Navikla si da sve o tebi prenosim kroz poeziju, no ovoga puta želim da ovo bude poezija kroz priču, sa par opisa dok se prisjećam tebe i tvog sićušnog tijela pribijenog uz mene. Da li sam ti već spomneuo da svaki tvoj dodir u toku zagrljaja dopire oko srca koje već mjesecima ne kuca za mene. Kuca za tebe, plavušice.

Zvuči klišej, zar ne? Dosta sam se nagledao sivila i patnje da bih tek sada krio ono što je prkosni curetak učinio od mene. Postala si glavno umjetničko djelo kojeg bih noćima crtao, a potpom pažljivo sjenčio ne bih li dodao kakvu manu dok crtam tvoja dva oka. Ti si ta koja mane vješto grli svojim ludilom i zanesenošću veselim bojama. Učiniš da svaka tvoja mana zapleše tango na olujama, da svaka tvoja mana okonča ratove koji su godinama vođeni - uz osmijeh.

Kada bi me pitali šta bih do kraja života radio, znao bih odgovor iz prve. Dovoljno bi mi bilo da gledam samo tvoje oči kako se smiju kada ujutro doneseš novo cvijeće pa ga stavljaš u, po ko zna koju posudu. Iako sam do prije par mjeseci mrzio cvijeće, zavolih ga opako jer jedan plavi cvijet nasmijano šeta po mom srcu.

Mnoge sam stanice prošao da bih na tebe naišao, mnoge rane doživio da bih s tobom oživio. No, shvatio sam riječi moje majke kada mi je spominjala nešto u vezi ljubavi. Po običaju sam je prekidao kada bi započela takve teme, ali upoznavši tebe shvatio sam ono o čemu je govorila.

Čovjek kada zavoli, nije bitno koliko boli. Bježiš prema ljubavi dok ta gnusna bol sipa za tobom sve jače udarce, ali svaki udarac postane ti kao dječija šala onoga trenutka kada si dobio ono zbog čega si patio - kada ta osoba zbog koje si trčao prema ljubavi bude pored tebe, nasmijana i sretna.

- Za Lalu. :)
- S.