko nečijeg kofera – tko ostavlja kofer na sred puta, k vragu? – a Kyle me brzo uhvatio. Sva sreća da mi je moja griva od kose baš u tom trenutku pala preko lica jer da je vidio moje crvenilo, ne bi mu dugo trebalo da zbroji dva i dva.

"Oh! Ma, nešto za psihologiju. Pišem test sutra." Ignorirala sam to što mi je glas bio za oktavu viši nego inače. Nadala sam se da nije primijetio.

"Učit ću s tobom ako treba, nije problem."

"O, ma, ne. Grace mi je posudila njezine bilješke pa..."

Grace će me zadaviti kad joj ovo ispričam. Reći će nešto u stilu Prokockala si savršenu priliku i bla, bla. Možda joj ne bi trebala ni ispričati. Ubit će boga u meni.

Na svu sreću, Kyleu je to bilo dovoljno informacija pa je žustro krenuo naprijed ostavivši mene malo iza njega. Zabacila sam glavu unazad u očajnički tihom vapaju za pomoć, a onda potrčala za njim.

Kad sam došla doma, zaključala sam kafić iako je tek bilo šest i otišla u sobu. Bacila sam se na krevet razmišljajući o tome kako trebam početi rješavati zadaću, ali nije mi se dalo i bila sam umorna. Baš sam se fino sad namjestila, bila bi šteta... ustati se iz toplog kreveta...

Probudio me zvuk obavijesti na mobitelu. Teta Liz javlja da je stigla. Poslala sam emoji palca gore i, pogledavši na sat, ustanovila da je bilo jedanaest sati. Sad mi definitivno nije vrijedilo započinjati školske obaveze jer sam znala da će me ovaj ili onaj zadatak izbaciti iz takta. A i još sam bila omamljena snom.

Otapkala sam u kuhinju kako bih popila vode. Kiša, koja je prestala otprilike u isto vrijeme kad sam izašla iz škole taj dan, ponovno je padala. Nadala sam se da sutra neće, to bi bila koma. Odložila sam čašu glasnije negoli sam htjela i zastala, osluškujući.

Ne, tako glasan zvuk definitivno ne bi mogla proizvesti plastična čaša.

Isti zvuk ponovno se začuo nekoliko trenutaka kasnije, ovoga puta uz nekoliko psovki i jednog prigušenog "ššš." Srce mi se spustilo u pete. Netko je bio u kafiću. Netko je provalio u kafić. Jesam li zaključala? Jesam. Jesam, provjerila sam dva puta. Glavom mi je prošlo da je ovo bio samo san, ali osjećala sam pločice kako mi hlade bose noge i vjetar koji je pirio kroz otvoreni prozor.

Ovo nije bio san. Ovo je bilo stvarno.

Netko je bio dolje, u kafiću.

(A/N: okay here's the thing - htjela sam čekati još malo, ali pošto sam ja mala nestrpljiva pizda, odlučila sam objavit sad. priča se nekad zvala accidentally trouble, ali naslov sam prebacila na hrvatski i (skoro) sve (nekoć) objavljene nastavke sam malo prepravila da budu bolji. mislim da ću objavljivat nastavke svakih tjedan dana da održim neki ritam a to mi daje dovoljno vremena da priču napišem do kraja. sooo i hope da ćemo se družit i da će vam se svidjet. :) love ya)