Znam da nisam više u Devonovom stanu. Osjećam to po bolu u vratu jer nikako ne bih mogla da dobijem takve bolove od spavanja. Ovakve bolove dobijem od spavanja u automobilu.

Promeškoljim se u sjedištu i uzdahnem prije nego što otvorim oči i susretnem se sa svijetlim očima gospodina Warda kako me posmatraju. Posmatraju. Čekaj šta?

Panično se okrenem oko sebe i shvatim da mi nismo u automobilu, već avionu.

"Gdje sam to ja?" Kažem ljutito krsteći ruke na grudima. Na sekundu mi pogled padne na ono šta nosim, a to je i dalje njegova košulja, koja sada otkriva pola dojke. Pogledam ga ljutito spremna da ga izudaram kada se on najednom nasmije.
"Nešto je smiješno, gospidine Ward? Možda ja?" Kažem otrovno dok ga i dalje gledam.
"Ah, nikako," on kaže, krsteći ruke ispred sebe, "samo me zabavlja Vaše ponašanje."
"Drago mi je da sam Vam zabavna, čak i kada sam OTETA!" Povičem pokušavajući da ga dohvatim rukama, ali se on odmakne od mene. Ljutito izdahnem i pogledam prema prozoru. Mala zavjesa pokriva prozor, te i ono malo što bih znala mi je oduzeto.

Obgrlim se rukama duboko dišući te se ponovo okrenem ka njemu.
"Gdje idemo?" Upitam skoro pa mirno, ali još ljutnja ključa u meni.
"U Brazil," on odgovori mirno, posmatrajući me, gledajući moje golo tijelo.
"Brazil?!" Uzviknem nanovo ljuta, "moji prijatelji će se brinuti. Moj čuvar me čeka!" Udahnem duboko, pokušavajući da suzbijem nagon da ubijem gospodina Warda, ali on samo odmahne glavom.
"Pogledajte svoj telefon," on kaže pokazujući na sjedište pored mene.
Pogledam pored sebe i tu stoji moj telefon, sat i torbica. Torbica koju sam ostavila kod Dejva.
Otključam telefon ulazeći u poruke:

"Ostacću sa gospodinom Wardom, slobodan si ostatak dana, kao i sljedeći dan. Biću u redu Dejv."

"Molim?!" Pogledam gospodina Warda ljutito dok se on smijao sa nekim čovjekom u sljedećem redu.
"Mislio sam to, ili idi kući Dejv. To je ipak prevagnulo." Drugi čovjek se nasmije i podigne čašu u mom pravcu.
"Vi mislite da je ovo u redu?! Smiješno?! Zabavno?!" Povičem, stvarno na ivici bijesa, "vi ste mene oteli! Vi niste normalni!"

Njihov smijeh naglo zamre i ja okrenem glavu ne želeći da ih gledam. Čujem kako se neko kreće u sjedištu da bih sekundu kasnije osjetila nečiji dodir na laktu. Trznem se od bola, jer tu su mi masnice od Valeriana, ali se ne okrenem. Prkosno buljim u prozor prekriven roletnom.
"Vivian," čujem Devona kako počinje i odbijam da ga pogledam.
"Šta predstavlja 0304?"
Okrenem se tako brzo u sjedištu da kaiš koji ga čuva od mene mi izbije sav vazduh.
"To svakako nije Vaša stvar!" Povičem ljuto i pođem da ga gurnem.
On uhvati moju ruku držeći je sve čvršće i čvršće. Ne pokazujem koliko me boli njegov stisak, ali se on unese meni u lice.
"Nikada da nisi podigla ruku na mene," kaže toliko tiho i ljutito da sva krv uz glave mi se slije u stopala. Šta se to sa njim dešava?

Pusti mi ruku i ja se okrenem od njega ljutnja mi izlazeći na uši.
"Mislio sam da bi ti godilo da se malo odmoriš," on kaže hladno i ja ga pogledam, njegov hladni pogled počivajući na meni, "posebno nakon svega što ti se desilo u predhodnih nekoliko dana."
"Meni ne treba odmor, meni treba moj dom," ja mu kažem oštro, "treba da me vratiš kući. Odmah."
"To nije moguće. Odmor će ti prijati, vjeruj mi."

Ne odgovorim mu ništa, samo pogledam iza njega, susrećući se sa njegovim čuvarima. Takođe vidim onoga što se smijao sa Devonom kao i Jacea.

Ponovo vratim pogled na Devona, ali on nešto kuca na telefon i ja spustim pogled na svoje cipele. Imam cipele, i njegovu košulju. I ništa više. Nemam ni čist veš, ni naočale, ni punjač. Gospodin Ward će me koštati života.

                                   ****

Nemam pojma koliko je sati kada sletimo, jer meni se čini kao da su prošle godine, posebno uz nekoliko čaša votke koje sam uzela od posebno predusretljive stjuardese.

Gospodin Ward pokušava da me uzme za ruku, ali ga ja odbijem, udarajući ga u grudi i izlazeći sama iz aviona.

Moje štikle glasno kuckaju o metalne stepenice aviona, ali se ja i ne obazirem. Sunce me prvo pogodi u oči, i zažalim što nemam sunčane naočale, a zatim ne požalim što nemam ništa drugo na sebi. Ovdje je jako vruće.

Okrenem se prema jednom Devonovom čuvaru skidajući mu naočale. Čujem ih kako se smiju.

Prokleti da su svi oni.

"Planira li neko da mi otvori vrata, ili trebam sve sama da radim?" Okrenem se ka tako brojnim čuvarima gospodina Warda i pokažem na onog istog što se smijao sa Devonom.
"Ti," on se okrene prema Devonu dižući obrve.
"Da ti," brzo nastavim prije nego što Devon progovori, "otvori mi vrata i sjedi za vozačevo mjesto. Niko više sa mnom."
Progovorim oštro kada Devon pođe prema meni.

On stane u momentu i ja odmah uđem u automobil ne obazirući se na njega.
"Moraćemo da sačekamo gospodina u luci." Misteriozni mi kaže kada uđe u auto i ja slegnem ramenima.
"To me ne zanima, vozi me u šoping centar. Gola u sred Brazila hodati neću." Odgovorim mu oštro dok gledam u svoj telefon.
"A kako znaš da ja znam gdje je šoping centar?" On ne upita i ja podignem pogled, smiješeći se.
"Prvo, tamniji ten. Može da znači puno toga, ali sa jezikom i prstenom koji nosis na prstu, znak moćne porodice u Brazilu, su me doveli do zaključka da znaš. A sada vozi, osim ako ni to ne znaš."

Vidim ga kako se osmjehuje u retrovizoru prije nego što mahne ostalima i krene.

"Zanima me jedna stvar," upitam ga dok on vozi ulicama, "kako si otključao telefon. Klasično sa mašinom, ili je u pitanju aplikacija?"
"Mislim da ti to ne bi razumjela," on mi odgovori gledajući me u retrivizoru.
"Iskušaj me," kažem mu uz osmijeh, ali on ne dopire do očiju.
"Dobro onda, aplikacija, ali uz.."
"Ali uz blokator lokacije i otiska prsta," završim za njega i on me pogleda iznenađeno, te se ja nasmijem.
"Svako ina hobi, Misteriozni, uostalom informatika je bila moj drugi izbor fakulteta." Slegnem ramenima i pogledam kroz prozor.

0304. Mjesec i dan. Taj koji je promjenio sve.

"Misteriozni?" On kaže i ja se trgnem.
"Molim?" Kažem gledajući ga.
"Stigli smo, ali Misteriozni?" On upita dok mi otvara vrata.
"Ne znam ti ime," slegnem ramenima dok on ide iza mene.
"Majls," on kaže i ja klimnem glavom, "dobro onda Majlse idemo u provod."

Tri sata kasnije, ali dobro potrošena tri sata, izlazim iz auta odjevena u usku tamno plavu haljinu ispod koljena koja leprša oko mojih ramena. Dobro utrošena tri sata, koja Majls nosi u rukama, moju novu odjeću, šminku, i cipele.

"Draga Vivian čekam te tri sata? Šta se to dogodilo?" Vidim Devona kako me čeka ispred glisera okružen ostalim čuvarima.
"Gospodine Ward, ako ste mislili da ću upoznati Vašu majku odjevena u košulju, bez potrebne podrške za grudi debelo ste se prevarili."
"Moju majku?" On me upita dižući obrvu.
"Ja sam uvijek dobro informisana," kažem mu tiho, namještajući mu rever sakoa. "Hoćemo li?" Pokažem na brod i okrenem se ka Majlsu. On uđe prvi noseći sve moje kese i stvari za njim ostali dok ja čekam da mi neko pomogne. Nije lako hodati u štiklama na brodu. 

Osjetim Devonove ruke oko svoga struka i koljena dok me unosi u brod i ja se kratko nasmijem.
"Maniri Vas ne spašavaju od činjenice da ste me oteli." Potapšem ga po ramenu i on me spusti. Osjetim naglu promjenu raspoloženja te se udaljim od njega pokušavajući da stvorim distancu između nas. Između svega.

Dok on stoji na vrhu broda razgovarajući sa svojim čuvarima, ja sjedim u jednoj fotelji nedaleko od kapetana i pijem. Ništa čudno za mene. Kada sam u bezizlaznoj situaciji ja pijem.

Osjetim kako neko sjeda preko puta mene, ali se ja ne obazirem.
"Vidim da baš voliš da piješ," neko kaže i ja pogledam još jednog stranca.
Ali to je jedan od bližih cuvara, Jace ja mislim.
"Neko bi rekao da ne trebam, jer ipak ljekar sam i sve to, ali ja nikada ne prelazim u stanje alkoholizma. Znam svoje granice." Slegnem ramenima i završim čašu. Spustim je na stolic pored sebe i pogledam ga.
"Sigurno nisi došao ovdje da razgovaraš da mnom o piću. Reci mi o čemu se radi," prekrstim ruke na grudima posmatrajući ga iza naočala.

Njegov izgled nije nešto što ne bih primjetila. Naravno, zgodan je, ali njegov duh je ono što me zanima. Kao da je tu, ali nije. Da, on radi za Devona, ali ne zaista. Nešto se tu krije.
"Modrice kao takve na tvom vratu sam viđao kod žrtava."
"I ja sam žrtva," prekinem ga i pogledam ga. Njegovo lice ne odaje ni slova.
"Mrtvih žrtava. Na to sam mislio. Ali ti si živa," on se primakne i osjetim kako njegov prst klizi po mom vratu prateći linije prstiju, zaobilazeći otisak prstena, dok se ne spusti do linije izreza haljine.
"Možda samo imam sreće," kažem tiho gledajući ga kako spušta pogled sa moga lica na moj vrat.
"Onda imaš baš puno sreće," on kaže tiho da bi zatim pomakao ruku ka mojoj, dodirujući modrice na laktu.
"Moja sreća se ne može mjeriti," kažem malo oštrije i odmaknem se od njega.
"Govoriš u takvim misterijama. Zanima me zašto," on se odmakne od mene postavljajući glavu na ruke dok mu plave oči sijaju na ovom suncu.
"I mene zanima zašto sam morala da završim u Brazilu, na brodu punim ludaka, ali šta ćemo. To je što je." Slegnem ramenima i pogledam iza njega. Ostrvo prema kojem idemo se sve više približava i sada mogu vidjeti dok kao i veliku bijelu građevinu iznad njega. Cijela jedna strana je uokvirena staklom.

"Šef je htio da posjeti kuću, a tebe je poveo jer se osjećao krivim zbog Valeriana." Pogledam ga iznenađeno i ustanem.

Osjećao se krivim?

"Reci mu da nema razloga da se osjeća krivim. Moji izbori su samo moji i niko nije odgovoran za njim doli mene." Ponovo slegnem ramenima i ustanem pokušavajući da odem. Već osjećam kako mi ruke drhte, hladnoća se šireći po mom tijelu, sjećanja pokušavajući da me preuzmu.
"Tvoj red," on mi kaže i ja spustim pogled na njega. Sklonim mu pramen kose sa lica, dok moja ruka putuje niz njegovo lice i polako kažem, "ono što sam ja preživjela u prošlosti je nemjerivo sa nekoliko modrica. One za mene predstavljaju jedini način da nešto osjetim."
Vidim kako mu se oči šire od iznenađenja i ja se sagnem da mu kažem još nešto.
"Upravo to što misliš, ali još gore. Puno gore," i istrgnem ruku iz njegovog stiska.

Popnem se stepenicama do gospodina Warda najednom opuštenija i raspoložena za zabavu.
"Šta misliš kako će tvoja majka reagovati kad joj kažem da si mi ti načinio ove modrice?"
On se okrene ka meni iznenađen, njegove oči sijajući od ljutnje.
"Ne bi se usudila da je lažeš," on kaže oštro i ja slegnem ramenima, "zašto ne? Ipak ti jesi odgovoran za njih, zar ne?"

Igrati se sa nečijim osjećajem krivice je uvijek loše. Orkestrovati ga da se osjeća još gore je jako loše. A loše je ono što želim da osjeća. Da mu svaki dan sa mnom bude pakao da konačno odustane od bilo kakve ideje o meni i njemu.
"Vivian," on me tiho upozori i ja se nasmijem.
"Naravno da to neću reći.  Budi bez brige, reći ću da sam se saplela u kupatilu." Nasmijem se ponovo i udahnem čisti morski vazduh i tišinu oko sebe. Možda je on ipak u pravu. Možda mi stvarno treba odmor.
"U kupatilu?" On upita i ja otvorim oči.
"Da, i ako ima imalo poštovanja neće zapitkivati." Okrenem se ka izlazu pošto pristajemo uz dok, izbjegavajući Jacea, ali se smijući Majlsu. Uzvrati mi osmijeh i ja izađem iz broda uz njegovu pomoć, čekajući gospodina Warda da mi se pridruži.

Povede me stepenicama do široke terase koja nadgleda na more i ja se nasmijem sitnoj ženi koja stoji u uglu gledajući u nebo.
"Ah gospođo draga. Tako mi je drago da se upoznajemo. Talia De Morgen." Predstavim se brzo i vidim kako mi se žena osmijehuje prije nego joj pogled padne na moj vrat.
"Ništa izbiljno, samo nezgoda," kažem joj tapšući joj ruku kada mi se ona konačno predstavi.
"Gabriela Ward," ona kaže sa jakim naglaskom i ja se nasmijem.
"Izuzetno mi je drago," još jednom ponovim kada se gospodin Ward pridruži svojoj majci i kaže.
"Gospođica De Morgen će nam se pridružiti za vikend. Potreban joj je odmor kako je rekla."
"Da naravno, to Vas sin smatra. Zbog toga je čak isplanirao cijelu moju otmicu da me dovede ovamo." Vidim kako žena iznenađeno gleda u sina i ja još jednom kažem.
"Uvjeravam Vas to je istina. Nemam razloga za laž, nisam siromašna pa da tražim njegov novac, nisam zainteresovana pa da ga progonim u vidu veze ili nešto tako. Vaš sin je nekako povezan sa mnom i on ne želi da me ostavi na miru." Kažem naočigled mirno. Oh psihologijo hvala ti puno.
"Devone da li je to istina. Da li si ti oteo ovu mladu ženu?" Ona mekano progovori grleći sina o nadlakticu.
"Možda gospođica De Morgen malo preuveličava događaj, ali da istina je." Vidim kako me gleda sa stisnutim očima, ovo nije dobro.
"Vidite ja nemam šta da skrivam, i budite bez brige. Ja ne namjeravam da poremetim Vaš mir. Jedino bih voljela da sina naučite manirima jer otmica svakako ne spada u dobar događaj."

Nasmijem se sitnoj ženici još jednom prije nego što se okrenem hvatajući Majlsa pod ruku da mi pokaže cijelu kuću. Hoću sobu sa najboljim pogledom.