Nasmijem se kratko na zvuk preko telefona i pogledam prema dvorištu.

Trenutno sjedim u svojoj kancelariji koja je okrenuta ka zapadu i gledam predivan zalazak sunca u Brazilu, ali pogled je nakratko uništen osobom koja pokušava da se opravda neuspjehom u rudniku Miler. Sve je trebalo da teče po planu. Ljudi su trebali biti plaćeni, on se trebao pobrinuti za to, ali ne. Njegove ručice su spiskale novac na nešto drugo.

"Vrlo dobro znaš, Kayle da je ovo bila tvoja poslednja šansa. Michael će te posjetiti sutra ujutru. Bolje ti je da ga dočekaš na kućnom pragu, jer ako ne, bilo bi jako teško da te moram tražiti."
"Ali gospodine Ward.." prekinem poziv dok pokušava još jednom da se opravda kako ga je neko opljačkao na putu od banke. Zar sam budala da povjerujem u to? Naravno da ne, ali cijena je visoka kao i izgubljeni novac a to se ne prašta. Vrijeme mu je da plati za sve svoje promašaje.

Bacim telefon na sto i ne okrećući se progovorim.
"Čuo si razgovor. Ujutru oko 5 uzmi helikopter i završi sa njim. Već predugo pokušavamo da zavežemo njegove krajeve. Ostani nekoliko dana samo da se uvjeriš da je sve u redu sa rudnikom, a zatim izaberi nekoga da ga vodi, vjerujem ti."

Michael se složi iza mene i izađe.

I konačno sam sâm.

Duboko izdahnem, stavljajući ruke iza glave i ustvari uživajući u zalasku sunca. Prava je šteta što neću moći da uživam u sutrašnjem zalasku na najduži dan u godini, ali šta je tu je. Posao ne bira.

Sutra ponovo posjećujem Njujork. Poslovi sve više postaju češći u tom gradu, i svaki put me boli kada moram ostaviti moj rodni Brazil.

Neko bi rekao da sam bezdušnik. Jer način na koji sređujem poslove se sigurno može okarakterisati jedino bezdušnim vođom. I istina je. Neko bi takođe rekao da se bavim kriminalnim poslom, i da imam ljude koji ubijaju za mene. Prvo nije istina, a drugo, pa drugo je itekako istina. Osim što imam ljude koji ubijaju ljude koji su ubili, tako da moje ruke ostaju čiste.

Teško je baviti se iskopavanjem i prodavanjem zlata iz najvećih rudnika u srcu Brazila. To je bio posao kojim se bavio moj otac. Moj otac je iskopavao to isto zlato na kojem ja sada dobro živim, ali ko je znao da će me taj put odvesti ovdje. U ovom poslu je najbitnije poštovati ljude koji rade sav taj posao, a to i radim. Iskusio sam taj posao na svojoj koži, i znam kakav je osjećaj kada neće da ti plate dovoljno za sav posao. Sjećam se dana kada otac i ja nismo imali dovoljno novca za bilo kakvu večeru, ali majka bi nas svaki dan dočekala sa tanjirima punim hrane, jer po njenim riječima važno je imati snage. Nikada nismo znali kako je nabavljala tu hranu. Sada ona uživa samo nekoliko koraka od mene u ovoj kući kao kraljica sa svime što poželi. Otac mi je ubijen i to je osveta zbog koje sam uprljao ruke i započeo ovaj posao.

Izdahnem kada sunce potpuno zađe i namaknem zavjese na visoke prozore koji su mi pružili nevjerovatni pogled i napustim kancelariju. Posao je za danas završen.

Siđem tankim bijelim stepenicama do terase pravljene od bijelog kamena sa istog ostrva na kojem i živimo i nasmijem se.
"Majko kako si danas?"
Tanka žena obmotana jednostavnim bojama, ali bogatim materijalom, digne pogled sa knjige i nasmije se.
"Odlično. Nadam se da posao ide dobro,"
Klimnem glavom, prilazeći joj i ljubeći je u tjeme, dok me ona polagano zagrli.
"Sve je kako treba. Nemaj brige, za sve sam se pobrinuo," tiho progovorim i sjednem na svoje mjesto za stolom.

Samo što sam se namjestio vidim poslugu kako iznose hranu i jednu sjajnu čašu punu jantarne tečnosti.

Ah, osvježenje dana. Izdahnem zadovoljno dok viski jurim mojim stomakom i pogledam je.
"Šta jedemo večeras, mamen?" Tiho se nasmije na moj nadimak i pokaže.
"Pirinač u kariju, sa tankim komadima lososa u sosu od ruzmarina i komadići povrća. Imamo takođe pileću salatu sa cveklom i dezert čokoladni kolac." Majka se zadovoljno nasmije i ja takođe. Njena druga strast. Prva strast je čitanje i obrazovanje, jer dok smo živjeli u šumama Brazila nije imala priliku za obrazovanjem koje je sada dostupno i zato provodi svaki slobodni trenutak čitajući knjige. Druga strast je kuvanje. Svaki obrok koji jedemo u ovoj kući je spremljen od njenih ruku.

"Prijatno dušo, uživaj," kaže i uzmem viljušku probavajući njenih ruku djelo.
"Savršeno kao i svaki put," progovorim gledajući je u oči i uživajući u sjaju kojim sijaju.

                                  ****

"Gospodine za nekoliko minuta ćemo biti u dometu mreže dogovorene za sastanak," klimnem glavom Jaceu i pogledam u telefon. Svi moji sastanci su se odvijali u najvećoj tajni, bez mogućnosti pokrivanja ili praćenja. Njihova jedina mana je što je su obavljaju na javnom mjestu, ali ko bi obraćao pažnju na dvojicu ljudi dok razgledaju ptice u Central Parku. Tako očito, ali ipak skriveno.

"U dometu smo, gospodine," podignem telefon koji iste sekunde zazvoni i progovorim.
"Za petnaest minuta blizu jezera," kažem i prekinem. Minut kasnije telefon je uništen i ja polagano izađem iz automobila, zakopčavajući dugme na sakou, dok mi Jace predaje aktovku.

Ovakvi sastanci su uglavnom jednostavni, i brzi. Ako budem imao sreće za sat vremena mogu uživati u večeri, a za još jedan mogu letjeti nazad kući.

"Prošetaću do lokacije, ti i Paul ostnite ovdje, George, pođi sa mnom." Momci klimnu glavom i ja polagano krenem šetnjom sada već praznog parka. Ipak je devet naveče i jedino tinejdžeri i narkomani hodaju ovim ulicama. Uživam u tišini ovoga mjesta, za razliku od buke ulica i klubova. Ali ponekad to je sve potrebno samo da bi se postigao izgled normalnosti.

Ne osvrćući se oko sebe, nastavim pravo do dogovorenog mjesta sastanka kada vidim da je mušterija već tu. Ne obazirući se na njega, nastavim i sjednem na klupu pored, gdje je on primoran da dođe do mene. Stavim aktovku sigurno iza mene i pogledam ga.

"Divno veče zar ne?" Progovorim gledajući u krošnje, kako se njišu na ljetnim povjetarcu.
"Veče kao i svako drugo, zanima me paket," on progovori čvrsto i ja ga pogledam iznenađeno.
"Tolika žurba, iznenađen sam," pomaknem tašnu prema njemu, ali zastanem kada vidim da on ne čini isto.
"Novac, moliću," progovorim oštro i pogledam ga.
"Nemam ga sada, samo dio, ali mi je to prijeko potrebno," on progovori osvrćući se oko sebe. Istina ponudio je najviše, ali on sigurno nema taj novac sada.
"Posao je uvijek puna suma," odgovorim i ustanem. Ovdje više nemam šta da tražim.
"Stani molim te, imaću novac do sutra. Ali ta isporuka mi je prijeko potrebna." On poviče ishitreno iza mene i ja odmahnem glavom.
"Ugovor je ugovor," još jednom odmahnem glavom na njegova ubjeđivanja i odem.

Dok dođem do automobila, čeka me novi telefon koji odmah stavljam na uho predajući aktovku Jaceu.
"Dogovorena lokacija za sat vremena," samo sačekam odgovor prije nego što telefon bude ponovo uništen.
"Zadovoljstvo je moje," kaže tihi glas i ja se nasmijem.
Posao nikada ne propada.

"Kako to da ne mogu da večeram u miru?" Upitam Georgea dok gledam u restoran u kojem je trebalo da večeram prije dva sata.
"Do 11 su radili normalno, od 11 je privatna zabava," on odgovori.
Odmahnem glavom i pogledam ga.
"Nađi mi mjesto za večeru!" Povičem već malo iznerviran što ne mogu da večeram u miru sa svojim ljudima i uzdahnem.
"Gospodine nabliže mjesto je Desire restoran, samo dvadeset minuta do tamo."
"Onda me vozi tamo!" Povičem opet oštro i uzdahnem.
"Nazovite ih da mi pripreme neku laganiju večeru," čujem ih kako mrmljaju i pogledam napolje. Sastanak se neplanski odužio i zbog toga kasnim na večeru. Mrzim kašnjenje bilo koje vrste, čak iako sam to ja sam. Zbog svog propusta sam izgubio dobru priliku, ali ipak ne manje vrijednu.

Pogledam u gužvu Njujorka i primjetim nebesko plavi Lamborghini kako juri uporedo sa mnom. Nasmijem se na takvu ludost, ali i zanimljivu ideju i odmahnem glavom. Ovo mora da je neki tinejdžer sa novcem svojih roditelja. Boju kao takvu je izuzetno teško napraviti, jer znam iz izkustva. Tražio sam ponoćno plavu. Previše muka, samo za boju.

Kada začujem brujanje motora poželim da sam povezao svoga i uzdahnem. Već dugo me nije posjetila Dora. Polako počinje tenzija da se nakuplja u meni, i postajem nervozan. Osjetim to u kostima. Kao večerašnji sastanak. Nisam baš najbolje ugovorio posao.

"Gospodine, tu smo." Trgnem se iz misli i klimnem.
"Pa momci idemo proslaviti još jedan posao."

Momci i ja imamo tradiciju da kada god imamo posao da proslavimo. Uvijek je to večera i nešto pored toga. Ove večeri smo planirali imati jednu partiju ruleta, ali nemamo vremena.

Nasmijem se kada vidim plavi Lambo na parkingu i uđem u restoran. Još jedan susret i pomisliću da me prati.

Na prvo me zadivi neutralnost boja. Očekivao sam tamne boje s obzirom na ime restorana, ali naprotiv. Cijeli restoran je uređen u jednostavnim zemljanim bojama, i malo po ugledu na Japan. Sve je jednostavno, mirno i ugodno oku. Savršeno.

Hostesa nas odvede do stola na vrhu male terase gdje imamo pogled na sve goste. Smjestim se ugodno oduševljen restoranom, kada začujem jedan ugodan glas. Glas koji sam čuo prije četiri mjeseca.

"Moram priznati kada sam čula gospodin Ward morala sam se uvjeriti da li je to isti gospodin Ward koji je prekršio moja pravila prije četiri mjeseca?"
Okrenem se i moje oči se susretnu sa tamnim očima misteriozne dame iz kluba zvanog, hm, zapravo isto kao i ovaj restoran.
"Mislim da se to zove sudbina," nasmijem se kratko, odmjeravajući njeno tanko tijelo. Danas je upakovano u svijetlu haljinu kojoj nedostaju ramena. Materijal je sav lepršav i ona takva je jako ugodna oku.
Nasmije se kratko, prije nego što se okrene prema jednoj curi, nižoj od nje, obučene u jednostavne pantalone i tamnu košulju. Primjetim kako se njena poza momentalno promjeni i kako osmijeh ispuni njene usne. Takođe primjetim gola leđa te haljine i na sekundu ostanem zatečen. To je jedan jako primamljiv komad odjeće. Pratim taj izrez do njene zadnice i kratko se nasmijem kada vidim to meko meso. Duge noge se nastave na visoke štikle sa tankom potpeticom. Oličenje želje. Slatko.
"Viv, čekam te za pet minuta, dogovorile smo se ići na plažu." Kaže brzo cura i dođe mi da se nasmijem. Plaža? U ove kasne sate? I to u Njujorku.
"Samo da završim i sve ostavljam Nox," kaže blago, mnogo blaže nego što se meni obraća. Ne znam zašto, ali me to povrijedi.
Druga djevojka klimne glavom i ode. Ona se ponovo okrene prema meni i podigne obrvu.
"Sudbina," oblikuju njene usne i nasmije se. "Ne postoji nešto takvo kao sudbina," progovori oštrije i namršti se.
"Naravno da postoji," kežem i ona zausti da nešto odgovori ali je prekinem, mjenjajući temu.
"Plaža? U Njujorku. Nisam znao da to postoji?" Kažem iskreno iznenađem i po njenim stisnutim očima vidim da ne voli mjenjanje teme.
"I ne postoji, ovako kasno," naglasi, "ali postoji privatni bazen sa plažom," nasmije se i okrene hostesi koja treba da nas ugosti.
"Helena na moj račun molim te, šta god gospodin Ward naruči i ostala gospoda," ponovo se nasmije i kratki pramenovi njene kose pomiliju njenu ključnicu. Tako primamljiva.
"Uživajte u svojoj sudbini Gospodine Warde, a i u životu," kaže ponovo i nestane spretno hodajući u štiklama bez ijednog zvuka.

Uzdahnem jer joj opet ne znam ime i sjednem za sto. Momci me gledaju bez riječi, ali vidim da i oni shvataju. Mala gospođica misteriozna je razlog našeg produženog boravka u Njujorku.

"Helena molim Vas, kako se zove ta dama?" Upitam kada mi preda meni. Moj apetit se izgubio, ali probudio se neki drugi.
"To je gospođica Talia, vlasnica," kaže gledajući gdje je do nekoliko minuta stajala Talia.

Dakle Talia, treba nam još samo treći susret, pa da sudbina odradi svoje.