Večera? Sa Michaelom?
Vivian postaje luđa svakog trenutka.

Gledam Michaela kako je posmatra, dok ona stoji na stepenicama, kose još uvijek razbarušene od mojiu ruku, tijela orošenim znojem zbog mene.

I ona je pristala. Još luđa od njega.

Kada mali đavo nestane uz stepenice okrenem se prema njemu i podignem obrvu.
"Da li je to bilo potrebno Michaele?" Upitam ga oštro.
"Gospođica je oteta. Sigurno neće sa tobom posmatrati grad," on mi odgovori na španskom i ja odmahnem glavom.
"Ti nisi normalan," kažem mu i produžnim prema svojoj kancelariji suprotno od soba.

Mishael i njegovi čuvari me prate dok ja još uvijek u glavi preturam događaj sa Vivian.

Ne znam zašto sam stao. Nije da nikada nisam doveo ženu do vrhunca ispred svojih čuvara. Ponekad bi nam se i pridružili, ali ovaj put ne znam zašto sam stao. Nešto u meni je govorilo da niko ne treba da je čuje, niko da osjeti njen vrhunac i niko da kuša njene sokove.

Sve me je zbunjivalo u vezi Vivian. Njeno ponašanje, moja posesivnost i njena večera sa Michaelom.

Uzdahnem ulazeci u kancelariju i puštajući Michaela da se smjesti.
"Vraćam se za koji minut," odgovorim mu i izađem hitajući ka sobama. Moram da se presvučem, ali zastanem na trenutak kada čujem muziku kako dopire iz njene sobe.

Note nekog repa trešte kroz hodnike i ja odmahnem glavom. Nemam vremena da se sada obračunam sa njom.

Brzo se presvučem odlučan u činjenici da ona neće napustiti ovu kuću večeras, pa makar je morao zavezati za krevet. Na to mi bljesne slika nje vezane za moj krevet dok se njeno tijelo uvija pod mojim, moja ruka stegnuta oko njenog vrata.

Nasmijem se i na sekundu pogledam u ogledalo, dok vezujem kravatu. Moja erekcija je vidljiva, iako mi situacija ne dozvoljava da se pobrinem za to. Kosa mi je zamršena od njene ruke i vidim nekoliko ogrebotina oko vrata. Vivian je kao mačka.

Saberem se prije nego što je ponovo zamislim kako je jebem uz drvo uz plažu i izađem iz sobe. Usredsredi se budalo.

Kada ponovo uđem u kancelariju zateknem Michaela kako razgovara na telefon. Mora da organizuje večeru.

Poželim da ga udarim u tu facu koja mi se smije pogledom, ali umjesto toga samo ga prođem sjećajući za sto. Uzmem čašu viskija koja me već čeka i salijem je niz grlo. Osjetim kako mi tečnost peče grlo i samo uzdahnem veseleći se skretanju misli.

"Sada ako si završio, možemo početi," kažem mu kada konačno skloni telefon i pogleda me.
"Naravno, prijatelju stari," on se nasmije i pljesne rukama jednu o drugu.
"Sada kada smo to završili, stvar je jednostavna Devone," on počne i ja podignem pogled glumeći zainteresovanost.
"Jedva čekam da čujem," odgovorim mu i naslonim se na stolicu.
"Stvar oko koje sam htio da razgovaramo je sljedeća. Kao što znaš naše topionoce, stvaraju veliku količinu zlata, ali postoji jedan problem. Čini mi se da u poslednje vrijeme moj dio je manji."
"Manji?" Kažem iznenađeno i pogledam ga.
"Koliko ja znam, većinski vlasnik sam ja, pa u tom slučaju ja i dobijam veći profit." Odgovorim.
"To je tačno, ali moj dio se najednom smanjio, ako smijem da kažem."
"Sve isporuke se nose preko tvojih čuvara. Provjeri njih prije nego što optužiš mene." Odgovorim mu oštro i ustanem.
"Znaš za bolje Michael, ali neću tolerisati optužbe u svojoj kući. Preporučujem ti da ideš, prije nego što se predomislim i zakucam ti lobanju za pod na kojem stojiš."
Vidim mu u licu da nije zadovoljan mojim odgovorim, ali nema dovoljno hrabrosti da mi se suprotstavi.

"Ugodno veče," on ustane, zakopčavajući sako i okrene se da izađe.
"Ali jedna stvar. Prenesite gospođici Vivian da se veselim našem sastanku."

Čujem ga kako se grohoto smije, dok prolazi mojim hodnicima, i hoda po mojim stvarima.

Iznervirano lupim šakom o sto okrećući se prema prozorima. Uzdahnem iznervirano dok mi pogled počiva na daljinama okeana. 

"Jace!" Poviknem i čujem kako se vrata kancekarije otvaraju.
"Provjeri to o cemu Michael govori. Zelim da budem siguran, da mi nemamo nikakve veze sa tim.",
"U redu šefe," on progovori i ja se naslonim na staklo ponovo, pokušavajući da smirim ljutnju koja se stvara u meni u vezi Vivian.

Međutim ono što zapazim mi svakako skrene misli sa ljutnje.

Vivian upravo hoda prema bazenu, odjevena u crni bikini, dok joj pod rukom počivaju novine. U ruci drži gomilu stvarčica i ja je posmatram kako odlaže sve na ležaljku neposredno pored nje, da bi zatim uzela nešto u ruke i počela da se maže po tijelu.

Način na koji njene ruke klize po stomaku, prsima i nogama je prosto opijajući. Gledam je kako razmazuje kremu po butinama, klizeći prema listovima i ja se osmijehnem.

Pomislim, mora da zna da je posmatram, inače koji je razlog ove predstave.

Posmatram je kako liježe na ležaljku namještajući se prema suncu i uzdahnem. Možda da je posjetim na minutu.

Zamračim kancelariju i siđem stepenicama, kao i taj dan prije nego što sam krenuo za Njujork ponovo se susrećući sa Vivian.

"Vidim uživaš na suncu," progovorim glasno, nemogavši da se suzdržim od smijeha.

Ona ne reaguje na moje riječi i ja priđem bliže. Vidim je kako kucka nešto na telefon, slušalice u njenim ušima.

U momentu kada pođem nešto da joj kažem začujem njen glas.
"Premjesti sve moje preglede još za dva dana minimalno. Ako ima hitnih operacija prepusti ih Davidu, i ako mu bude trebala pomoć neka me zove." Zastane na sekundu, da bi zaklimala glavom, iako njen sagovornik ne može da je čuje.
"Ne ne, razumijem. Kako je taj stari čovjek?" Vidim joj osmijeh na rukama dok sluša dok joj neko nešto govori.

Pojavim se pred njom, i ona samo podigne glavu još uvijek slušajući.
"Ne ne mogu da mu pripišem terapiju preko telefona. I sama znaš da to ne radim." Zastane ponovo i uzdahne, "važi vidjeću šta mogu da uradim."

Pogled joj odluta do moga dok se ja smještam na ležaljku do njene sve vrijeme je posmatrajući. Klimne glavom i ponovo progovori.
"Dobro, ako je po hitnom postupku uputi ih ka doktoru Majlsu, reci mu neka me kontaktira i dostavi mu cijeli karton i ishode." Još jednom klimne glavom i ponovo počne.
"Važi onda, vidimo se." Pogleda me ponovo ovaj put joj vidim pitanje u očima i kaže,"pozdravljam te."

Tek onda spusti telefon i izvadi slušalice.
"Trebate me za nešto?" Upita me kulturno i ja odmahnem glavom.
"Napravili ste finu predstavu, maloprije," kažem joj pokazujući bradom na njeno tijelo.
"Predstavu," upita i vidim kako se mršti.
"Dok ste se pripremali za sunčanje," pojasnim i ona odmahne gglavom.
"To što vi mislite da sam pravila predstavu, znači da Vi mene pratite, ja čak ni ne znam gdje se nalazite, a kamoli da bih Vam pravila predstavu." Osjetim ljutnju u njenim riječima i na trenutak se zapitam. Zašto je toliko ljuta na mene? To sigurno ne može biti zato što sam stao u šumi. Ne može tako mala stvar biti razlog tolike ljutnje.
"Vidiš one prozore tamo," pokažem na zamračene prozore terase i ona prati moj prst, "to je moja kancelarija, i odatle imam spektakularan pogled na tvoju predstavu."

Vidim je kako krsti ruke na grudima, da bi naglo se okrenula da ode.
"Izvinite me, ali moram da se spremim," pokuša naglo da pobjegne, ali je ja uhvatim za ruku zaustavljajući je u mjestu.

Vidim kako gleda u moju ruku na njenoj podlaktici i znam da bi mogla da je skloni ako hoće, ali ona to ne čini. Umjesto toga, se okrene prema meni zauzimajući pozu istu kao i moju.
"Šta hoćete?" Kaže ovaj put hladno i ja podignem obrve.
"Zašto tolika hladnoća prema meni, i ljutnja isto tako?" Upitam je iskreno želeći da znam zašto me ne voli.

Jeste da zbog mene ima te modrice, bez obzira šta ona pričala mojoj majci i koliko god krivila sebe.
"Ljutnja i hladnoca?!" Ona uzvikne i vidim je kako krsti ruke na grudima.
"Pa ne znam više ni odakle početi, ali hajde ovako: oteli ste me, odveli bog zna koliko kilometara od moga doma, zatim stavili na ostrvo, zatim me ostavili nezadovoljenu, onda me skoro ubili, optužili da Vas zavodim, provaljivali u moj stan, insistirali na nečemu što ne volim." Osjetim neku promjenu u njoj jer naglo zamre sa svim argumentima i ja je pogledam.

Njen pogled stoji na mojoj poluotkopcanoj košulju. Kravatu sam skinuo kada je Michael izašao iz moje kancelarije i sada se samo djelimično vidi moj ožiljak od operacije.
"Kada ste imali operaciju srca?" Ona me upita i vidim kako se naginje bliže da me pregleda.
"Prije godinu dana," odgovorim i pogledam je, "zašto?"

Osjetim njene prste kako istražuju moju kožu, ali ne na način na koji sam ja htio. Ne, njeni prsti pipaju moju kožu jer je zanima moje srce, ali sa ljekarske strane.

"Šta se desilo, ko je bio donor," ona me ponovo upita, ali ja ne odgivorim. Umjesto toga zagledam joj se u lice. Vidim male bore kako joj se stvaraju na čelu dok se mršti, i osjetim ponovo njene prste na sebi.
"Zasto te to zanima?" Upitam je iskreno i ona podigne glavu. Osjetim kako povlači prste sa mene i ja uhvatim njenu ruku, zadržavajući je.

Tišina ispuni ovu okolinu oko nas i ja je pogledam. "Zašto?" Upitam ponovo i ona me pogleda. I ona ukrsti pogled sa mnom, ali ubrzo ga povuče gledajući u daljinu. Izvuče prste iz mojih i pođe da ustane.
"U pravu ste. Ne bi trebali da me zanima. Sad me izvinite idem da se spremim,"

Ponovo osjetim kako bježi od mene i moram učiniti nešto da bih je zaustavio.
"Vivian," povičem, ali me ona ignoriše. Vidim je kako bježi prema vratima terase.
"Vivian," kažem ovaj put glasnije i ona stane ko ukopana. Stoji mi leđima okrenuta i ja pohitam da je vidim.
"Odgovori mi na pitanje," uhvatim je oko ruku i pogledam. Ali u njenim očima ne vidim ni pitanja ni ljutnju nego strah.
"Vivian, nemaš razloga da me se plašiš," kažem joj tiho i vidim je kako trepće pokušavajući da se sabere. Najednom pokuša da se odvoji od moga zagrljaja, ali joj ja ne dopustim.
"Pusti me," kaže već sad panično i ja se zaledim mehanički je puštajući.

Ona oklijeva samo sekundu, da bi odmah zatim pobjegla u kucu.

Ostanem napolju zbunjen, iznenađen i smeten. Koji se to đavo dešava sa njom?