"Jesi li sigurna da želiš da odem?" Podignem pogled sa računara u koji buljim već nekoliko minuta i zagledam se u Annu.
"Da, naravno," odgovorim, ali i namrštim se, "zar već ideš? Zar nisi trebala ići tek u 10?" Protrljam sljepočnice od glavobolje koja me mori već nekoliko dana i ponovo je pogledam.
"Da, ljubavi, sad je deset minuta do deset. Buljiš u taj kompjuter već dobrih pedeset minuta," ona odgovori, popravljajući ruž na obližnjem ogledalu.
"Oh Bože, izgubila sam pojam o vremenu. Trebala bih polako ići u kontrolu. Bog sami zna šta Stefan radi čim mi ne gledamo." Obe se nasmijemo u isto vrijeme i vidim Annu kako prevrće očima u ogledalu.
"Budala luda," prmrmlja prije nego što se okrene i pogleda me.
"Može? Ne izgledam debelo?"

Nasmijem se na njene budalaštine i samo odmahnem glavom.
"Kao i svih predhodnih puta, pališ ljubavi. Idi i provedi se," nasmijem se i zagrlim je.

Anna je moja jedina drugarica. Kao osoba sa kojom sam živjela šest studentskih godina, i osoba koja me razumije, bilo je sasvim logično da ostanemo bliske i poslije fakulteta. Da, možda naš fakultet nikada ne bi rekao da se mi bavimo, čime se već bavimo, ali osoba treba biti svestrana. I naravno, neće mi muškarac kupovati Jimmy Choo štikle kao nekoj lovatorici na pare. Sama ću sebi kupovati jebene štikle.

"Otišla sam, ne čekaj me!" Poviče sa vrata prije nego što se vrati da me poljubi u obraz.

Nasmijem se na njenu očiglednu zaljubljenost i odmahnem glavom.
"Davno sam odustala od tog posla!" Povičem za njom i začujem njen smijeh prije nego što muzika naruši tišinu naše kancelarije.

Uzdahnem kada ostanem sama, prije nego što se i sama pogledam u ogledalu u kojem je Anna popravljala svoj ruž i zategnem haljinu prema dole.

Kao vlasnice, najpoznatijeg kluba u gradu, a još i kao misterije, moramo da održimo sliku da i same izlazimo u ovaj klub. Desire je klub koji već uspješno vodimo četiri godine i za taj kratak period smo uspjele da ga vinemo u nebesa. Nikako same, ali uz pomoć 'prijatelja' začuđujuće je kako svaki posao može da uspije.

Dug prema 'prijateljima' je bio visok, a klub samo maska za mnogo čega, tako da sada kao prave i jedine vlasnice tek sada možemo da iskusimo prave prihode od ledenog pića koji se salijeva u grla, i topla tijela naših plesačica koje griju kurac, ali ne i krevet.

Osmotrim još jednom sebe i poželim da sam stvarno uzela tabletu prije nego što sam došla u kancelariju.

Moja tanka bijela haljina, čini fin kontrast mojoj malo tamnijoj koži, a i čini da uzdrhtim kada vidim svoje ožiljke. Polako se navikavam na njih, ali nikada neću biti potpuno slobodna sa njima. Takođe, reklo bi se da imam dobru figuru. I stvarno je tako, malo šira ramena, ravan stomak, koji je ravan jedino kada ne jedem, i duge noge. Zaista duge noge, posebno u ovim štiklama.

Govorili su mi da imam tijelo modela, i da nikakav fakultet neću završiti, ali ja sam odabrala da skrivam svoje tijelo bijelim mantilom i da pomažem ljudima, a ne da hodam po pistama.

Ko bi rekao da će me život dovesti ovdje, jebeno čudno huh?

Još jednom se pogledam u ogledalo namještajući kratki pramen iz neurednog boba i zakoračim vani.

Muzika me prvo obgrli, kao grudi muškarca, da bih tek kasnije uhvatila miris cigareta i svakakvih parfema.

Osmotrim klub ispod svojih nogu, dok gledam sa terase ispred kancelarije kako se masa uvija, prateći ritam muzike. Svi oni se čine u svom svijetu, naizgled zadovoljni sobom i svojim životima.

Polako pomjeram pogled prema šanku koji se nalazi nasuprot terase i spazim Stefana kako saliva viskije kao da su voda. Znači mala mu opet pravi probleme.

Nasmijem se kada primjetim svaki dio kluba te polagano siđem stepenicama puštajući poglede da lijeno puze po mom tijelu i otkrivenim leđima.

Tek što dotakenm pod vidim Stefana kako hoda prema meni, masa se razdvajajući preda njim. Obgrlim ga i poljubim prije nego što me povuče u medvjeđi zagrljaj i promrmlja na uho.
"Znaš Viv, ponekad se zapitam da ne uživaš malo u svim ovim pogledima," njegova brada očeše moj obraz i ja se nasmijem.
"Naravno da uživam, ipak sam žensko a inače, zadnjica izgleda kao bomba u ovoj haljini," namignem mu odvajajući se od njega, i dozvoljavajući očima da se smjeste na VIP separe.
"Guzica, ummmm. Izgleda kao vatra Viv to ti priznajem," pogledam ga i vidim kako otvoreno bulji u moje dupe te se okrenem, "mala ti zadaje probleme, hm?"

Lice mu se uozbilji prije nego što popravi sako, "majka joj i dalje pravi probleme jer sam mlađi."
"Riješi se majke," kažem i namignem mu prije nego što se okrenem prema VIP separeu.
"Pokušavam, ali ima toliki uticaj na nju, a čak se i ne viđaju." On nastavi jednom kada me stigne ponovo i ja klimnem glavom.
"Takve osobe su podložne svačijem uticaju. Rješavaj se male. Boliće malo, ali hvala Bogu tebi to nikad nije bio problem," pogledam ga preko ramena dok iščekujem njegovu reakciju da bih krajičkom oka spazila da se nešto dešava.
"Znaš da sam sa njom do kraja. Za mene nema druge," on odgovori mršteći se.
"Onda se riješi majke," kažem ponovo, ali ovaj put ozbiljno, "reci mi da li imamo zakazane sastanke u klubu?"
"Ne koliko znam, zašto? I kako da je se riješim?"
Ponekad je tako dobar. Ali šta očekivati od najbolje osobe iz naše kompanije.
"Vidim u odjeljku VP 23 transakciju koja ne bi trebala da se obavlja, zaustavi je. A što se tiče majke, najlakše je da nestane, šta misliš. Florida je topla za stare kosti zar ne?"

Stefan se nasmije prije nego što klimne glavom stajući ispred mene i probijajući put ka VP 23 separeu.

"Veče, gospodo," progovori nadglasavajući muziku i okrećući se ka gospodinu u tamnom odijelu.
"Šef bi voljeo da popriča sa Vama, prije nego što mu se pridružite u kancelariji na spratu," Njegov glas se čini kao da nadglašava svaku notu u okruženju, obojem smirenošću i autoritetom. Ali ja znam Stefana. On je takav prema svim strancima. Nema šaljivdžije od prije nekoliko trenutaka.

Ne razumijem šta mu gospodim odgovori, ali vidim Stefana kako naslanja pesnice na sto prije nego što nešto progovori gospodinu. Nakon nekoliko minuta on klimne glavom prije nego što se okrene prema meni i klimne mi glavom.
"Sredi ga šefice. Nema zakazano," namigne mi prije nego što mi klimne glavom stajući iza mene.

"Veče gospodo," kažem i priđem njihovom stolu, dok se njihova lica boraju iznenađenošću i požudom.
"Ti se sekretarica šefa? Došla da nam zakažeš sastanak?" Prigovori onaj slijeva, klijent kako se čini.
"Slatko," kažem približavajući mu se da me čuje na uho, "ali ja sam šef. I vi kršite pravila moje kuće. Zato dobro osmotri uglove ovog kluba, prije nego što te osiguranje izbaci vani."

Osjetim kako prestaje da se smije i njegovo lice se uozbilji. Njegov kolega se okrene ustajući iz separea i tek tada ga promotrim.

Visina je prvo što zapazim na njemu. A onda valentinovo ručno šiveno odijelo. A tek onda njegove oštre crte lica i svijetle oči.

"Vodite, gospođice," kaže uljudno pokazujući mi poštovanje.
"Maniri, tako zaboravljeni u ovom društvu," kažem iskreno i pogledam ga. Njegov pogled se spusti mojom haljinom prije nego što odgovori.
"A ne. Kod nekog uvijek postoje, samo je bitno pronaći ih," on kaže i vidim mu tračak nemira u očima. Zanimljivo.

Nasmijem se na njegove riječi i okrenem se prema stepenicama. U prolazu klimnem mom tjelohranitelju, Dejvu, da ostane vani dok se polako penjem zavojitim stepenica, dozvoljavajući nepoznatom gospodinu da uživa u mojoj pozadini koju je Stefan hvalio prije nekolio minuta.

Tek kada zatvorim vrata kancelarije osjetim kako se dim cigareta uvukao u moju haljinu i poželim da je skinem na licu mjesta. Jedna od mana ovoga posla.

"Piće, gospodine?" Upitam ni ne trudeći se da saznam njegovo ime.

On odmahne glavom, ali ja sebi naspem jednu čašu votke i sjednem za svoj sto. Annin pored moga je ovo veče prazan tako da mu dopustim da sjedne nedaleko od mene.

"Ward," kaže i pogleda me.
"Hm," upitam preko ruba čaše, mršteći se na njega.
"Moje prezime, ako Vas zanima gospođice," doda, polako me gledajući kako ispijam čašu.
"Pijete na poslu?" Gospodin Ward podigne obrvu i pogleda me naslanjajući se na naslon, "ne bojite se napada od nepoznate osobe?" Ponovo podigne obrvu gledajući me nekako sa visine, te sama ustanem ne bih li izjednačila uloge.
"Ni prvi ni poslednji koji ste ovdje. A svakako ne i najteži," kažem približavajući mu se, "budite bez brige gospodine Warde znam se starati o sebi," tiho promrmljam na uho i odmaknem se. Uhvatim tračak njegove kolonjske i osjetim trnce niz kičmu.
"Ono što mene brine je Vaše kršenje pravila kuće. Sigurno ste upoznati sa pravilom, da mi dozvoljavamo sastanke u našoj kuci, samo ako su najavljeni, a to ste dužni prijaviti šefu osiguranja ili meni."

Namršti se ispravljajući se do svoje pune visine i prekrsti ruke.
"Svakako nisam bio upoznat sa tim pravilom kada sam pravio ovaj sastanak. Uvjeravam Vas da ću pažljivije pratiti pravila sljedeći put." Kaže i nasmije se.
"U ti ne sumnjam," kažem vraćajući se za svoj sto i gledajući ga, "ali svakako morate platiti kaznu za svoje greške," nasmijem se njegovom izrazu lica i ponovo ustanem.
"Trećina Vaše večerašnje zarade. Kako vam se čini, hm?" Podigem obrvu obilazeći oko njega te uhvatim tračak dima od cigarete i neke tamne kolonjske. Slasno.

"Svakako previše, za ovako sitnu grešku," on odgovori i ja se nasmijem.
"Nisam pitala za vaše mišljenje. Ta je cijena već dogovorena, na Vama je da je isplatite," dozvolim da mi glas postane oštriji i ponovo se okrenem ka gospodinu Wardu.
"Čini se da me ostavljate u bezizlaznoj situaciji gospođice," on kaže i ja se nasmijem. Muškarci.
"Ah svakako ne. Vi imate izbora, ali pristajete na njega, jer Vaše oči šaraju po mom tijelu, a ono svakako ne ide u cijenu." Nasmijem se njegovom izrazu i ponovo ga okružim.
"Budite pažljivi gospodine Ward i to bi moglo imati cijenu, ali večeras sam dobrodušna pa Vam puštam da promakne," okrenem se od njega, "možete ići." Kažem glasnije sjedajući za stolicu.
"Cijenu možete ostaviti kod Stefana kada budete na izlazu, svakako."
Ne gledajući ga okrenem se ka još jednoj čaši votke kada osjetim njegove ruke na vratu. I zaista sekundu kasnije on mi zavrati glavu tako da sam primorana da pogledam u njegove olujno sive oči, postavljene ispod tamnim obrva. Kada progovori njegova kockasta vilica se pomjeri u ritmu riječi, ali ja samo napola čujem riječi. Kako nisam primjetila da je ovako zgodan?
"Ali svakako bih volio da znam pravila za ubuduće. Kao i Vaš broj, ko zna kada vam mogu zatrebati?" Njegov dah siđe linijom moga vrata te mi moj sam vazduh izleti iz pluća kada osjetim njegov miris oko sebe.
"Oprezno, ili možda ja postanem opsesija a ne moja roba," progovori tiho uz moj vrat te nedugo zatim osjetim slatke trnce boli, kada se njegovi zubi spoje sa tankom kožom vrata. Držeći je među zubina sekundu duže nego što treba, nasmije se i pusti me.

Okrenem se dopuštajučći osmijehu da sjedne na usne i pogledam ga.
"Pravila takođe možete naći kod Stefana, a broj će vas razočarati. Ne posjedujem telefon, a Vi mi sigurno nećete zatrebati. Sve moje potrebe su zadovoljene do daljnjeg."

Nasmijem se kada njegova reakcija izostane i pogledam ga sa ruba stolice. Stoji tako nadvišem nada mnom, pokušavajući da sazna nešto o meni, ali ne postoji ništa. Ja sam dvije osobe, a nijedna ne postoji.

"Bolje požurite, možda kupac ne bude čekao tako dugo," kažem najednom želeći da ode i pritišćući dugme da Stefan može lagodno ući.

I stvarno, sekundu kasnije on je tu u sobi, držeći vrata otvorena da dotični gospodin mođe otići, dok ja izbjegavam da ga pogledam u oči.
"Lagodan život gospodine Ward, za slučaj da se ne sretnemo," kažem kada se već okrene i začujem njegov smijeh sa vrata.
"Mali je ovo svijet. Vidjećemo se mi ponovo," kaže mi, i ja podignem pogled.
Nećemo, pomislim u sebi, ali se samo nasmijem.
"Lagodan život," promrmljam ponovo i pustim da se vrata zatvore ostavljajući me samu.

Opsesija. Večeras će sve biti u znaku opsesije.