Gledam u jednu budalu. Budalu koja je obučena u crno odijelo, sa crvenom kravatom. Očigledno je negdje pošao, neko bi pomislio na sastanak sa ženom, ljubavnicom ili djevojkom, ali to nije istina. Ova budala je pošla na sastanak sa svojim smrtnim neprijateljem i ženom koju čak ne mogu ni smjestiti u gore navedenu listu. Da, ta budala sam ja.

Iako sam se zakleo da nikada u životu neću sjesti za isti sto sa Valerianom, upravo sam primoran da to uradim. Zašto? Pa upravo zbog Vivianinih riječi.

Možemo malo da se zanesemo kada smo sami.

I bio ja proklet ako dozvolim da se to desi.

Zbog toga sam i budala. Mijenjam svoju zakletvu zbog jedne žene. Dođe mi da lupam glavom o zid, ali vjerujem da mi ne bi ništa dobro donijelo.

Uzdahnem i odmaknem se od ogledala, krećući prema Jakeu. On me već čeka sa pozivnicom u ruci. Nasmijem se na elegantna slova kao da se radi o nekom vjenčanju a ne o običnoj večeri.

Večeras u 21 čas u hotelu Prizma.

Potpisano sa jednostavnim V. Odmahnem glavom i pođem prema izlazu.
"Jake želim stražare tri ulice oko hotela. U hotelu čuvare, ne želim nikakva iznenađenja. Ako naiđete na Valerianove čuvare onesposobite ali ne ubijajte."
"U redu, šefe." Vidim Jaka kako klima glavom i uputim se prema izlazu iz zgrade.

Večeri su uglavnom bile najraznobojnije što se tiče Valeriana. Da, preko dana su se odvijale grešne stvari, ali ništa kao preko noći. U noći kada je većina policajaca na odmoru sa svojim ženama, tada se najviše stvari dešavalo. Tada smo otimali, ubijali, zakopavali cijele porodice za koje je Valerian smatrao da su mu naškodile ili da mu mogu naškoditi. Većina njegovih imanja je bila groblje za ljude koji su imali vezu sa njim, ali nikada nisam očekivao da će i mene sačekati slična sudbina.

"Odlaziš negdje, Ward?" Začujem Valeriana iza sebe i nasmijem se u sebi. Ovako je on završavao poslove.
"Došao si da povežeš krajeve, šefe?" Upitam ga tiho dok još uvijek gledam u nadgrobnu ploču sa svojim imenom.
"Znaš, niko od njih," začujem ga kako hoda po zaleđenoj zemlji prije nego što se on ukaze u mom vidnom polju, odjeven kao i svi mi. Tamno odijelo, šal, kaput i šešir, " ne dobija spomenik. Činim ti uslugu Warde." Nasloni se na štap koji mu počiva u ruci i nasmije se, "I to ni manje ni više nego pored Doli."

Podignem pogled sa rake i vidim kako se smije pokazujući štapom iza sebe. "Zakopali su je ostali, dok si lezao onesviješten u šupi. Reci mi nešto. Da li još uvijek glumiš da se ničega ne sjećaš?"

Osjetim kako mi se obrazi zagrijavaju uprkos zimi oko nas i odmahnem glavom. "Istina je. Drake me je udario prejako. Još uvijek osjećam glavobolju ako mislim na taj dan."

Ne odgovori ništa, samo odmahne glavom, dok mu smijeh odjekuje po hladnoj noći.
"Držite ga," kaže najednom ozbiljan i prije nego što se snađem, osjetim kako me neko udara sa leđa, dok mi neko hvata ruke.
"Gade," promrmljam kad me neko udari u vilicu i osjetim kako mu se usta pune krvlju.
"Niko ne odlazi od mene sa informacijama. Ti to najbolje znaš," osjetim kako mi prelazi stapom preko istog obraza u koji me je neko udario. "Šteta. Bio si mi jako koristan," on nastavi, naočigled tužno i ja ga pogledam, vjerovatno kako su ga sve žrtve gledale u zadnjim minuta svojih života. Pogledom punim mržnje i ljutnje. Ljutnje najviše na sebe samoga jer nisam uspio. Nisam spasio Doli od njene sudbine i sad ne mogu da spasim sebe.

"Doći će i tebi kraj," prigovorim tiho, skoro nečujno da je primoran da priđe bliže i dok on pokušava da uhvati moje riječi ja iskoristim priliku i udarim ga u nos.

Bol je ništa naspram činjenice da možda imam priliku da pobjegnem. Udarim nekoga iza mene ko me upravo pokušava da obuzda jer sam im udario šefa i osjetim kako stisak na lijevoj ruci popušta. Istrgnem i desnu ruku pokušavajući da udarim ponovo, ali mi taj neko izmakne i ja promaši. Bez obzira, ne traćim priliku nego ustanem pokušavajući da pobjegnem, ali jebena sudbina ima druge planove.

Začujem pucanj u zraku i sekundu nakon toga me noge izdaju i ja padan u snijeg, nemoćan. Zbunjeno pogledam oko sebe da vidim šta se dešava, ali vidim samo tamu i nikoga oko sebe. Tek onda me bol sustigne. Prsa kao da su u vatri dok se borim za vazduh trgajući sa sebe stvari, samo pokušavajući da uhvatim vazduha. Tako malo vazduha. Trebam samo malo.

"Niko ne odlazi odavde, Ward. Valjda je to lekcija koju si trebao prvu da naučiš." Vidim Valerianom oblik iznad sebe, dok još uvijek pokušavam da shvatim šta se desilo. Ali ono malo kiseonika što imam je premalo i ne mogu da se izborim sa sviješću.

Protrljam stari ožiljak na grudima i uzdahnem kada se sjetima svega što mi je načinio. Valerian mi je bio sve u životu, dok se jednom nije nešto okrenulo u glavi i odlučio sam da odem. Nije to bilo zbog Doli, ne. To sam samo pustio Valeriana da misli, ovo se kuvalo u mojoj glavi dosta duže, još od vremena kada sam bio zadužen za kopanje istih grobova u koje sam ja umalo zakopan.

Mogu reći da me je zima donekle spasila. Ako je to moguće reći i ako zima ikoga spašava. Ostao sam tako napola mrtav da ležim, dok je Valerian ubijao dvojicu čuvara koji nisu uspjeli da me obuzdaju. Sljedeće što se sjećam jeste hladnoća i nešto što pada na moje lice.

Snijeg je donekle prekrio moje tijelo i momenat čim sam došao sebi sam iskoristio za osmatranje okoline. Onoliko koliko možeš sa jednim probusenim plućnim krilom i na ivici smrti. Nekoliko je ljudi dolazilo i morao sam kako tako da pobjegnem.

"Šefe tu smo za dvije minute," trgnem se od Michaelovog glasa i pogledam prema njemu. On samo pokaže prstom na ime Prizma i ja klimnem glavom.

Trenutak kada se spremam da izađem vidim sličan automobil kako staje iz suprotnog smijera.

Valerian.

Izađem iza automobila i klimnem glavim Michaelu, znak da rasporedi ljude okolo i krenem prema prilazu, ne ispuštajući Valeriana iz vida.
"Ovo budi uspomene, rekao bih." Osmotrim ga kako hoda prema meni isti, ali nekako i drugačiji nego kada je pokušao da me ubije.
"Ne znam na šta misliš," odgovorim i stanem da ga propustim da prođe prije mene. Jednom sam mu okrenuo leđa, ne činim istu grešku dva puta.

"Ja mislim da znaš, Dubai. Prije tvoje izdaje. Imali smo zlato da pokupimo."

Samo ga pogledam u oči odbijajući da išta kažem i pokažem rukom prema ulazu.
"Ulazi unutra."

Nasmije se kao da sam rekao najsmješniji vic na svijetu i krene polako, odmahujući glavom.

Pokušam nešto da kažem, ali primjetim iskru crvenila kako stoji na ulazu i zastanem na trenutak, zbunjen samom Vivian.

Obučena u usku tamno crvenu haljinu, sa tankim bretelama, koja se širi prema podu, ramena i leđa su joj ogoljena i u prvi plan dolazi njena tanana figura. Stoji ponosito na ulazu uz osmijeh kao iz reklame. Kosa joj dodiruje ključne kosti kao nekoliko nedelja kada smo se ponovo sreli i osjetim kako moje glupo srce, isto ono koje je spasila lupa u grudima. Govori mi ko je njegov vlasnik.

"Ah, tačno na vrijeme. I vidi njih dolaze zajedno kao stari drugovi." Osjetim zajedljivu tonu u njenom glasu ali prije nego što išta progovorim Valerian se umiješa, grleći je oko struka prije nego što je poljubi u oba obraza.

Stegnem zube da ne bih nešto progovorio i stanem iza njega čekajući svoj red na dozu dobrodošlice.

"Kao i uvijek Vivian, savršenstvo u ljudskoj formi."

Sekunda mi fali da prevrnem očima, ali uhvatim njen pogled i zadrzim ga širom se osmjehujući.
"Draga Vivian, zadovoljstvo te je ponovo vidjeti." Skoro odgurnem Valeriana od nje i zagrlim je moja ruka idući cijelom dužinom njenih golih leđa.
"Tebe nije," ona odgvori oštro i kada je pogledam ona se osmijehuje istovremeno mi namještajući revere odijela.
"Propustio si kontrolu. Sutra ujutru devet sati, ne budi budala ako već ne razgovaramo."

Na trenutak ostanem zbunjen njenim riječima, ali ipak klimnem glavom prije nego što pogledam u Valeriana koji gleda u Vivian kao da se sprema da je ukrade.

"Gospodo zamoliću vas da ostavite bilo kakvo oružje tamo," pokaže rukom prema nekom čuvaru koji stoji za pultom i nastavi hodnikom dok nas upoznaje sa prostorom.

Zaboli me za prostor iskreno, ali ne propuštam priliku da buljim u njeno zavodljivo dupe, ali saberem se kada vidim da Valerian čini isto.
"Saberi se starče," kažem mu oštro i on odmahne glavom smijući se.

Vidim Vivian kako odmahuje glavom prije nego što uđe u prostoriju sa blago prigušenim svjetlima.
"Sjedite, raskomotite se. Večera će biti uskoro poslužena." Kaže sva poslova i ne mogu a da se ne nasmijem.
"Uloga gazdarice kuće ti tako stoji," kažem zajedljivo i ona se široko nasmije.
"Sve u službi gostiju." Sjedne na visoku, tamnu fotelju koja jednostavno ističe njen svjetli ton i mahne rukom prema nekome ko očigledno samo čeka na njenu reakciju.
"Piće gospodo?"

Gledam u Vivian koja izbjegava moj pogled i gleda u Valeriana glava joj naslonjena na pesnicu i čeka da dobije piće.
"Kako je bilo u Veneciji?"
"Ah. Savršeno dobro, svi poslovi su završeni." On odgovori u trenutku kada mu stigne čaša pića. Iskapi piće u sekundi ne skrećući pogled sa njenog.

Namjestim se udobnije u kauču dok istovremeno prevrćem očima i uzdahnem.
Vivian pogleda u mene ovaj put sasvim ozbiljna i namrsti se.
"Nešto nije u redu?"
"A ne. Samo me mrzi da gledam zaljubljeni par," promrsim kroz stisnute zube i uzmem svoju čašu pića.
"Ah, Devone. Vivian i ja smo mnogo toga, ali sigurno nismo zaljubljeni par." Valerina odgovori veselo i pogleda u Vivian nazdravljajući joj. Ona mu uzvrati osmijehom i pogleda u mene ponovo.
"To je riješeno. Još nešto da te muči?" Upita me oštro i podigne obrvu gledajući u mene.
"A ne. Sve je savršeno. Međutim," naslonim se na koljena, približavajući se Vivian i nastavim, "mene zanima kako ste se vas dvoje upoznali."
Vivian se brzo nasmije i okrene prema Valeriana pa prema meni, "prije koliko, pet, šest godina, hm?"
"Šest definitivno." On uzvrati.
"Da. Klub je tek počinjao a mi smo se upoznali na sastanku sa Forenom."
Forenom? Znao sam da je neko drugi umješan. Nemoguće da je Foren bio sposoban da isplanira onaj napad.

Stegnem čašu u ruci ispijajući piće do kraja i pogledam u Valeriana.
"Da Forenom, kada se sjetim vremena," on setno kaže, gledajući moju reakciju.
"Zanimljivo." Samo uzvratim iako imam želju da mu probusim lice samo što gleda u Vivian tako.

Neki cuvar priđe Vivian sa leđa i ona na sekundu pogleda u njega prije nego što ustane i nasmije se.
"Večera je poslužena. Ovaj razgovor možemo nastaviti uz obrok."

Gledam je kako napušta prostoriju prije nego što pogledam u Valeriana kako me samo posmatra. Osmijeh mu igra na licu, oči sijaju kao da gleda u dragulj svijeta.

"Znam da si ti iza svega," kažem mu prije nego što ustanem i krenem za Vivian.
"Ne znam o čemu govoriš," on uzvrati i osjetim kako mi se koža ježa. Tačno zna o čemu govorim.

Prođem dalje u sobu gdje je nestala Vivian i vidim je kako razgovara sa osobljem, prije nego što podigne pogled i pogleda u nas.
"Nije li to divno? Ponovo razgovarate." Moji živci su na ivici, ali Vivian svaki momenat iskušava nove ivice moga strpljenja.
"Ne zadugo." Kažem i sjednem za stolicu ignorišući i nju i Valeriana. Iskapim čašu pića koja me čeka na stolu sve vrijeme gledajući u tanjir. Poješću nešto malo i otići. Sa Vivian ću se obračunati na drugi način. Možda ću je čak jebati uz zid njene kancelarije sutra, čisto da iskusi bijes koji ja sada osjećam.

Nekoliko minuta u večeru ja jedem što brže moguće dok Vivian i Valerian uživaju smijući se uz vino.
"Sačekajte barem dok odem, pa onda nastavite sa svojim igricama." Prigovorim grubo, ali začujem telefon kako zvoni.

Vadeći telefon iz džepa vidim da ipak nije moj i posmatram kako njih dvoje čine isto. Ali telefon nastavlja da zvoni, dok se mi zbunjeno sagledavamo pritrčava Vivianin čuvar noseći telefon koji zvoni.
"Drugi, Viv," promrmlja brzo i ona ustane, javljajući se.
"Izvinjavam se," kaze brzo i sva razigranost i opustenost nestane. Šta se to desava?

"Dakle Warde. Da li još uvijek osjećaš ukus izdaje na jeziku?" Pogledam Valeriana i on je po prvi put ove večeri potpuno ozbiljan, kao što ga se sjećam.
"Nikada nisam nikada i neću," odgovorim i popijem još jednu čašu pića, potpuno uvjeren da mi se smiješi još koja čim dođem u stan.

"Ali vjerujem da nije lako. Vivian zarađuje sa tvojim neprijateljem."
Osjecam da hoće da me isprovocira i trenutno mu dopuštam samo tako.
"Foren ne smije da načini korak u mom pravcu, jer zna da drzim nešto njegovo." Kažem mu oštro i pogledam ga.
"Ali ipak jeste. Mislim cijela policija priča o napadu na tvog klijenta."
Slegnem ramenima i pogledam ga.
"To moze a i ne mora biti povezano sa mnom. Šta se dešava sa mojim zlatom nakon prodaje nije moja stvar,"
"Ali možda je Vivian to učinila, da bi srela tebe. Moraš biti oprezan, žene su to."

Glasno zaškripim stolicom, naglašavajući neizgovorene riječi i ustanem.
"Izvinjavam se."
Izađem iz prostorije prije nego što može da nastavi i uputim se prema kupatilu. Nemam pojma gdje je, ali sigurno ovi čuvari znaju gdje je.

Na hodniku ne zateknem nikoga, ali se negdje u daljini začuje Vivianin glas i odlučim da je sačekam, da se obračunam sa njom.

Ja ne vjerujem u sudbinu.

Sjetim se njenim riječi koje mi je uporno ponavljala kada smo se sreli i namrštim se.

Možda Valerian i nešto zna. Možda je sve ovo njeno djelo. Odmahnem glavom, odlučan da vjerujem kako ona nema ništa sa tim i pogledam u trenutku kada ona dolazi iz hodnika.
"Zvali su me iz bolnice..." Prekinem je u pola riječi, stavljajući ruku na usta i povedem prema prvim vratima koja nađem. Osjetim kako se vrpolji u mom zagrljaju odlučna da se oslobidi, ali moje neraspoloženje učini najgore od mene i ja je stegnem oko struka ne brinući hoće li joj ostati modrice. Znam da joj ne smetaju.

Kupatilo. Ipak sam pronašao svoju lokaciju.
"Kako se usuđuješ!" Konačno je pustim i ona se odmakne od mene, kosa joj je zamršena a oči svjetlucaju od ljutnje.
"Nemam vremena da se igram sa tobom, Devone. Potrebna sam ljudima." Pokuša da se provuče od mene do vrata, ali je zaustavim i pribijem uza zid, obmotavajući ruku oko njenog vrata.
"Zaboli me kurac, za tamo nekoga. Sada je pričam ti ćutiš," stisnem joi vrat čisto da naglasim svoju poentu i ona klimne glavom. Ipak je ne puštam, nego prolazim preko vene na vratu koja jako kuca dok je posmatram u toj haljini.

"Moj bijes od večeras je neopisiv. Ne mogu da shvatim tvoju konstantnu želju za smrću, i ne zanima me," laž, "ali samo ću nešto da pitam. Da li si umješana sa Forenom u onaj napad, kada sam tek došao u Njujork?"

Gledam kako se namršti, oči joj poprime zbunjenu notu, ali nisam siguran da mogu da joj vjerujem..
"Napad?" Izusti tiho i ja odmahnem glavom približavajući svoje tijelo njenom.
"Kada je ubijen moj kupac. Da li si povezna sa tim?"
"Daješ previše sebi na važnosti Devone. Niti sam te znala tada, niti sam imala veze sa napadom." To je Vivian koju ja znam.
"A sta je bio tvoj plan sa večerašnjom večerom?"
"Da vas dvojica pri.." ponovo joj stegnem ruku oko vrata i promrmljam na uho.
"Ostavio me je da umrem u sred zime, na njegovom ličnom groblju. Nema priče izmedu nas dvojice." Kažem joj oštro i konačno je pustim.

"Zato svi ljudi između neka ispaštaju, zar ne?" Kaže ljutito i pogledam je.
"Princezo ne vidim da ti nešto fali." Odgovorim zajedljivo i ona odmahne glavom smijući se.
"Svi ovi ljudi večeras što su kao posluga, imaju veze za vama dvojicom. Svako je nekoga ili izgubio ili žrtvovao. Svako od njih ima želju da vas ubije." Nasmije se glasno i odmahne glavom. "Zato bježi Devone. Bježi ako imalo cijeniš svoj život. Jer je ovo da se naučiš lekciji."

"Jer sam uzeo nekoliko papira?" Upitam je.
"Jer si krao od mene. Jer si me spriječio da saznam istinu." Kaže zajedljivo.
"Istinu koja ti je stavila metu na glavu sa Valerianom. Koji te već optužuje za napad za koji nisi kriva!" Povičem već ljut i odmahnem glavom. Ona ima želju za ubistvom.
"Istinu za koju sam trebala da platim mrtva prvi put nakon što sam te upoznala." Kaže glasno i sjetim se kada je došla u moj stan sa masnicama na vratu uz poruku da su od Valeriana.

Uzdahnem naslanjajući se na zid što dalje od nje. Ona koja se bori da ne bude neprijateljstva, jer ispastaju ljudi koje ni ne zna.
"Idi Vivian spasi ljudi," kažem joj tiho, ali kada pogledam po kupatilu vidim da je već otisla i da sám sam.

Sretna dvomjesečna godišnjica od neobjavljivanja nastavka! U tu čast jedan mali duži nastavak i nada da će ostali biti češći.

Puno vas volim sve i ostavite komentar i zvjezdicu, puno mi znači.